Poslije početka

GODINA PROIZVODNJE: 2011.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 1

BROJ LIKOVA NEODREĐENOG SPOLA: 1

DODATNE NAPOMENE VEZANE UZ DRAMU: Radnja je zamišljena tako da se lica cijelo vrijeme  kreću u krug, prešetavaju s jedne točke na drugu pa natrag, baš kao što sunce u zbilji izlazi pa zalazi.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.

---

Sunce (trčeći): Ne možeš me sustići. Brže sam i od sata.

Djevojka: Svejedno, slijedit ću zlatan trak.

Sunce: Umorit ćeš se.

Djevojka: Hodat ću polako.

Sunce: Ali ja ću već dotad odmaći daleko.

Djevojka: Pronaći ću te.

Sunce: Sumnjam.

Djevojka: Sjena će  te odati. To je barem lako!

Sunce: Što ako se zavučem duboko u neki kutak? Kako ćeš  znati gdje sam?

Djevojka: I ja  ću se zavući za tobom. Gdje god se sakrilo, kad-tad nabasat ćeš na mene. Prizvat ću te  k sebi nečujnim korakom...

Sunce: Dosta!

Djevojka: Što?

Sunce: Dosta! Ne želim te u svojoj blizini!

Djevojka: Nekad si me, Sunce, veoma voljelo, mamilo u visine, u perivoje i pozlaćene ulice... Zašto, Sunce?

Sunce: Ne sjećam se toga.

Djevojka: Kako? Ne možeš samo tako zaboravljati... Ljubav ne podnosi zatvorena srca, zatvorene oči ni zaborav...

Sunce: Ne pamtim  protekle dane, odsanjane noći, minula doba. Moram po Zemlji sjati, što iziskuje mnogo hodanja, mnogo presretanja, a i sad se žurim.

Djevojka: Kud? Ne možeš  tek tako odlaziti dok mi ne pogledaš u lice.

Sunce: Bez mene nema dana.

Djevojka: Ali ni mene bez tebe.

Sunce: Zora ne može svitati bez mog sjaja.

Djevojka: Ne mogu disati bez tvog daha,Sunce,obećalo si da ćeš sjati samo za mene.

Sunce: Tražiš neostvarivo.

Djevojka: Ne. Tražim ono što mi pripada; tvoja svjetlina neka k meni prijeđe, Sunce! Ja sam tvoje naličje ,izvrnuti odraz tvog lika u vodi.

Sunce: No ne mogu. Moje svjetlo nitko ne može prisvojiti. Ono pripada svima podjednako. Ako napustim svijet i  odem k tebi, nestat će topline, a uselit će se zebnja i nemir...

Djevojka: Svejedno.Dođi, Sunce, treba mi tvoje lice.

Sunce: Lice mi je plameno, spržit će ti vid.

Djevojka: Svejedno.

Sunce: Zar se ne bojiš sljepoće?

Djevojka: Nimalo. Ja sam slijepa ovako nevoljena, tek će me žar tvog lica odslijepiti.

Sunce: Što će ti?

Djevojka: Da bih mogla sebe vidjeti.

Sunce: Nitko ne može vidjeti sebe kroz odraz drugoga.

Djevojka: Ali ja mogu. Iz vode sam izronila,ukrala sjenu mrtve,utopljene djevojke. Navukla sam  sjenu poput haljine na sebe...

Sunce: To je tako okrutno!

Djevojka: Što ti uopće znaš o meni? Ti misliš da je lako biti odraz u vodi! (tužno) Svi gledaju ,ma  što  gledaju, svi zure u tebe, ali zapravo ne vide tebe, nego se dive samima sebi. I odu. A ja ostanem sama samcata. Nitko me nikad nije pitao kako sam. Nitko mi nije nikad rekao....da sam važna. Poput tebe.Tebe svi poštuju. Po tebi se  snalaze, dozivaju te u  bolesti, mašu ti... Meni nitko nije mahnuo,a kamoli dozvao tihim glasom.

Sunce: Nesretna si.

Djevojka: Može se i tako reći.

Sunce: Ipak, ne možeš ići ukorak  sa mnom. Brže sam i od daha.

Djevojka: Nije bitno, znam da ću te dostići.

Sunce: Ali, ti si samo sjena. Svjetlo uvijek prestiže sjenu.

Djevojka: Tvoji će se odlasci kad-tad stopiti s mojim dolascima.

Sunce: Vješto izmičem pred tvojim kretnjama.

Djevojka: Ali naići ćeš ipak na slijepu  ulicu,u kojoj ću te ja čekati. Tvoji koraci stopit će se tada s mojim glasom u nesaničnu stranputicu.

Sunce: Unatoč svemu,ne sustižeš me još dovoljno. Brže sam.

Djevojka: To će se uskoro promijeniti.

Sunce: Brže sam od tvojih malenih i tihih koraka.

Djevojka: Nisam savim daleko: još korak-dva,riječ-dvije... Svaki mi odlazak poklanja neumorivu snagu da ću se ipak, kao što nedavno prestadoh biti odraz vode,odsjeniti.

Sunce: Ali meni ne trebaš ni ti ni bilo tko drugi. Moram po Zemlji sjati. Moji koraci spajaju daljine.

Djevojka: I ja sam daljina koja te čeka, koja čezne za pogledom i dodirom, makar na trenutak. (Krikne.) Obasjaj me, Sunce! Ta, zaklelo si se jednoć...

Sunce: Ne možeš me dosegnuti; tvoj je korak  premalen da bi me pronašao.

Djevojka: Pažljivo pratim svaki zlaćani trag na obzorju,srastam s tvojom sjenom. Nečujna sam, a opet  toliko sveobuhvatljiva.

Sunce: Odmičem, obzori mi taru lice.

Djevojka: Ne želim dovijeka ostati  sjena utopljenice. Dopusti mi da prionem uz tvoj zlatni obraz i ja ću zašutjeti, neću te više ništa pitati, bit ću nijema.

Sunce: Nitko ne može sebe vidjeti kroz odraz drugoga.

Djevojka: Pruži mi ruku,Sunce!

Sunce: Moj je dodir vreo; kipi, žari, žeže...

Djevojka: Ali ja i ovako plamtim! Spremna sam izgorjeti do kraja s tobom!

Sunce: Ne poznajem krajeve. Samo početke stvaram.

Djevojka: Uza me spoznat ćeš svoju cjelinu.

Sunce: Ali, ja već jesam cjelovito. Živim samo u počecima; sve počinjem ispočetka, sve dovršavam u početku i čim se primakne njegov rastanak, bježim u nova prostranstva... Moja svjetlost svrhovita je samo kad polazim od početka do početka. Krajeve preskačem, sredine- kad god uzmognem - mimoiđem.... 

Djevojka: No treba spoznati gdjekad kraj da bi se lakše cijenilo novo, nepoznato.

Sunce: Ne. Mogu iskriti tek u početku. S njim se razlistavam u žareću žutu kuglu!

Djevojka: Stani, Sunce, ne mršti se što te pratim uzastopce...

Sunce: Nećeš me sustići. Čekaju me.

Djevojka: Tko?

Sunce: Neću ti reći.

Djevojka: Ah,dúga će odati tko te skriva. Ili oblak ili mirisi tla,vode,zraka...

Sunce: Ja sam neopipljivo, tek me boja čini uočljivim, pojavnim.

Djevojka: Naći ću te slijedeći zlatan trak.

Sunce: Stanujem na mnogo mjesta, često mijenjam adrese.

Djevojka: Povedi me, Sunce, sa sobom! Ne želim ostati.

Sunce: Neprekidno putujem. Opšetavam s jednog obzora na drugi,i obratno,pa opet... Moj korak približava daljine.

Djevojka: Pruži mi ruku,Sunce!

Sunce: Moj je dodir vreo, ožegao bi te.

Djevojka: Briga me! Pruži mi ruku, Sunce!

Sunce: Moram sjati. Žuri mi se.

Djevojka (zamišljena): Nikad ne bijah ovoliko obasjana,a ovako nesretna!

Sunce: Dan  sa mnom  zadobiva smisao; ja sam taj koji određuje njegov ritam,njegove boje... Korak-dva-tri... Od istoka do zapada, od zapada prema  istoku... Stupam čvrsto,ne obazirem se  dok iza sebe ostavljam  nizine, gore, mora... jer znam da me na drugom polu čekaju  druga. Što je korak dulji, veći, to je  manji strah od  završetka. Nitko me ne sustiže,nema bržeg i jačeg od mene!

(Trčeći  za njim,Djevojka  otežano diše od umora.)

Ta, što me još slijediš, kad me ne možeš ni pronaći ni  dotaći! Uzalud  se trudiš.

Djevojka: Tebi je potrebna moja ljubav.

Sunce: Ne.

Djevojka: Jest. Uza me, sjat ćeš još jače. Postat ćeš dobro.

Sunce: Ja jesam dobro.

Djevojka: Ne,ti si oholo.

Sunce: Oholo?! Zar ja koje svima svjetlo dajem?

Djevojka: Prestani! Samo se hvališ.

Sunce: A ti me u stopu pratiš, narušavaš mi samoću.

Djevojka: Od samoće si  oholo;moje društvo pretvorit će te  u dobro biće. Sunce, što me ne slušaš?!

Sunce: Korak-dva-tri... Od istoka do zapada,od zapada prema  istoku...Stupam  čvrsto, ne obazirem se dok iza sebe ostavljam  umorne,oznojene ljude,ožegle biljke, uzavrele potoke,znam, smirit će ih kiša ili  mjesec ,a ja  ću se vratiti  i opet se natkriliti nad njihovim  poniznim  licima...

Djevojka: Slušaš li ti sebe što govoriš?

Sunce: Što? Ne govorim ništa netočno, ništa loše.

Djevojka: Ali,ti voliš da te se boje ,da ti se u strahu  dive! Kako možeš strahom tražiti pažnju?

Sunce: Strah  drugih održava me  mladolikim. Što je više strahopoštovanja,to je jača moja svjetlost.

Djevojka: Nje bi bilo i kad  bi ti bilo blago.

Sunce: Blagost  bi  utrnula  žar, moju ljepotu.

Djevojka: Varaš se.

Sunce: Ti me ne poznaš.

Djevojka: Dopusti mi da ti priđem,pa ću te upoznati.

Sunce: Ne! Toliko sam  žarko  da bi se rastopila ...

Djevojka: Ali,ja se topim i ovako  u tvojoj blizini! Nekoć si mi obećalo da ćeš sjati samo za mene.

Sunce: Ničeg se ne sjećam.

Djevojka: Nimalo?

Sunce: Nimalo.

Djevojka: Pa kako?

Sunce: Ništa ne pamtim. Živim u trenu, u odsjaju zrake. Minuli dani, tjedni, godine, stoljeća-to me ne zanima. Ta, što je prošlost?! Poznajem samo ovo mjesto  koje oplakujem svojim širokim hodom  i  jedino  ono što je sad. Ne pamtim lica, riječi-svoje ni tuđe, visoravni i  vode. Sve mi je isto. I ti si ista  kao i brojni drugi odrazi u  koje se usput zagledam. Živim u trenu, u odsjaju zrake.

Djevojka: Unatoč tome, ne odustajem. Makar  oslijepila,hoću se naći s tobom oči u oči,licem u lice...

Sunce: Ne volim gledati tuđa lica. Sve što mislim,kažem okrenuto leđima.Tako je lakše.

Djevojka: Kome je lakše? Jedino tebi,ali onima oko tebe nije. Njima otežavaš,izluđuješ ih svojom  taštinom, svojim  oholim glasom. No nije ni tebi lakše zbog toga,samo se pretvaraš,zavaravaš se.

Sunce: Idi, djevojko, kući! Čelo ti već plamti od vrućine, trudiš se uzalud.

Djevojka: Ne vraćam se nikamo; moj je dom uz tebe. Hajde, okreni se i pogledaj me!

Sunce: Moram obasjavati. Ne  bi ti izdržala da moraš neprekidno  pretrčavati,prehodavati tolike putanje.

Djevojka: O, ne znaš ti što ja mogu sve izdržati! Ne poznaš me.

Sunce: Ni ne želim te upoznati.

Djevojka: Morat ćeš. O tom ovisi tvoja sudbina.

Sunce: Ja sudbine nemam, tek  je drugima postavljam. O meni ovise tuđi životi, ali ja ni o kome. Vječno trajem,nitko mi ništa ne može.

Djevojka: Pogledaj me u oči i prepoznat ćeš u meni dobrotu. Pogledaj me pomno u oči i progledat ćeš ! Jer sad i ne vidiš ni sebe ni oko sebe. Propuštaš ljepote, sebi uskraćuješ predah. Neće se ,vjeruj mi, ništa loše dogoditi ako malko zastaneš i posvetiš se  meni. Pobjegla sam iz vode. Radi tebe. Uza te, prvi put imam smisao. Svud me traže. A ne želim se vratiti  natrag. Ondje mi nije bilo ugodno. Pokraj  tebe, sva prštim od radosti. I trčkaranje  za tobom milo mi je poput igre, oh, Sunce, tijelo ima još snage, izdržat će putovanje s tobom dokraja.

Sunce: Moj put nema kraja. Sa mnom sve samo počinje, traje unedogled. Svaka moja pojava naznačava  početak. Poslije početka nema- ničeg. Kad se nekom i pričini da tu počiva kakav sadržaj, ostane osupnut  pošto shvati  da je posvuda, kud pošao, samo moj sjaj. Tražeći  kraj, svi stignu k meni, na početak. Život je sazdan samo od početaka. Krajevi ne postoje. To su puke obmane, besmislice  od kojih čovjek sebe ograničava. Vrati se na svoj početak, u vodu. Tamo ćeš naći sve što tražiš u meni, a što ti ne mogu dati.(Potrči.)

Djevojka: Sunce!  Čekaj me. Uz tebe moj je početak. A ja ću te još naučiti da dovršiš svoje početke, da pronađeš mir i u njima. Bez završetka,nema dubinske spoznaje, nema  sreće, nema  punine.

Sunce: Ne mudruj previše. Idi kući,djevojko,čekaju te znatiželjna lica nagnuta nad vodom, očajnički pokušavaju dozvati  svoj odraz.

Djevojka: Briga me!

Sunce: Moj je dodir vreo; kipi, žari, rasplamsava se. Već si preblizu. Upozoravam te. Ako izgoriš, neću se osvrnuti, nastavit ću naprijed. Čim odmaknem iza ugla, iščeznut će iz mene tvoj glas kao da ga nikad nisam čuo.

Djevojka: Znam. Ali neka!

Sunce: Zar ne razumiješ kakvoj se opasnosti izlažeš, čemu se prepuštaš? Nikad me nećeš sustići, a nekmoli pogledati mi u oči. Zaboravi kao što ja zaboravljam.

Djevojka: Spremna sam. Spremna sam podnijeti vlastitu žrtvu, neka, već si odmaklo iza strme planine,kud nismo još  prolazili, ali ja te sustižem.

Sunce: Goriš.

Djevojka: Sladak je umor koraka, no ipak slabiji od goruće patnje duše.

Sunce: Na izmaku si snaga. A ja sam  sve brže!

Djevojka: Ne likuj  prerano! Iznemoglost je  put do tvojih koraka. S njima se  sastaje moja sudbina.

Sunce: Sakrilo sam se iza  vrleti pa iza gustog grmlja.

Djevojka: Zrake što strše uvis otkrivaju te.

Sunce: Nema me.

Djevojka: Ah,neuspješno se skrivaš! Umara me već potraga za tobom, ali ipak ne odustajem.

Sunce: Korak-dva-tri od obzora do obzora.Stupam odlučno,gledam preda se,niti u stranu niti iza. Korak-dva-tri-četiri.... I evo me, daljine  se  sastaju  u mojem krugu kretanja.

Djevojka: Dopusti mi barem da te načas u lice pogledam, da nađem pod rukama plam tvoje zrake.

Sunce: Odlazi, djevojko, odakle si došla!

Djevojka: Neće me tvoja grubost otjerati. Riječi što ih  izgovaraš  slabije su od moje upornosti da samo za mene sjaš. Oči u oči, tako bih s tobom htjela živjeti. Ruka te moja već dohvaća  polako, premda žari, ali neka, s tobom putovanje od obzora do obzora znači dovršetak mojeg smisla.

Sunce: Već ti rekoh kako ne poznajem kraj. Počecima se divim,završecima lukavo izmičem. I pusti me!

Djevojka: Sve ima svoj kraj,pa tako i tvoj hod.Ukrala sam  utopljeničinu sjenu da bih te potražila. Nisam pokleknula ni kad si  prvi put  pretrčalo na drugu stranu puta. Znala sam da bježiš od mene.Pustila sam te...

Sunce: Ne sjećam se toga.

Djevojka: Kad me pogledaš u oči,spoznat ćeš  svoju cjelinu. Ja nosim tvoj  završetak.

Sunce: Ne. Ne prihvaćam kraj. Ubrzavam hod, koračam smjelo, ne stavljaj, molim te, ruku na moje zrake. Tvoj dodir umanjuje njihovu jarkost.

Djevojka: Briga me! Sjaj samo za mene.... Već  sam blizu, sve bliže... Spajaju se tvoj početak i kraj koji  ti u svojim očima donosim. Prelazim rukama preko tvojih zraka....

Sunce: Makni ruku s mojih zraka!

Djevojka: A! Ruke su mi opečene. Kud bježiš?

Sunce: Tako ti i treba kad  me ne puštaš na miru! Lice  ti je zažareno, tijelo rošljivo i pocrvenjelo. Molim te, odlazi, još se stigneš spasiti.

Djevojka: Nećeš me se olako riješiti. Jedino uz tebe mogu naći mir. Odsjeni me, Sunce! Počupat ću ti sve zrake. Postalo si  nemilosrdno, zadaješ mi jak bol. Bole me ruke,hodati više ne mogu,nisam već noćima spavala, zapravo, noć  više nisam nigdje vidjela, sve me okruživalo u jarkim bojama. Pokaži mi  kako prestaje  nemir.

Sunce: Ne možeš me dosegnuti; tvoj je korak onemoćao da bi me pronašao.

Djevojka: Nećeš mi pobjeći. Stani! Pogledaj me u oči.

Sunce: Ne približavaj se!

Djevojka: Svejedno, hoću da me zagrliš.

Sunce: I ne pogledavaj u moje oči!

Djevojka: Bila bih spremna zauvijek izgubiti vid samo da tebe na trenutak pogledam ravno u oči!

Sunce: Toliko sam plamen da oči od bljeskova ne bi vidjela.

Djevojka: Zašto me ne zagrliš? Zašto me od sebe tjeraš?

Sunce: Neprekidno putujem, ne mirujem na jednom mjestu. Stanujem na mnogo adresa, često se selim.

Djevojka: S tobom bih posvuda lutala. Prisloni svoje lice na moje.  Sunce, ne odmiči, dopusti da te zagrlim.

Sunce: Idi, djevojko, kući. Već plamtiš od vrućine. Meni samoća treba.

Djevojka: Uz mene nikad nećeš ostarjeti.

Sunce: Ja jesam vječno mlado.

Djevojka: Učini i mene takvom!

Sunce: Djevojko, već si preblizu. Pazi!

Djevojka (kao iz  daljine): Ha! Dotakla sam ti lice. Vruće je, ponestaje mi snage, ali svejedno ti hoću vidjeti oči. (Vrisne.) Vidjeti tebe značit će mir, spas.... No, gdje si ti?  (zabrinuto)  Sunce, zašto šutiš? Zašto žmiriš?

Sunce: Ne žmirim ja, nego si ti obnevidjela. Bila si upozorena. Meni je ionako svejedno.

(kao iz daljine)  Korak-dva-tri... Stupam čvrsto i nepobjedivo; od obzora do obzora - sve se sjaji od mojeg hoda. Svojim koracima zaokružujem početak  s početkom.

Djevojka: Ne...Nije istina, reci da lažeš!

Sunce: Što nije istina?

Djevojka: Da sam-slijepa! Žmiriš ili si pokriveno hladom drveta pa se poigravaš mnome...

Sunce: Ne lažem,obnevidjela si.

Djevojka: Gdje si? Gdje se kriješ? Plašim se... Kao nikad prije. Pruži mi ruku, makni ovaj mrak sa mene,zagrli me....

Sunce: Držim te za ruku.

Djevojka: Ali ja ništa ne osjećam.

Sunce: Studen s tvog lica prešla je na mene. A tebe je  slomila moja vrelost.

Djevojka: Ne, ne! To ne može biti istina, reci da se šališ!

Sunce: Ne šalim se.

Djevojka (plačući): Što ću sad?

Sunce: Korak-dva-tri... Od istoka do zapada, od zapada prema  istoku...Stupam čvrsto, ne obazirem se  dok iza sebe ostavljam ožeglu sjenu. Sjena kao sjena. Svjetlost je ionako skrije, zakloni. Uvijek. Bez iznimke.

Djevojka: Ne ostavljaj me samu. Proždrijet će me mrak.

Sunce:Ja tu ništa ne mogu. Mene čekaju prostranstva. Čekaju me da ih korakom svojim upoznam  i...

Djevojka: Upoznaj i mene s  njima. Držat ću te  za rame i iza tebe polako ...

Sunce: Nemoćna si i slijepa,ne bi stigla do njih.

Djevojka: Ali od tebe takva postadoh!

Sunce: Jer si bila nasrtljiva,sama si  prišla  i opekla se o moje zrake.

Djevojka: Zar nisi moglo, Sunce, malko smanjiti svoju svjetlost, samo na trenutak dok ne spoznaš svoj...

Sunce: Dosta!

Djevojka: Kraj.

Sunce: Meni kraja nema. Ostavljam te kao što sam i  mnoge druge sjene.

Djevojka: Ostani. Ne idi daleko! Ovdje je  tvoje  mjesto, uza me.

Sunce: Meni samoća treba.

Djevojka: Imat ćeš je, koliko hoćeš, i pokraj mene,samo ostani,Sunce!

Sunce: Ne! Ti bi me podsjećala na prošlost,a ja sve zaboravljam. Živim samo u počecima; sve počinjem ispočetka, sve

dovršavam u početku i čim se primakne njegov rastanak, bježim u nova prostranstva...

Djevojka: Sjaj samo za mene....

Sunce: Moja svjetlost svrhovita je samo kad polazim od početka do početka. Krajeve preskačem, sredine-kad god uzmognem-mimoiđem....

Minuli dani, tjedni, godine, stoljeća- to me ne zanima. Ta,što je prošlost?! Moj put nema kraja.

Djevojka: Zar ne shvaćaš  da je ovo kraj od kojeg bježiš?! Ja sam tvoj kraj, ja, sljepica!

Sunce: Korak-dva-tri-četiri... Stupam čvrsto i  gledam samo ravno, niti udesno niti ulijevo, niti ispod niti iznad,samo ravno...Korak-dva-tri...Stupam čvrsto.

Djevojka: Ne mogu to više slušati! Htjela sam te promijeniti, a  na kraju si ti mene promijenilo. Vidi,što je nastalo od mene! Kud da pođem, ne znam puta, budi mi  putovođa, slijedit ću te i putem nijednu riječcu više neću izustiti.

Sunce: Korak-dva-tri-četiri...Sa mnom sve samo počinje,traje unedogled. Svaka  moja pojava naznačava  početak. Poslije početka nema- ničeg. Kad se nekom i pričini da tu počiva kakav sadržaj, ostane osupnut  pošto shvati  da je posvuda, kud pošao, samo moj sjaj, to jest početak. Tražeći kraj, svi stignu k meni, na početak. Život je sazdan samo od početaka.

Djevojka: Ne mogu to više slušati! Ušuti! Te riječi bole.

Sunce: Korak-dva-tri-četiri...

(Zagrmi.Kiša zapljušti.)

Što je to?

Djevojka : To je  završetak tvojih početaka.( Zagrmi.)

Sunce: Ne! Nema završetka,samo početak.Joj, zakasnit ću (potrči)!

Djevojka (smijući se histerično):To je kraj  (umiri se)  od  kojeg si bježao.

Sunce: Ne! Poslije početka nema- ničeg. Samo opet početak. Moram pobjeći odavde, samo kojim putem?! Ne vidim ništa više i hladno mi je.

(Zagrmi.) Korak-dva-tri...Oh, o nešto se spotičem, o nešto mokro od vode i tvrdo, teško i hladno poput kamena. Bode me ,ne da mi naprijed,a obzori čekaju na mene... Tko je to? Ili što je to ? Pokušat ću to maknuti s  puta, oh, ne mogu, kao da je sraslo s tlom na kojem leži. Ne želim kasniti. Ne želim dočekati kraj početka! Tko je to? (uplašeno) O,ne! Mrtva utopljena djevojka! O,kako je samo lijepa! Podsjeća me na nekog, ali na koga? Ne sjećam se,o,kako je samo lijepa.... Čekaju me novi počeci, a ne mogu do njih, hej, ne želim da me mrak prekrije, a ta djevojka, o, kako je  samo lijepa, na  nekog me podsjeća,ali na koga? O,kako mi je to lice znano, a opet ne mogu razaznati njegov lik.... Nekako je prozirno ,bljedunjavo. Kroza nj nazirem  svoj izmoreni,ostarjeli stas i ozeblo lice.(kao iz daljine) Nitko ne može vidjeti sebe kroz odraz drugoga. Ali ja vidim sebe! Djevojko,hej,probudi se, kreni sa mnom prijeko, počeci nas, o, kako samo lijepi počeci, čekaju.... Ustani, kreni sa mnom na put, s početkom ćeš ojačati, nećeš više biti blijeda i prozirna...Što si tako okrutna? Što se ne budiš? Ma,briga me,ostani tu!  (Stanka.) Čemu mrak sve obavija?Neka ode jer  priječi mi put  do početaka. Ne želim kasniti.Ne želim dočekati kraj početka. Prije početka,mrak i studen. Poslije početka-ne sjećam se što slijedi...Ali  osjećam da moram onamo. Na početku je uvijek lijepo i dobro. Ondje se događa sve važno.I ja ću postati važno. Korak-dva- tri-četiri... Stupam čvrsto i  gledam samo ravno,niti  udesno- niti ulijevo, niti ispod -niti iznad,samo ravno...Korak-dva-tri...Stupam čvrsto.

KRAJ