Porcos

---

GODINA: 2009.

PODNASLOV: iliti kolektivna svijest

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 8, 20-te

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4, 20-te

BROJ LIKOVA NEODREĐENOG SPOLA: 7

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Moguće dubliranje. 

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Svaka scena se odvija na drugom mjestu...

DODATNE NAPOMENE VEZANE UZ DRAMU: Drama moze biti tek pocetak radnje, a moze se shvatiti kao i filozofsko obradjivanje drustva i kolektivne svijesti. Sukob kao osnovni dramski temelj je ovdje pomalo zanemaren zbog olicenja kolektivne svijesti u modernoj Hrvatskoj.

---

Likovi:

Johnny – student

Cimer – student

Djedica – prodavač

Johnnyevi roditelji

Stranac – Johnnyeva podsvijest

Debeli – student

Mali – student, cimer Debeloga

Azlea – studentica

Lea - studentica

Doktor

Medicinska sestra 1

Medicinska sestra 2

Sudac 1

Sudac 2

Sudac 3

Policajac 1

Policajac 2

Bolesnik 1

Bolesnik 2

Napomena: Johnnyevi se monolozi (pisani u kurzivu) emitiraju kroz snimljeni audio - zapis na zvučnike ili skrivenog čitača. Dok se vode monolozi, paralelno na sceni teče vrijeme. Rijetke didaskalije su također u kurzivu, ali razlika između monologa i didaskalija je očita.

1. Scena – Dnevni boravak

 

Dnevna soba studentskoga stana. U sredini je stol s četiri stolice. Na jednoj stolici sjedi Johnny  i prstima jede iz tanjura. U pozadini se vidi kuhinjski lavabo pun prljavog posuđa. Na stolu se nalaze dvije pepeljare pune opušaka. Na podu dnevnog boravka par praznih boca vina i mrvice kruha.

Johnny: Ova me pljeskavica  ubija, već peti dan prokleta svinjetina i masni pomfrit. Valjda će starci poslati novce do petka, nisam "najbolji"… Masno...sva ta mast u mojim ustima...osjećam se tako odvratno. Hvala Bogu da sam danas riješio ispit, sada sam miran "koji dan". E vidiš, danas je četvrtak, mogao bih se ušlagirati s Debelim, možda dovuče kakve kučke. Kako je išao onaj film? Ne jedem svinjsko meso jer su svinje prljave životinje. A psi kao nisu? Jedu svoj izmet. Da, ali psi imaju karakter, a svinje ne.  Ta bi svinja, koju bih onda jeo, morala biti jako šarmantna. Inače je to jedna zanimljiva situacija sa svinjama i ljudima, krmača bi pojela svoje mlado ako je ono mrtvo, a čovjek bi čovjeka, onako nietschzeanski grubo, baci ga niz liticu da ga ne povuče sa sobom. Churchill je volio svinje, one te gledaju ravno u oči, mačke odozgora, psi odozdola.

Cimer (ulazi u stan sav umoran i polupijan): Bog i Hrvati! Opet sam pao „Načela“! Odo' na wc!

Johnny (vičući za njim): Samo polako, i puž je znao stići na Noinu Arku pa će valjda i crna ovca  na livade znanja! Opet je pao, ne znam kako ga oraspoložiti. Opet ti bolovi u trbuhu, razmišljam polako o odlasku doktoru, malo su prečesti. Nisam već dugo ništa osjetio pod rukama, moram danas kod Debelog, sigurno će doći poneka mlada dama sumnjivog morala.

Cimer (izlazi iz wc-a, sjeda za stol): Pametan čovjek uči cijeli život, ali kako kada ostane bez motivacije? E rista, jesi za koji dim? Nabavio sam danas poslije ispita, znam da padam pa idem malo uravnotežiti mladenački nemir.

Johnny (uključuje liniju na kojoj svira Chopin): Ha čuj..., ne bi bilo loše. Hoću ja smotati? S nemirom ti je jedna stvar, nemir s vremenom dovodi egzistencijalistička pitanja - "kuda moj život ide", koja te znaju jako dobro zaokupit i baciti u neku vrstu depresije.

Cimer : Imam već smotano, samo odmori i zapali (pripaljuje joint). Istina, teret mi je što me starci financiraju, ali u ovoj zemlji si "nitko i ništa" s ili bez diplome. Žalosno, žalosno prijatelju..., nije ni čudo što se mladi čovjek zbog frustracije zna toliko opiti. Imam poneku vezu doma u općini, ako ne uspijem završiti faks,  dat ću 2 000 eura i zaposliti se kao skretničar na  željeznici.

Johnny (uzima joint, uvlači dimove): Dobra roba, koliko si dao za nju? Siromaštvo je najgori oblik nasilja. Misliš da će se neke stvari promijeniti ako završiš faks? Nastavit ćeš i dalje preživljavati iz vlastitog đepa, a ne živjeti, a umrijet ionako ne smiješ dok ne platiš mjesto na groblju.

Cimer : 10 € gram. Nije loša, kada se miješa sa „Samsonom“, ne grebe po grkljanu. Red, red..., red ti je složena stvar. Smatraj se uspješnim ako uspiješ stati na vlastite noge i počneš zarađivati pristojno. Onda dođeš doma i uključiš svoj omiljeni televizor i gledaš kako keks pjeva i sam uskače u kutiju. Od tada sam prestao vjerovati televizoru.

Johnny : Opet imam one bolove u trbuhu, razmišljam lagano otići doktoru. Starci bi do petka trebali poslati lovu, pa ćemo normalno jesti. Ne mogu više gledati ovu masnu pljeskavicu. Jedem i zapalim cigaru, a poslije nje osjetim dim kako se lijepi za masnoću u ustima. To je jedna stvar na faksu na kojoj svi "legnu", ode im želudac zbog hrane. Nego, idemo se prerušit' u lažne popove i kupiti novce po kućama. Ako oni mogu propagirati mir u svijetu i imati petnaest pozlaćenih kapa, zašto i mi ne bismo na njihov račun zaradili malo novaca?

Cimer : Pa da stvarni pop zove policiju, što bih rekao policajcu...? Tko je ovdje manji prevarant? Bogu Božje, caru carevo! Znam da je hrana veliki crnjak, a ništa..., idemo kod debele susjede krasti salatu iz vrta. Žena ima slomljen kuk, sigurno nas neće uhvatit.

Johnny : Ma nama je još dobro, većina ljudi na svijetu iz dana u dan nema što za jesti ili šije tenisice za dolar negdje daleko iza horizonta.

Cimer : Nisam raspoložen, neću do Debelog, nemam volje, a već peti dana zbog faksa ne spavam kako treba. Ha čuj, sudbina ti je, ovako, čudna stvar. Predodređen si rođenjem, jer ti pozadina utječe na mnogo toga, tu pojavu ljudi navodno nazivaju sudbinom. Predodređenost je vođenje takvog života na koji si osuđen rođenjem, u uvjetima koji se najvjerojatnije za tvoje životne dobi neće mijenjati. Zato su kraljevi kraljevi, a mi obični smrtnici klošari. Ali "tu i tamo" neki od nas uspiju doći među kraljeve i priuštiti si materijalna zadovoljstva koja te ne čine sretnim, jer čim dođeš do stupnja u kojem si u mogućnosti okusiti ih, onda tek realiziraš duhovne vrijednosti ili ih ne realiziraš. Prepijan sam i nadrogiran da pričamo o tome, jer ti se, na kraju, svi oni divni sati filozofije vrate u točku ništavila, egzistencijalizam je razočaravajuća stvar, kada se i onako sve tako teško mijenja pričom, a ne djelima. Odo "ubiti oko". (odlazi)

Johnny : Laku noć cimeru! (Cimer odlazi sa scene) Fin dečko, inteligentniji od prosjeka društva, ali opet... fakultet ga toliko sputava. Ni sam ne znam kako ću sve to izgurati do kraj. Problem sa studentima je ovakav;  ne smiju si  priuštiti bolest, kad nemaju nikoga da im opere i skuha. Bol…………što više razmišljam, novim je generacija sve gore i gore, pitaj Boga od čega će obolijevati. Večeras ću u vinu utopiti svoju samoću, ne želim o ničemu razmišljati…Ove televizijske reklame u meni bude nesvjesne želje, čeznem za finim odreskom, ali ga neću okusiti još neko vrijeme. O moj božanstveni televizoru! ...što bih bez tebe da te nema? Što bih ja da mi ne pokazuješ gdje mi je ograda u toru? Ili sam postao mizantrop, gadeći se društvu? Neću se ničime zamarati, večeras ću se "razvaliti"…

2. Scena – Trgovina

Zabačena trgovinica u ulici, koja je smještena u podrumu. Pretrpani izlog sa grickalicama, boce raznolikog, ali jeftinog vina… Na polici je televizor na kojem se emitira komercijalni program.

Johnny (ulazeći u trgovinicu): Dobro večer radni narode!

Djedica (izlazeći iz skladišta trgovine): Dobro večer mladi gospodine, kako vam mogu pomoći?

Johnny : Trebao bih litru jeftinog vina i kutiju cigara.

Djedica : Oho, noć je izašla, novčići zveckaju u đepovima.

Johnny: Ma trebao bih učiti, ali večeraš ne ide.

Djedica : Studenti su mi najbolje mušterije, volim ja kada se mladi zabavljaju.

Johnny : Ah, Bože moj! Čovjek je mlad onoliko koliko se osjeća mladim.

Djedica : Daj da djedica tebi napravi uslugu s učenjem. (Ispod pulta otvara ladicu s dragim kamenjem i još ispod te police vadi dvije tablete) Neka ovo bude moj poklon za tebe. Popij te dvije i naučit ćeš gradivo za jednu noć.

Johnny : Ako mi se svidi, možda se vidimo ponovo.

Djedica: Moj poklon nije preskup. Ako ti se svidi, slobodno povedi i prijatelje.

Johnny: Zahvaljujem vam. Do viđenja! (Izlazi iz trgovinice, gleda u pločnik i razmišlja) Strašno, tko bi ikada posumnjao na staroga djeda da prodaje amfetamine. Joj, imam još pola sata hoda do Debelog. Da baš vidimo što on to meni daje. Navikao sam i na gore stvari, što je jedna mala tabletica. Opet bol u trbuhu. Sjest ću ovdje i ispušiti jednu, možda me prođe. (zvonjava mobitela, Johnny se javlja) Izvolite…?

Majka: Dobra večer sine, jesi dobro?

Johnny:  Bok mama, evo, kao student, a vi? Nisam vas dugo čuo…

Majka: Dobro smo, nego sam ti htjela reći da sam dobila pola plaće, a tatina kasni, zato ti mogu poslati samo pola iznosa jer sam već poplaćala režije i nije mi puno ostalo.

Johnny: Ubrzo ću ostati bez novca, pošalji koliko možeš.

Majka: Jel' jedeš uredno?

Johnny: Večerao sam kao i uvijek, svinjske pljeskavice iz kantine. Već neko vrijeme imam  nekakve bolove u trbuhu, možda od hrane.

Majka: Nađi si curu da ti kuha! Ali ne, ti samo imaš neke prijateljice, još će mi doći i reći da se moraš ženiti, to će mi biti još jedan kredit!

Johnny: Ne brini se majko, koja bi mene siromaha.

Majka: Uči sine, godina je skupa, a novca sve manje. Pozdravlja te tata…

Johnny:  Ništa majko, pozdravi i ti njega pa ćemo se čuti…

Majka: Ciao…

Johnny: Ciao majko…

(Pored njega prolazi mladić njegovih godina i sjeda kraj njega, po mogućnosti da mu se ne vidi lice )

Stranac: Imaš cigaru brate?

Johnny: Naravno, uzmi brate (otvara kutiju i nudi ga cigaretom). Odakle ti ideš? Čim se baviš?

Stranac: Bavim se svačime, studiram, preživljavam, gubim se u bezumlju ljudske gluposti, sanjarim, maštam i sanjam.

Johnny: To je, brate, zvučalo duboko. Čini mi se da i ja to radim. Pokušavam ostati normalan koliko mi to zdravlje i život dopuštaju. U zadnje se vrijeme i ne osjećam najbolje, imam neku konstantnu bol u trbuhu koja me snađe bar jednom na dan.

Stranac: Ne zvuči baš dobro. Znaš, na koncu čovjek ostane sam kada je najranjiviji, sam i umire. Problem su ti danas želje i bahatost. Čovjek želi sve više i tu propada moral. Tvoji bolovi nisu dobar znak, možda bi trebao posjetiti liječnika.

Johnny: Ja sam Johnny.

Stranac: Ja sam tvoja podsvijest i tvoja smrt.

Johnny (uplašeno odmakne glavu, pri ponovnom okretanju vidi da stranca više nema) Nestao je. Ovo je bilo čudno iskustvo. Što sam ja to upravo progutao? Ako sam stvarno pričao sam sa sobom, možda imam shizofreniju? Nije dobro…(odlazi)

3. Scena – Zabava

Dnevni boravak u stana Debeloga. U kutu sobe je garnitura kauča na kojem sjede likovi. Ispred garniture se nalazi stol koji je pun alkohola. U drugom je kutu sobe televizor na kojemu se emitira glazbeni program.

Azlea: Chiao mačak, mi se kao ne znamo? Ne sjećaš me se?

Johnny: Joj oprosti mila, nisam te prepoznao odmah, znaš kako alkohol briše sjećanja večeri i dovodi do amnezije?

Azlea: Da, da…(uvrijeđeno odmakne glavu)

Debeli: Pa di si ti čovječe? Nisam te vidio cijeli tjedan, šta kod tebe?

Johnny: Ma faks, znaš kako je to. (Lea i Azlea pričaju, pošto vide da ne dobivaju pozornost)

Johnny: Daj neku čašu!

Debeli: Ajd' cimeru, odi po čašu za frenda.

Mali: Nisi bez razloga toliki, "smrade", a uostalom imamo samo šalice budući da smo razbili skoro sve čaše. Nemoj se ljutiti Johnny.

Johnny: Ma ajde Shorty, znaš i sam da ne smeta. Šta ima kod tebe Debeli?

Debeli: Loša situacija, prijatelju. Neću moći nastaviti studirati, otac mi je dobio otkaz. Majčina plaća nije dovoljno visoka da me uzdržava, a baš sam počeo davati ispite.

Johnny: A da probaš raditi i studirati?

Debeli: Znaš pravilo, ako počneš raditi, zaboravi studiranje, ali probat ću, nema mi druge.

Johnny: Kad nam ne trebaju pametni, nego robovi... Azlea, kako si ti inače?

Azlea: Johnny, pa nisi me se ni sjetio pri ulasku, kako da ti uzvratim kompliment? Sve po starom…

Johnny: (u sebi govori: Kurva se najvjerojatnije izjebala već s desetoricom od kako sam ju zadnji put povalio.) Oprosti što sam tako hladan, ali u zadnje vrijeme se ne osjećam baš najbolje. (Šapće joj na uho). Voliš li konkretne ljude?

Azlea: Da…

Johnny: Ajmo na wc…

Azlea: Ajd…(odlaze zajedno u toillete)

Johnny: Voliš malo perverzna mjesta?

Azlea:  A ti ne? nije ti bilo dobro na faksu u wc-u? (Hvata ju i počinje ju ljubiti, ruka mu klizi u njene gaćice, a njezina u njegove. Nakon što joj je raskopčao remen i skinuo hlače, okreće ju i penetrira  u nju)

Johnny: Hvala Bogu što postoje kurve, stenje kao da me voli, ali ona je već toliko razvaljena. Miriše na dobar parfem, podsjeća me na proljeće. Dobra figura, nije toliko ni dlakava, neće joj smetati ako joj stavim prst u anus. Valjda je to zbog ecstasya "na kojem je" pa mi govori da me voli. O ne, opet ta bol…Skoncentriraj se, budi muško…

Azlea:  Jesi pijan ili što? Zadnji put si mogao.

Johnny: Bolovi, užasni bolovi me pate u trbuhu!

Azlea: Što ti je?

Johnny (oblači se): U posljednje sam vrijeme sav u komi, ne znam što me spopada, proganjaju me teški bolovi u trbuhu.

Azlea: Trebao bih otići doktoru…

Johnny: Oprosti mila što sam upropastio večer. Pomalo mi već dosađuje hedonizam, umara me. Možda se moj umorni "id" želi smiriti.

Azlea: To kaže čovjek koji živi po noći. (smijeh)

Johnny: Smije mu se žena koja živi od noći. (pada na pod)

4. Scena – Bolnička soba

Bolnička soba koja zaudara na medikamente. Tri bolnička kreveta od kojih je jedan prazan. Na preostala su dva kreveta dva lika, jedan je umotan u gips, drugi je Johnny. U pozadini je upaljen televizor.

Johnny: Prokleti bubrezi, nisam nikad očekivao da će me tako nešto pogoditi. Mladi često ne razmišljaju o tome, mladost ih jednostavno odmeće od toga. Što je najgore, starci će saznati za noćni život i droge ako mi testiraju krv. Uvijek sam imao nekakav fetiš na bolnice i pornografske scenarije u kojima mlade bolničarke hodaju svuda okolo u mini suknjicama i smiješe se, ali ne, ovo je realnost gdje svaki dan dolazi "albino gorila" po imenu Dragana do tvojega kreveta i zabija ti konjske injekcije u guzicu. Boli me sve, ali ne toliko koliko i bubreg. Ovaj kraj mene ne pokazuje znakove života, što li je s njim bilo?

Doktor (ulazi u sobu s roditeljima): Dobar dan mladi gospodine! Imam loše vijesti za vas. Znate, vaša je fiziološka situacija jako kompleksna, vaši bubrezi nisu u dobrom stanju i otkazuju. Radi se o jednoj vrsti genetske bolesti.

Majka: Sine moj nesretni! (plač) Ne boj se ništa, sve će biti u redu!

Doktor: Morat ćemo vam transplantirati bubrege, ali vidite, tu je ta "mala stvar".

Johnny: Novac…

Doktor (u rukama drži katalog): Da. Imamo ovdje najnovije ponude s tržišta. Lista čekanja za ljudske bubrege je jako dugačka i sumnjam da ćete doći na red u kratkom vremenu. Koliko ste spremni platiti za dva bubrega? Ali ne brinite, imamo posebnu ponudu. Što bi čovjek bez tehnologije? U zadnje vrijeme je nastao "bum" transplantacije bubrega od genetski modificiranih svinja. Anatomija je jako slična, a i uspješno se ugrađuje, ne morate se ništa brinuti. Još ove godine traje akcija "kupiš jedan, dobiješ drugi besplatno"!

Johnny: Koliko košta takva solucija?

Doktor: To je najjeftinija varijanta, ljudski bubrezi su skupi, a donatora je malo. Uz mali kredit omogučit ćemo vam  brzu, efikasnu i relativno jeftinu operaciju! Dobit ćete i malo popusta ako uzmete kredit u banci koja surađuje sa bolnicom.

Majka: Doktore, spasite mi dijete!

Johnny: Hvala vam doktore.

Doktor: Činimo najhumanije što možemo.(Odlazi, u sobi ostaju majka i otac, otac stoji sa strane i gleda majku kako plače na Johnnyu)

Johnny: Očajno! Svinjski bubreg imati u sebi, ideja mi je pomalo degutantna, "Granice humanog"  kako tvrdi ona spodoba u bijelom. Sve ovo oko mene trune i ti truneš iznutra.  Nešto što me je uvijek odbijalo od bolnice taj je ustajali smrad kemikalija, opranih plahti koje nemaju ni trunčicu duše u sebi, na bijelim plahtama ljudi ostavljaju crnu smrt. Žalim stare ljude koji umiru u bolnicama. Pitam se koliko je ljudi umrlo na mojoj plahti ili koliko ih je krvarilo na njoj. Preplavljuje me grubi osjećaj povraćanja, ali mislim da će proći.

5. Scena – Bolnička soba (operacija)

Johnny leži na operacijskom stolu, oko njega operiraju doktor i dvije sestre, svira "Born in the USA". Na zidu je upaljen televizor s komercijalnim programom.

Doktor (lagano pleše, skida doktorsku masku i ljubi jednu sestru, pa drugu koje u mini suknjama ushićeno trče po operacijskoj sali, u velikim se staklenim posudama nalaze organi svih vrsta): Zašto nisi uzeo ljudske bubrege, da mi je euro za svakog takvog, vozio bih danas vlastiti avion, a ne BMW (siječe Johnnya po trbuhu)!? Sestro, dajte mi kliješta!

Sestra 1: Doktore, kliješta!

Doktor: Hvala maco, daj mi molim te iz hladnjaka donesi sendvič, ali s kulenom, molim te.  (doktor jede nad Johnnyevim tijelom i rezucka poneke organe)

Sestra 2: Doktore, baš mi se sviđa haljina koju ste mi kupili!

Sestra 1: Ali, doktore! Kako je ona dobila haljinu, a ja samo ogrlicu, volite li nju više od mene!?

Doktor: Ma obje vas volim, sutra ću i tebi kupiti haljinu kada sjednu novci od pacijenta.

Sestra 1: Što bih ja bez vas…?

Doktor: Sestro! Pripremite mi bubreg!

Sestra 2: Sa umakom ili bez?

Doktor: Ma ne za jesti, za pacijenta!

Sestra 2 (uzima bubreg iz hladnjaka i on joj pada na pod): Joj doktore, tako mi je žao! Što ćemo sada?!

Doktor: Zlato moje, rekao sam ti tisuću puta, pripazi malo na organe, zatvorit će mi inače ordinaciju u bolnici ako im ne platim debeli mito. Nema organa, nema haljine. No dobro, malo ga dezinficiraj i biti će sve u redu. (sestra dezinficira bubreg, doktor jede sendvič, a druga sestra ga masira po ramenima) Danas je bio dobar dan, tri operacije. Nego, gdje vam je treća kolegica koja je bila na razgovoru, ona s dugačkim nogama?

Sestra 1: Rekli ste joj da se mora prvo učlaniti u vašu stranku ako želi dobiti posao.

Doktor: Joj da, sad se sjećam. Neka se samo učlani, pa nema problema. Sestro! Prebacite na moju omiljenu sapunicu! (Nastavlja ugrađivati bubreg nakon što je pojeo sendvič)

6. scena - Johnnyeva podsvijest

Johnny, u crno odjeven, nalazi se ispred tri suca koji međusobno pričaju. Na zidu iza sudaca je golema novčanica. Na stolu pokraj stoji televizor.

Sudac 1: Dobar dan mladi gospodine, znate li zašto sjedite danas ovdje?

Johnny: Ne znam, cijenjeni sude.

Sudac 2 i 3: Njegovo neznanje je bogohuljenje!

Sudac 1: Mir u sudnici! Nalazite se ovdje, jer niste mogli platiti cijenu! A znate li tek što u zatvoru rade ljudima poput vas? Ne piše vam se dobro, mladiću. Imate li što za reći u vašu obranu?

Johnny: Bio sam uvijek dobar čovjek, nisam nikada krao, poštivao sam svoje roditelje, nisam ubijao…

Sudac 2 i 3: Bože moj dragi, ovo je uvreda!

Sudac 1: Mir u sudnici! (lupa čekićem o stol) Ali niste mogli platiti! Kako da nam oprosti naš Svemogući, kako da ublažimo njegov gnjev! Niti mjesto na groblju si ne možete više platiti!

Johnny: Ali cijenjeni sude…

Sudac 1: Ništa ali! Sud se povlači na raspravu… (odlaze sva trojica)

Johnny: Gdje sam ja to? Zašto je sve tako mračno, zašto se vraćam iz "šume spoznaje" praznih ruku? Neka me netko probudi iz ovog ružnog sna! (Suci ulaze ponovno unutra). (Za vrijeme čekanja sudaca se u pozadini mogu pokazivati ubrzani snimci krvavih organa ili spolnih bolesti uz morbidnu ili psihodeličnu glazbu.)

Sudac 1: Nakon duge rasprave cijenjeni je sud odlučio da vas ne možemo tek tako pustiti da umrete. Pustit ćemo vas na slobodu da nam vraćate dug kroz mukotrpan fizički posao, i to dok ste živi, neka vam rutina bude laka!!! Vodite ga odavde! (dva policajca odvode Johnnya iz sale, mrak posvuda, svira pogrebni marš)

7. scena – Bolnička soba (poslije operacije)

Johnny se budi iz kome, u sobi leže dva bolesnika na krevetima i navijaju, na televiziji se prenosi utakmica Hrvatske i Engleske. Bolesnik 1 ima langetu na ruci i nozi, obje langete su obojane bojama državnog grba. Bolesnik 2 nosi ustašku kapu i ima šal reprezentacije. Bolesnici piju iz boce rakiju.

Bolesnik 1: Gubimo 2:0, ali igramo s 4 igrača manje! Neće nas dobiti prokleti bahati Englezi!!!

Bolesnik 2: Zovi, samo zovi, svi će sokolovi!!!

Bolesnik 1: Isuseee, neeeeee!!!! Još jedan gol su nam zabili!! Ma neće nas dobiti Englezi!!! Za dom, spremni!!!

Bolesnik 2: U boj, u boj, za narod svoj!!!

Johnny: Dečki što se događa? Ne sjećam se ničeg…

Bolesnik 1: Gdje si ti rođen dječače? Jesi ti neki lijevi? Igramo protiv Engleza!!!

Bolesnik 2: Neka oni vode, ali nikad neće slomiti duh naših navijača i našeg ponosa!!!

Johnny: Zašto jednostavno ne priznaju da su Englezi bolji, očito je da vode, a i da igramo sa pojačanim sastavom bi nas ionako dobili, zašto? Jer su bolji…Zašto je toliko teško priznati neprijateljsku jačinu i vlastitu slabost.

Komentator: Iiiii... Englezi trče i još jedan gol…(stišava se) Da, osjeti se manjak od četiri igrača…

Bolesnik 1: Čim je čovjek Hrvat, odmah mi poraste u očima!!!

Bolesnik 2: Hrvati su bolji ljudi!!! Tko nije s nama, protiv nas je!

Bolesnik 1: Moram u Split za dva dana…

Bolesnik 2: Fuj, ne volim Dalmatince…

Bolesnik 1: Njih nitko ne voli…

Johnny: Mozak i zarada novca, pobuđuje osjećaj pripadnosti među sirovim svijetom. Vjerujem da je patriotizam slična stvar, onoliko je jak, koliko toga trenutka može izazvati žrtve da vjeruju, ginu, prostače, troše i ubijaju u njegovu korist i ljudi se pretvaraju u krdo podivljalih veprova…Takva je stvar s uvjerenjima…

Bolesnik 1: NEEEEEEEEEEEEEE!!!!

Bolesnik 2: Kad nam fale četvorica...!!! (na ekranu pada još jedan gol)

Johnny: Nalazim se u jajetu koje se treba izleći na vrlo hladnome mjestu…Kako da od sebe napravim konstrukciju, ako su mi temelji istrunuli od početka sa čovjekom…Kako da odbacim ljušturu uvjerenja?

Komentator: Danas na Prvi april ili Prvi maj igramo povijesnu utakmicu Hrvatske i Engleske!!!

Bolesnik 1: Ajmo naši!!!! Majmune, izbij!!!

Bolesnik 2: NEEEEEEEE!

Johnny: U mojoj koži leži biće, predodređeno da vjeruje u nešto. I moje iznutrice trunu od svijeta, čija svijest se nalazi u maglama zaluđenosti.

Komentator: I primamo najnoviju brzu vijest u studio. Znanstvenici su otkrili da je stoljetno poimanje zemljine forme lažžž!!! Otkriveno je da je zemlja ravna ploča!!!

Bolesnik 2: Znao sam oduvijek!!! Znao sam da nas lažu!

Bolesnik 1: Toliko godina provedenih u zabludi!!! Nikada neću letjeti svome rođaku u Australiju!!!

Johnny: Čovječnost se privodi kraju…

Komentator: I GOOOOOOOLLLLLL!!!! 6:1 za Englesku, Hrvatska zabija goooolllll!!!!!

Bolesnik 1: TOOOOOOOOOO!!!! Znao sam!!!! Eto vam Englezi!!!!

Bolesnik 2: DAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!

Johnny leži na krevetu i povraća u zdjelu. Bolesnik 1 pokušava od sreće skakati, ali ga njegova slomljena noga i  langeta, obojana u boje hrvatskog grba, sprječavaju u tome. Bolesnik 2 grli bolesnika 1.

Bolesnik 1: Ne grli me pederčino!

Bolesnik 2: Ti si peder, pederčino!

Bolesnik 1: Mamicu ti…

Bolesnik 1 udara bolesnika 2 i na podu nastaje tuča.

Johnny:

Kupamo se u našoj smrti,

jer pao si sa zvijezda čovječe

i u zvijezdu ćeš se pretvoriti.

Svi ljudi ovdje,

kupaju se u svojoj smrti ovoga trenutka

i njihova lica su pojedinačni izrazi jedinog boga,

uznemirenog i tužnog ljudskoga roda.

Ona je došla danas!

U obliku vjetra na ispucanim usnama ljudi,

osjeti se, jer njenom poljupcu -

nitko ne odolijeva.

Nevidljivi plešemo iz dana u dan,

i krojimo svakakve živote,

po duljinama dana, suhoćom usana,

propalih nadanja i žaljenjem proteklog vremena.

Kupajmo se u našoj smrti,

jer uzalud si izmislio bol čovječe

i vratio se među zvijezde.

7. Scena – Menza (3 mjeseca poslije operacije)

Puno stolova i starih stolica. Interijer Studentskoga centra. Rasvjeta je slaba, zidovi tamni od stare cigle. Johnny sjedi i jede za stolom.

Johnny: Ocu još uvijek kasni plaća, a moramo platiti zadnju ratu bubrega. Pitam se hoće li izdržati dok ne završim i nastaviti me financirati. Moguće je da se vratim kući i psihički propadnem. Ova dva komada pljeskavice najvjerojatnije ni nisu od iste svinje. Čovjek ne dolazi više do zaključka. Nestaje estetika življenja, duhovnog i materijalnog. Osjeća se ispraznost na ulicama i nađe se po koji ugodan razgovor, ali čim se pojavi tema novca, nastaje zatišje i duša se zatvara u svoje pregrade i sloboda isparava u rutinu.

Dolazi Debeli na scenu u dresu hrvatske reprezentacije.

Debeli: Vidi tko je oživio!

Johnny: Pa baš i ne, čovjek je živ, onoliko koliko se živim osjeća. Kakva je situacija kod tebe?

Debeli: Počeo sam raditi kao radnik u gradnji, izrabljujem još studentska prava, pa dolazim jesti ovdje.

Johnny: Slično kao i kod mene, samo ne radim jer ne mogu. Nama ne trebaju pametni, moj Debeli, nama trebaju robovi.

Debeli: Moram ići, počinje mi smjena za pola sata. Ništa..., stari moj, žrtvuj se za Društvo, a ono se za tebe neće! Pazi u koga vjeruješ! (Smijeh)

Johnny: Osjećam se zlostavljano od strane svijeta, noseći svinjski bubreg u sebi. Postao sam kanibal svoje vrste…

Na sceni  pada zastor u obliku nekakvog državnog grba, može biti karikiran, može biti od vlastite države. Donosi televizor na kojemu se emitira program.  Na pokretnoj se traci nalaze trupla svinja i ljudi iz kojih ljudi u odijelima, krvavih rukava, uzimaju organe. Kraj ljudi u odijelima se nalaze svećenici koji daju blagoslov mrtvima.