Bocelliju nema tko da plješće

Uglavnom mi je nos zalijepljen na prozorsko staklo. Duplo prozorsko staklo vas čuva od mene. Mene od vas čuva zaslon vašeg laptopa. Na njima se vrte izvedbe igrane za neku drugu publiku. Vi gledate ono što je već doživljeno. Vi gledate ono čega više nema. Vi u tome ne sudjelujete. Uglavnom mi je nos zalijepljen na prozorsko staklo. Mogu nacrtati bilo što na njemu da promijenim sliku svijeta koju vidim. Ali ne crtam ništa. Svijet se sam mijenja. Stabla su procvala. Ne mogu više špijunirati ni susjede. Sada sam potpuno sam. Uglavnom mi je nos zalijepljen na prozorsko staklo. Vaše oči su prikovane na zaslon vašeg laptopa. To je kazališna arhiva. To nije kazalište. Ni ovo nije kazališni komad. Ne postoji predstava koja se može ponoviti ovdje, a da istovremeno igra u vremenu u kojem se dogodila. Vi gledate predstavu koja se ponovila onda. Na kraju izvedbe slušate nečiji tuđi pljesak. Na kraju izvedbe gledate poklon koji nije namijenjen vama. Vi ste voajeri, a želite biti publika. To bi vam donijelo olakšanje. Ali vi ne možete sudjelovati. Ne još. Uglavnom mi je nos zalijepljen za prozorsko staklo. Stojim tako danima i trošim privilegirano vrijeme da napokon napišem nešto van okvira, jer napokon mislim van okvira, jer je svijet van okvira. Tu obično stanem. Uglavnom mi je nos zalijepljen na prozorsko staklo. Osim kad idem kuhati kavu. Onda brojim koliko mi je još zrna ostalo. Koliko još šalica. Koliko još dana. Onda ću smjeti otići u dućan. To je dovoljno dobar razlog za izlazak. Tada mi nos neće biti zalijepljen za prozorsko staklo. Svi vi ćete postati izvođači samo za mene. Ja ću biti publika. Ja želim biti publika. To bi mi donijelo olakšanje. Tako mogu sudjelovati. Kave ima dovoljno za cijeli tjedan. Razmišljam da je malo prospem i pustim vodu. Da potrošim koji dan. Ili kupim? Kada sam uopće bio u dućanu? Vrijeme mogu mjeriti jedino bilješkama u svakoj kućici na kalendaru. Ne radim to, naravno. Na kraju svakog dana siguran sam da ću ga se sjećati. Ali to nikad ne bude istina. Uglavnom mi je nos zalijepljen na prozorsko staklo. Kad jako dugo tako stojim pomislim da je ovo scena. Ali scena nije svijet, kao što svijet nije scena. Kazalište baš uvijek izgubi od života. U tome nema apsolutno ništa utješno. Osim što je sada scena prazna, a život neizvjestan. Čak i da želim sada i ovdje napraviti teatar samo za Vas, večeras, za moju probranu publiku koja kroz granje viri na moj prozor, ne znam što bih napisao ni odigrao. Skuhat ću još jednu kavu da mi srce brže zalupa. To je ravno tremi. A i to je dan bliže putovanju do dućana. Uglavnom mi je nos zalijepljen za prozorsko staklo. Toplina mog tijela i disanja zamagljuje staklo, vukući me da nekako ipak promijenim sliku svijeta. Da nacrtam srce ili kurac? Ne želim pogriješiti s onim što će svijet postati. Ali vjerujem da su to dvije opcije. Najgore bi bilo da pogled s tog prozora ostane isti, jednom kad ću svaki dan moći ići u dućan. To bi kazalište ostavilo bez teksta. Uglavnom mi je nos zalijepljen za prozorsko staklo. Pokušavam se sjetiti bilo koje priče iz Calvinovih ''Nevidljivih gradova''. Piše li o nekom gradu sličnom mom. Sve što znam i mogu me napustilo. Kome? Prazne ulice mi govore da niste došli. Da neće biti onog zvuka udaranja dlanovima. Ako je Piazza del Duomo ostala šutjeti u Uskršnje predvečerje, ne vidim zašto bi moja ulica bila oduševljena mojim komadom, koji to nije, izvedenim iza duplog prozorskog stakla. Uzbuđeni dah ipak crta obris oko mog nosa zalijepljenog za prozorsko staklo. Brišem ga rukavom i odlazim prosuti kavu.