Drama se bavi temom majčinstva u društvenom kontekstu: polaže li društvo pravo na ženinu maternicu i koliko odnos društva prema ženi ovisi o tome je li ispunila tu "zadaću". Radnja se zbiva u izoliranoj klinici u kojoj je sve podređeno "novim životima" koji se po svaku cijenu moraju dogoditi. Neke su žene tamo dovedene na prevaru, druge su došle svojom voljom, zato što očajnički žele dijete. O potencijalnoj ili postojećoj trudnoći ovisi i njihov doživljaj sebe, ali i odnosi s partnerima koji su na ovaj ili onaj način (ne)prisutni u njihovim fertilnim sudbinama.


GODINA PROIZVODNJE: 2020.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 8

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 6 + 4 - 6 statistica

MOGUĆE DUBLIRANJE: DA

NAPOMENA VEZANA ZA MJESTO RADNJE: Radnja drame odvija se u nekoj vrsti motela, a motel je smješten u izoliranom močvarnom području.


naša će sloboda biti upravo toliko jeftina
koliko bi bila skupa kada bismo odabrali imati
dijete koje smo odlučili nemati

Lidija Deduš, dijete koje smo odlučili nemati
iz zbirke "Ništa od najavljivanog kraja svijeta",
Treći trg, Beograd, 2019.


LICA:

NORA (rane tridesete)

BRUNO, Norin muškarac

 

EVA (kasne tridesete)

TOMA, Evin drugi suprug

SOFIJA, Evina nekoliko godina mlađa sestra

 

FLORA (kasne dvadesete)

ANTONIO, Florin suprug

 

GAŠPAR, domar ustanove

VILMA, voditeljica ustanove

Dr. MAJER

PROPOVJEDNIK

PJESNIK

ŽENA U CRNINI

MEDICINSKA SESTRA

POSLUŽITELJ

 

i još nekoliko žena koje povremeno govore i koje se, zajedno s pomoćnim osobljem ustanove, po potrebi prenamjenjuju u molitelje.


 

1. Neki je problem s tim prozorima

Terasa objekta na rubu močvare. Čini se kao motel, barem u početku.

Na drvenom podu, među prevrnutim stolcima, krhotine stakla, ugašeni lampioni i prazne boce.

Gašpar oprezno skuplja krhotine. Povremeno podigne neki od stolaca i stavi ga na stol naopako, s nogama u zrak. Bezvoljno pomiče stolove kako bi mogao raskrčiti nered.

Evo i Bruna.

 

BRUNO: Vidjeli ste našeg psa?

GAŠPAR: Nisam, gospodine.

BRUNO: Niste?

GAŠPAR: Nisam. Radim.

Stanka. Čuje se samo lomljenje stakla bačenog u kantu. Pa opet.

 

GAŠPAR: Skupljam krhotine. Dovodim stvari u red.

BRUNO: Sjećate li se uopće našeg psa?

GAŠPAR: Vjerojatno da.

BRUNO: Sjećate li se ili ne sjećate?

GAŠPAR: To je onaj crni?

BRUNO: Bijeli.

GAŠPAR: Aha, bijeli. Da.

BRUNO: S loptastim repom.

GAŠPAR: I onim...

BRUNO: Onim?

GAŠPAR: Šapama...

BRUNO: Što šapama?

GAŠPAR: Bile su... Ah, da! Vaš pas imao je ogrlicu s čeličnim bodljama.

BRUNO: Što vam pada na pamet? Koje čelične bodlje?

GAŠPAR: Da, da. Vaš pas bio je umiljat.

BRUNO: Bio?

GAŠPAR: Iskreno, dragi gospodine, ne sjećam se vašeg psa. Žao mi je.

Stanka.

 

BRUNO, uzrujano: Kad napustim ovo mjesto, nećete se sjećati ni mene?

GAŠPAR: O, ne! Vi ste mi ostavili neizbrisiv trag u sjećanju. Neke ljude vidim, neke ne vidim. Ali vas sam odmah uvrstio među favorite.

BRUNO: Favorite, kažete.

GAŠPAR: Ja tako govorim o ljudima koje sam primijetio. I dajte, molim vas, nemojte me sad pitati što sam mislio pod tim da sam vas primijetio. Imam i ja pravo... Još vam nešto nedostaje? Možda žena?

Stanka. Bruno je ulovljen u istini koju je želio sakriti.

 

BRUNO, s nelagodom: Jutros nije bila u krevetu.

GAŠPAR: Skoro je podne.

BRUNO: Zar već?

GAŠPAR: A vi tražite psa.

BRUNO: Usput, da. Kad već tražim, mogu i njega.

Stanka.

 

BRUNO: Ionako su vjerojatno zajedno.

GAŠPAR: Iako je vrijeme za doručak prošlo, mogu u kuhinji...

BRUNO: Ne treba. Ljubazni ste. (Stanka.) Niste je možda ipak slučajno vidjeli?

GAŠPAR: Neki je problem s tim prozorima.

Stanka.

 

BRUNO: Prozorima?

GAŠPAR: Planiramo proširiti prozore. Nabaviti prozirnije zavjese... povećati vidljivost, i izvana i iznutra. (Stanka.) Kasno ste se probudili?

BRUNO: Probudio sam se rano. U pet sati. Bio je mrak. Ona je ležala i mirno disala.

Stanka.

BRUNO: Ravnomjerno. Uspavao me njezin dah. Kao uspavanka. Kad sam se opet probudio, više nije bila u krevetu. Čudno? (Stanka.) Kad se vi budite?

GAŠPAR: Ja gotovo i ne spavam, gospodine.

BRUNO: Možda ste je...

GAŠPAR: Što?

BRUNO: ... ipak vidjeli?

GAŠPAR: Nisam, gospodine Bruno.

Stanka.

 

BRUNO, sebi u bradu: Prokleta močvara!

GAŠPAR: Nešto ste rekli?

Kratko oklijeva. Onda ipak.

 

BRUNO, glasnije: Prokleta močvara!

GAŠPAR: Nemojte tako. Močvare su danas u našoj zemlji najugroženija staništa. Nekad je uz Dravu i Savu postojao jedinstven, gotovo neprekinut pojas močvara, no...

BRUNO: Citirate rečenice iz brošure.

GAŠPAR: To mi je posao. Uvjeriti ljude da su na pravom mjestu, koliko god...

BRUNO: Koliko god bilo krivo.

GAŠPAR: To vam se samo čini. Evo, da nismo tu gdje jesmo, vaša bi žena mogla doista otići. Onako, zauvijek.

BRUNO: Zašto bi moja žena željela otići? Onako, zauvijek?

GAŠPAR: Ne kažem da bi željela. Samo da bi mogla.

BRUNO, šuti.

GAŠPAR: Ovako će se vratiti.

2. Neke je stvari trebalo raspraviti

Na terasu dolazi Propovjednik. Užurban je i uzrujan.

 

PROPOVJEDNIK: Gospodine Gašpar!

GAŠPAR: Recite, velečasni.

PROPOVJEDNIK: Opet nema nikoga u kapelici.

Gašpar sliježe ramenima.

 

PROPOVJEDNIK: A propovijed je... skromnost mi ne dopušta da kažem 'vrhunska'.

BRUNO: Jeste li možda vidjeli moju ženu? Ili psa.

PROPOVJEDNIK: Kad je u pitanju gospođica, gospodine, vi je ne možete zvati svojom ženom. Živite u grijehu.

BRUNO: Velečasni, radimo na tome.

Velečasni nije zadovoljan.

 

BRUNO: Uostalom, nije li Bog velik? Nema li on poveći kapacitet za praštanje?

VELEČASNI: Kako se usuđujete! Spominjete Ga uzalud! (Uzrujano, Gašparu.) Gospodine Gašpar, ovo mjesto bez Božje riječi je ništa. Najobičnija svjetovna ljuštura. Uzaludna ljuštura. Objasnite svojim gostima...

GAŠPAR: Zato ste vi tu. Vi ste pastir. Ja sam samo domar, moje je da terasu dovedem u red.

Propovjednik uvrijeđeno odlazi. Da nije svećenik, opsovao bi.

 

BRUNO: Oprostite zbog ovog nereda.

GAŠPAR: Ništa zato, navikao sam na te stvari.

BRUNO: Ako smo sinoć bili malo glasni...

GAŠPAR: Molim?

BRUNO: Nakon što ste vi otišli. Ako smo bili glasni...

GAŠPAR, nehajno odmahne rukom.

BRUNO: ... ispričavam se u Norino i u svoje ime. Neke je stvari trebalo raspraviti, a te stvari nisu one oko kojih se slažemo. (Rastreseno.) Dovraga, valjda se to i vama nekad u životu dogodilo!

GAŠPAR: Što?

Stanka.

 

BRUNO: Usput, sobe su vam zagušljive. Trebali biste nekom vedrijom bojom osvježiti zidove. Sve je tako sivo. I oni vaši zastori! Kič. Crni kič. Oni ljubičasti cvjetići. Njezino tijelo gutale su sjene tih cvjetova koji su joj na koži oslikavali ljubičaste mrlje. I ja sam, vjerujem, blijedio u njezinim očima. Postajao mrlja. Možda je i zato rekla: "Moramo nešto poduzeti, Bru. Moramo nekako iskoračiti iz svega ovoga." Onda se sjetila: "Idemo slaviti naš nesuđeni medeni mjesec. Idemo imati generalnu probu medenog mjeseca koji se nikad neće dogoditi." Bilo mi je svejedno. Zašto ne, pomislio sam. Zašto ne? Možda neće biti medenog mjeseca, ali ovo je naš prvi mjesec zajedničkog života. Možda i jedini. I vi ste pili s nama. Rekli ste nekoliko prigodnih riječi u onoj vašoj zdravici.

GAŠPAR: To jesam.

BRUNO: Što ste ono rekli?

GAŠPAR: Rekao sam da ni jedna sredina nije slučajna. (Stanka.) Onda kad je vaša žena rekla da joj močvara izaziva jezu.

BRUNO: Da. Hvala vam na tome.

Terasom prolazi Žena u crnini. Nosi kišobran. Hoda sporo i graciozno. Gotovo pleše. Sagne se u jednom času, podigne uvelo cvijeće i mirno ga stavi u jednu dopola razbijenu bocu, a onda ode bez riječi.

 

BRUNO: Bilo je najvažnije izvući se iz one neudobne postelje. Morate promijeniti raspored u sobi. Postelja bi trebala biti dalje od prozora. Trebali biste poraditi na svjetlu. Noćni ormarići su vam katastrofa. Govorim vam prijateljski. Možete shvatiti ovo kao poslovnu sugestiju. Savjet. (Stanka.) Kvragu, ako nešto znam, onda su to hotelske i motelske sobe! A tek one vaše oble vaze koje podsjećaju na naduti trbuh. I ono cvijeće. Prašnjavo umjetno cvijeće, a vegetacija ovdje buja kao da će nas progutati!

Ushodao se po terasi.

 

GAŠPAR: Zašto nadut? Zašto ne zaobljen?

BRUNO: Molim?

GAŠPAR: Trbuh.

Bruno ga gleda kao da je progovorio nekim stranim, nepoznatim jezikom.

 

GAŠPAR: Ma nema veze. Zaboravite. (Stanka.) Gospođa je bila...

BRUNO: Što?

GAŠPAR: Zabrinuta.

BRUNO, nevoljko: Malo.

GAŠPAR: Tužna?

BRUNO: Još ćete reći i nesretna?

GAŠPAR: Sinoć je, u jednom trenutku, rekla: „Ono što ću učiniti, moja je stvar. Samo moja. Sama ću se suočiti s tim. Na svoj način.“ (Bruno hini kao da ne sluša Gašpara.) Pomalo sebično, zar ne? Moja stvar. Ili nam se samo tako čini. Ne znam. Jedno je sigurno.

BRUNO: Što?

GAŠPAR: Došlo je vrijeme da se suoči... da tu svoju stvar izvede na čistac. (Stanka.) Kad se vrati, znat ćete na čemu je. (Stanka.) Na čemu ste. (Stanka.) Ne miješam se u tuđe stvari.

BRUNO: Ali zvučite kao da ste na njezinoj strani.

GAŠPAR: Zar niste i vi? Na toj istoj strani?

BRUNO, šuti.

GAŠPAR: Koliko puta sam poželio zaviriti s onu stranu ključanice, osjetiti, voajerski patiti ili uživati, ali sam s vremenom to pomirio u sebi. Već dugi niz godina ne miješam se u tuđe stvari, iako je bilo prilika kad sam možda i trebao prekoračiti granicu. (Stanka.) O, vi ne znate što su sve mene pitali, molili, pa i prijetili mi. Ali nisam ja od jučer.

3. To vidimo ili ne vidimo

Terasom prolaze Flora i Antonio. Flora ima trbuh do zuba. Antonio drži dlan na tom trbuhu. Ne primjećuju Gašpara i Bruna.

 

FLORA, plačno: Evo, tu! Sad se ritnuo!

ANTONIO: Taj mali bit će nogometaš!

FLORA: Ma neka bude i nogometaš ako hoće, samo neka prestane.

ANTONIO, strogo: Flora! To je naše dijete. Naš dečko.

FLORA: Ne mogu više.

ANTONIO: Možeš, ljubavi. Možeš. Moraš.

Prošli su. Ne može se reći da Bruno nije s nekom sjetom promatrao Florin trbuh.

 

BRUNO: Nitko od nas nije od jučer. I kako je samo glupa ta uzrečica! Zašto se, recimo, ne kaže: Nisam ja od danas? Ili: Nisam ja od prekjučer? I prošli tjedan bio bi sasvim u redu.

GAŠPAR: Možda se među vas uvuklo to nešto... ta vaša stvar... zato što nas napuštate.

BRUNO: Sinoć smo se dogovorili da ostajemo još jedan tjedan. Produljili smo boravak, o svom trošku.

GAŠPAR: Gospođa mi nije djelovala kao da želi ostati.

BRUNO, šuti. Nije mu ugodno da se to vidi.

GAŠPAR: Da, teško se rastati od ovog mjesta. Izgleda na prvi pogled neugledno, rekao bih – odvratno. Vlaga, mahovina... a opet, dovoljno je samo da na trenutak grane sunce i krajolici postanu darežljivi. Dok ste vi spavali, ždralovi su preletjeli. To ste morali vidjeti.

BRUNO: Dakle... niste vidjeli moju ženu?

GAŠPAR: Gledam svoja posla.

BRUNO: Mislite da će uskoro doći?

GAŠPAR, odmahne rukom.

BRUNO: Mislite da će uopće doći?

GAŠPAR: Ne znam razlog zbog kojeg ne bi došla.

BRUNO, nesigurno: Ni ja.

Stanka.

 

GAŠPAR, s dosadom u glasu, kao da se želi riješiti sugovornika otrcanim frazama: Ponekad nije onako kako nam se čini da jest. Od onoga što je bilo i od onoga što slutimo da će biti obično nastane nešto drugo. To vidimo ili ne vidimo. U tome je stvar. Ili možda nije. (Stanka.) Vaša ljupka ženica nije od onih koji zaboravljaju odgovornost. Sjednite. Udahnite svjež zrak. Opustite se.

BRUNO: Ponekad mislim da je spremna na sve.

GAŠPAR: Ponekad je dobro ne oklijevati.

BRUNO: Sad već zvučite kao neki... vrtlarski mudrac.

GAŠPAR: Svejedno mi je.

BRUNO: Nisam vas htio uvrijediti.

GAŠPAR: Uvrijeđen ili neuvrijeđen, isto mi je. Moram ovo počistiti. Dovesti u kakav-takav red. To je najvažnije.

Gašpar se nakon kratkog zatišja osmjehne.

 

GAŠPAR: Brinemo za naše goste.

BRUNO: Vidim. Žena mi nestane...

GAŠPAR: Vratit će se.

4. Pomislite samo

Negdje u blizini, velečasni je odlučio da mu propovijed neće ostati neiskorištena. Drži je nikome.

 

PROPOVJEDNIK: Draga braćo i sestre, dragi gosti ovog utočišta, riječ je o ljudskom životu. O životu koji se mora boriti sa silama razdora i rušenja. Odmaknimo se od ovozemnih horizonata i pogledajmo prema vječnosti – jer vječnost je jedino što se računa, a ona ne trpi sebičnost. To je znala i Blažena Djevica Marija. Bila je ona realna žena. Znala je da će biti teško objasniti svoju čudesnu trudnoću – i mužu i roditeljima i svima oko sebe. Ali Marija je shvatila da Bog od nje nešto traži i prihvatila je sve teškoće. Sve izazove. Marija je dopustila Bogu da on svojim pozivom i svojom riječju promijeni njezine planove. Pomislite samo, braćo i sestre, koliko se djece danas neće roditi jer su njihovi potencijalni roditelji bili previše komotni. Jer u svom prizemnom, sebičnom sobičku samoživog duha kalkuliraju i zločinački odlučuju da im dijete nije potrebno! Da im nije po-tre-bno...

Propovijed se gubi u zvučnom 'fade outu'.

5. Moramo to nekako dešifrirati

Motelska soba. Ljubičasti cvjetići na zastorima. Oble vaze koje podsjećaju na naduti trbuh. Ili zaobljen – kako kome. Prašnjavo umjetno cvijeće i katastrofalni noćni ormarići.

Toma navlači čizme na rubu kreveta. Eva je još u krevetu, u spavaćici, raščupane kose.

 

EVA: Pitao si za poštu?

TOMA: Poštu?

EVA: Rekli su da pošta dolazi četvrtkom.

TOMA: Danas je subota.

EVA: Subota? Pa jučer je bila srijeda.

TOMA: Jučer je bio petak.

Stanka.

 

EVA: Petak?

TOMA: Petak.

EVA: Petkom smo uvijek išli do...

TOMA, srdito: Ne idemo više.

Eva se umota u plahtu. Toma udara nogom o pod, provjerava čizmu.

 

EVA: Išli smo.

TOMA: Da, išli smo.

EVA: I znalo nam je biti lijepo. (Stanka.) Na neki način.

TOMA: Znalo je.

Stanka.

 

EVA, s nevjericom: Petak?

TOMA: Petak.

EVA: Znači, četvrtak je bio prekjučer...

TOMA: Bravo.

EVA: I nikakva pošta prekjučer nije došla?

TOMA: Nije.

EVA: Onda će sigurno sljedeći četvrtak. To je još šest dana.

TOMA: Pet.

EVA: Kako pet?

TOMA: Danas je subota.

EVA: Duga subota. Pa duga nedjelja...

TOMA, ravnodušno: Pa ponedjeljak.

EVA: Ti dani. Jedan za drugim, a ništa.

Toma odmakne zavjesu. Otvori ladicu komode. Zatvori. Češka se iza uha.

 

EVA: Ovdje smo već tjedan dana, a nitko nam ne piše.

TOMA: Misliš da bi nam bilo bolje kad bi nam netko pisao?

EVA: Da nam Sofija napiše pismo, bilo bi nam bolje. Sigurno bi.

TOMA: Prestani s tim.

EVA: Moramo moju sestru nagovoriti da nam se pridruži.

TOMA: Eva, prestani s tim!

EVA: Znaš da neću.

Toma ode u kupaonicu. Zalupi vratima.

 

EVA, viče za njim: Neću prestati. Nikad neću. Prestat ću ako Sofija kaže NE, ili ako sama poželim prestati. A to neću. Pisala sam joj čim smo stigli.

Toma se vrati.

 

TOMA: Smiri se. Ne viči.

EVA, prkosno: Pozvala sam je ovamo. Napisala sam da je važno. Zamisli, ti, ja i Sofija. Samo nas troje bismo znali. Ide nam u prilog to što više nema muža kojemu mora nešto objašnjavati, bože mi oprosti.

TOMA: Nema smisla.

EVA: Ima!

Toma se ne želi svađati.

EVA: Kad smo već kod smisla, kakvog smisla uopće ima da smo ovdje ako Sofija nije s nama?

TOMA, pomirljivo: Molim te, nemoj opet o tome. Ima smisla. Ako je postupak kod tolikih uspio, može i kod nas.

EVA: Postupak. Kako to industrijski zvuči.

TOMA: Nije važno kako zvuči. Važan je rezultat.

EVA: Ja u srcu znam da neće biti rezultata.

TOMA: Evo nje opet!

EVA: A sa Sofijom bi uspjelo. Treba samo biti strpljiv. Imati takta. Polako iz sata u sat govoriti o prednostima, i dakako o manama, na koncu utuviti joj u glavu što je najbolje za nju, a pogotovo što je najbolje za nas, a onda možemo bezbrižno svakog petka ići... (Shvaća da je Toma ne želi čuti.) Danas je stvarno subota?

TOMA: Aha.

EVA: Mrzim subote.

Umota se u plahte.

 

TOMA: Ni ja ih ne obožavam, ali što se tu može.

Eva izviri ispod plahti.

 

EVA: Prespavat ću je.

TOMA: Možda je tako najbolje.

EVA: Kako ću spavati uz ovakvu svjetlost? Mogla sam i misliti. Danas je vedro. Vedra subota. Bez oblačka na nebu. Čak i bez one teške močvarne magle.

TOMA: Navuci zastore.

EVA: Ti misliš da će meni zastori pomoći?

TOMA: Samo sam predložio.

EVA: Tvoji prijedlozi više nisu kao nekad. Nekoć su bili šašavi. Dražesni. Korisni. Sad su...

Tomu ne zanima kakvi su sad njegovi prijedlozi. On se sprema izaći.

 

TOMA: Moram otići po duhan.

EVA: Idi.

TOMA: Treba li tebi nešto?

EVA: Ne. Da. Možda sladoled. Ne želim spavati. Gledat ću kroz prozor. Zurit ću. Ako zaspim, možda se probudim u utorak, ili barem ponedjeljak.

TOMA: Vanilija?

EVA: Što?

TOMA: Sladoled.

EVA: Ne želim sladoled. Ne znam otkud ti ideja da želim sladoled?

TOMA: Ali sama si rekla...

EVA: Mrzim sladoled. Ako si nešto mogao naučiti otkad se znamo, onda je to da mrzim sladoled.

TOMA: Jučer si nakon ručka uzela pet kugli.

EVA: Jučer je bilo jučer, Toma.

TOMA: U redu. Dobro.

EVA: Jučer su tamo bile i sve te zaobljene žene. Sladoled jedu kao da im život ovisi o tome. Morala sam se nekako uklopiti.

TOMA, šuti.

EVA: Čuo si one čudne zvukove noćas?

TOMA: Ne.

EVA: Ti mirno spavaš.

TOMA: Spavam, Eva. Spavam.

EVA: Spavaš kao top.

TOMA: Spavam.

EVA: Nisi čuo to... to čudno kuckanje?

TOMA: Nisam.

EVA: Ovo mjesto ima svoje Morseove znakove. Priroda nam telegrafski nešto poručuje.

TOMA: Ja ništa nisam čuo.

EVA: Moramo to nekako dešifrirati.

Stanka.

 

EVA: A ti mirno spavaš.

TOMA: Spavam.

EVA: Kao da te se ništa ne tiče.

Stanka.

 

EVA: Još si i hrkao. Kao da lomiš vrijeme kroz to hripljivo, užasno hrkanje. Ne mičeš se kad spavaš. Okreneš se na bok kao klada. Stara klada. (Stanka.) Noćas je bilo gadno, Toma. Ružno. Zapravo – potresno. Morseovi kodovi izvana, tvoje hrkanje unutra. I još žabe! Možda i daždevnjaci, nemam pojma kako se oni glasaju.

Toma ušprica osvježivač za usta.

 

TOMA, s nelagodom: Idem po...

EVA, srdito: Idi dovraga!

Stanka.

 

TOMA: Uskoro ću se vratiti.

EVA: Ovdje te čeka puno zanimljivih stvari. I ja.

6. Kao da nisam tu

Terasa. Stiže Pjesnik. U rukama oprezno nosi lopoč s kojega se cijedi močvarna voda. Odloži ga na ogradu, a onda privuče stolac, sjedne nasuprot njemu i otvori blok.

Evo i Nore. Pod rukom nosi psa. To je onaj jutros traženi bijeli pas. Izuzetno pitom zato što nije pravi nego plišani. Nora spazi Pjesnika, odloži psa na jedan od praznih stolova i sjedne. Zapali cigaretu i promatra što ovaj radi.

 

NORA: Crtate lopoče?

PJESNIK: A ne, nikako! Nisam slikar. Ja sam samo pjesnik.

NORA: I lopoč vam sad pozira za pjesmu?

PJESNIK: Da! Lijepo ste to rekli.

NORA: Čudan naglasak. Vi niste odavde?

Pjesnik se polako okrene prema Nori, ustane i postane patetičan. Kako monolog napreduje, sve više povisuje glas.

 

PJESNIK: Gdje god sam dolazio, u koju god rupu sam se zavlačio, odmah bi me pročitali, odmah bi razabrali da sam stranac, iako sam se smijao na njihov način, zapravo cerio se na njihov način, piskutao njihove doskočice unaprijed pripremljen, pa i psovao, pio njihova loša vina, jeo njihova masna jela i najjadniju ribu, vježbao njihovu dikciju, ali svejedno, uvijek bi mi nalijepili tu etiketu koja onesposobljuje, tu opomenu da nisam kao oni, da nisam kao vi, tu primjedbu o neuklopljivosti! Svi! Mornari, težaci, rudari, kondukteri, činovnici, udovice u beskrajnoj koroti, male Lolite, bravari i domari, svećenici i apotekari! Svi, a sad i vi! Neprestano pročišćavanje i zamršivanje, bez smirenja, bez poleta, uvijek nizbrdo, niz glatku površinu, u mahovinu, u još veću stranost. (Sad već urla.) Da, gospođo, ja sam stranac! Ja nisam s ovog planeta! Ja...

Utrči Bruno.

 

BRUNO: Hej! Ne urlajte na moju ženu!

Pjesnik pobjegne. Bez lopoča.

 

BRUNO: Tko je bio taj luđak?

NORA: Samo neki pjesnik. Stranac.

Stanka.

 

NORA: I prestani me zvati svojom ženom.

BRUNO: Pušiš?

NORA: Misliš?

Stanka.

 

BRUNO: Znaš da ne bi smjela sad.

NORA: Nema nikakvog sad.

Bruno iz iskustva zna da je o toj temi bolje šutjeti.

 

BRUNO: Gdje si, zaboga, bila? Brinuo sam se.

NORA: Isprobavala sam.

BRUNO: Isprobavala?

NORA: Da.

BRUNO: Nora... jebemu sunce, moram li ja sad zbilja pitati što si jebeno isprobavala?

NORA: Ne psuj.

BRUNO, šuti.

NORA: Isprobavala sam napuštanje.

BRUNO, šuti.

NORA: Ponekad čovjek mora nešto napraviti samo da provjeri može li to. Žena pogotovo.

BRUNO: Napuštanje mene?

NORA: To pogotovo.

BRUNO: Vidim, nije ti uspjelo.

NORA: Ovo je bogu iza leđa.

BRUNO, šuti.

NORA: Zato si me i doveo ovamo.

BRUNO: "Doveo ovamo, doveo ovamo." Dobro znaš da je ovo bilo nagradno putovanje.

NORA: Baš. Nagradno.

BRUNO: Pa vidjela si vaučer!

NORA, šuti.

BRUNO: I privuklo te ono... kako je već pisalo? "Mjesec dana na nezaboravnom mjestu na kojem ćete oploditi svoju sreću."

NORA: E pa stvarno je nezaboravno.

BRUNO, šuti.

NORA: Znao si. Ti si znao gdje dolazimo.

BRUNO, šuti.

NORA: Želim kući.

BRUNO: Nismo još spremni.

NORA: Ja jesam.

BRUNO: Jednom bi ti bilo žao.

NORA: Žao mi je već sada.

BRUNO: Tvoje odluke... tvoje namjere u ovom trenutku... one nisu... nisu logične, Nora. Nisu normalne. Nisu...

NORA, grubo ga prekine: Ne ponašaj se kao mehaničar koji mora popraviti moj kvar!

Pojavljuje se dr. Majer.

 

Dr. MAJER: O, tu ste!

NORA: Ja nisam.

Dr. MAJER: Imate termin.

NORA: Ne obraćajte pažnju na mene. Kao da nisam tu.

BRUNO: Nora...

NORA: Imam posla. Znaš da večeras imamo goste. Idemo, Solo. (Kaže svom psu, kao da je pravi.)

Ustane i ode sa Solom u naručju.

Bruno slegne ramenima.

Dr. Majer odmahne rukom i ode.

7. Svi traže onog drugog

Ljubičasti cvjetići na zastorima bacaju ljubičaste sjene po namještaju. U oblim vazama ono isto prašnjavo umjetno cvijeće. Eva i dalje sjedi u krevetu, raščupana, i bulji u prazno.

Nakon kucanja uđe Gašpar. Nosi veliku kovertu.

 

GAŠPAR: Nadam se da ne smetam.

EVA, ravnodušno: Na neki način ne.

Živne kad vidi kovertu u Gašparovim rukama.

EVA: Stigla je pošta?

GAŠPAR: Nije. Pošta dolazi četvrtkom.

EVA, snuždeno: A danas je subota.

GAŠPAR: Jeste li vi dobro?

EVA: Nemam pojma. Sama sam. Toma je otišao do onog vašeg dućančića. Jeste li ga možda vidjeli?

GAŠPAR: Nisam.

EVA: Sigurno?

GAŠPAR, smije se: Danas bih mogao otvoriti ured za izgubljene muževe i žene. Svi traže onog drugog.

EVA: To bi bio dobar biznis. Uvijek svi traže onog drugog. I kad je tu i kad nije.

GAŠPAR: Vratit će se. Vaš suprug. Dućan je blizu.

EVA: Sve je ovdje blizu. Osim vanjskog svijeta. (Stanka.) U tom vašem dućanu ni novina nema. Vani bi mogao biti rat, potop, novi svjetski poredak – a mi ne bismo imali pojma. Malo je smiješno zvati ga dućanom. Preambiciozno.

GAŠPAR: Drugo ime za njega nemamo.

EVA: Duhan, higijenski ulošci, pasta za zube, pokoja boca alkohola i škrinja sa sladoledima. I to je to.

GAŠPAR: Malo čovjeku treba.

EVA, pokazuje na omotnicu: A što vam je to?

GAŠPAR: Pozivnica. Par iz susjednog paviljona... poziva vas na svoju malu proslavu.

EVA: Zar nisu oni nešto slavili sinoć?

GAŠPAR: To je bilo sinoć. Ovo je večeras.

EVA: A koji je povod?

GAŠPAR: Sigurno piše na pozivnici.

EVA, otvara je i čita: "Pozivamo vas u svoj bungalov na malo druženje. Možda i veliko, tko će znati. Nora i Bruno, bungalov broj 16." Aha. To je možda dobro. Na neki način.

GAŠPAR: Tko će znati.

EVA: Jeste li vi čuli neke čudne zvukove noćas?

GAŠPAR: Ne znam na koje mislite. Ovo je močvara.

EVA: Neko kuckanje. Nešto kao Morseovi znakovi.

GAŠPAR: Bungalov do vašeg. Zovemo ga Meki paviljon.

EVA: Meki?

GAŠPAR: Nema oštrih rubova. I sve je mekano... osim u kupaonici, naravno. Gospođa vjerojatno kucka o sanitarije.

EVA: Gospođa.

GAŠPAR: Jedna iz rizične skupine.

EVA: Mislite da bi mogla... nauditi sebi?

GAŠPAR: To bismo svi mogli.

EVA: Ali ako kucka, o te sanitarije, kako kažete, možda treba pomoć.

GAŠPAR: Ne trebamo li svi?

EVA: Trebamo. Na neki način.

Gašpar odlazi.

 

EVA, viče za njim: Ako vidite mog supruga, recite mu da požuri.

8. Ipak smo mi odgovorni

Vilma. Strogo držanje, stroga punđa, stroga intonacija. Ona će Nori očitati bukvicu. To joj je posao, ali i užitak.

 

VILMA: Opasno je to što ste učinili.

NORA, šuti, s dosadom na licu.

VILMA: Nekoliko sati nitko nije znao gdje ste. A ovo je ipak...

NORA: Močvara.

VILMA: Da, ovaj teren...

NORA: Pun je zaštićenih vrsta. Životinjskih.

VILMA: A ipak smo mi odgovorni...

NORA: Imate li možda neke najave da bi žene mogle dospjeti na popis zaštićenih vrsta?

VILMA: O čemu vi to? Pa sve je ovdje podređeno ženama.

NORA: Mislite ženkama?

Stanka. Vilma bi je najradije ošamarila.

VILMA: Možete ići.

NORA: Očito ne mogu.

VILMA: Mislila sam iz mog ureda.

NORA: Znam. Ali to mi je malo.

Vilma joj šutke okrene leđa. Nora odlazi.

 

Na izlasku nabasa na grupu ljudi s transparentima koje vidimo s naličja. Radi se o moliteljima, ali do sljedećeg prizora to još ne znamo.

9. Savjest, braćo i sestre

Grupa molitelja s transparentima. "Moli za nerođene", "Ljubav želi život", "Svaki život je dar" – takve parole, kakve molitelji već vole nosati naokolo.

Oni su, čini se, jedini koji nemaju ništa protiv slušanja propovijedi, ali ujedno i oni kojima ta propovijed uopće ne treba.

 

PROPOVJEDNIK: Braćo i sestre, Marija se ne prepire s Božjim planovima. Iako joj je puno toga nejasno, ona će na anđelove riječi reći samo: "Neka mi bude po riječi tvojoj." Nije ni Josip preispitivao zagonetku Marijine trudnoće. A zašto nije, draga braćo i sestre? Zato što je i on bio u dosluhu s Bogom. Njih dvoje su, puni povjerenja u Boga, krenuli u progonstvo u Egipat. Neki će reći kako je Mariji i Josipu bilo lako kad im se uvijek, pa makar i u snu, javljao glas s neba. Da, to je točno. Ali i mi imamo glas s neba – a to je naša savjest! Savjest, draga braćo i sestre! Savjest!

Njegov glas dopire u motelsku sobu u sljedećoj sceni. Zato ta scena započinje zatvaranjem prozora.

10. Važno je da imaju svoje mi

Malo druženje – a možda i veliko, tko će znati.

Motelska soba. Druga, ali ista. Ljubičasti cvjetići na zastorima. Oble vaze koje podsjećaju na naduti trbuh. Ili zaobljen – kako kome. Prašnjavo umjetno cvijeće i katastrofalni noćni ormarići. Ova se soba razlikuje tek po slici koja visi na zidu. Na ovoj je roda, na onoj su bili golemi punoglavci.

Netom prije nego Toma i Eva uđu u njihov bungalov, Nora zatvara prozor da priguši glas Propovjednika koji dopire izvana.

 

TOMA: Malo ste nas iznenadili.

EVA: Na neki način.

NORA: Pomislili smo...

BRUNO: Nora je inzistirala.

NORA: Predložila.

BRUNO: Pa onda inzistirala. (Stanka.) Što ne znači da sam ja imao nešto protiv.

NORA: Dapače.

BRUNO: Dapače.

NORA: Sjednite, izvolite. Osjećajte se kao...

BRUNO: Kao u svom bungalovu.

Daje im piće. Groteskno ukrašene čaše s koktelima. Kišobrančići, dugačke slamke, kriške agruma i ostali bakrači.

 

BRUNO: Zašto bismo prolazili jedni pored drugih kao stranci?

NORA: Na istom smo mjestu.

BRUNO: U isto vrijeme.

NORA: Vas dvoje ste na medenom mjesecu?

EVA: Na neki način.

TOMA: Malo zakašnjelom, doduše. Vjenčali smo se prije dvije godine, ali sad je nekako... pa… došao trenutak. A vi ste...

NORA: Mi smo na Mjesecu.

Samo se Nora smije, a onda joj se Toma i Eva nesigurno pridruže.

 

TOMA: Vaša supruga je duhovita.

NORA: Nisam mu supruga.

Bruno bi radije da to nije rekla.

 

BRUNO: Nije još.

NORA: Nisam sigurna da uopće želim biti supruga.

BRUNO: Nisi još. Sigurna.

EVA: Evo, ja sam supruga. Opet.

Stanka.

 

EVA: Moj prvi medeni mjesec trajao je samo tjedan dana. Ne zato što je bio moj, nego zato što medeni mjeseci nikad ne traju toliko. Oni se lažno zovu tako. Čisto da znate.

Stanka. Toma često ima potrebu objasniti ono što Eva govori, kao da se ispričava što se ona nespretno izrazila.

 

TOMA: Nitko ne ostaje mjesec dana na putovanju nakon vjenčanja.

EVA: Taj prvi brak...

TOMA: Eva, nema potrebe...

EVA: Ne govorim to iz potrebe, samo kao informaciju. Vidiš da gospođu zanima kako je biti supruga.

NORA: Nisam sigurna zanima li me.

EVA: O tom braku ionako mogu samo u kratkim crtama.

TOMA: Ali nije potrebno da...

EVA, ignorira ga. Nori i Brunu: Nije li to komično? O duljem braku u kraćim crtama, a o ovom kratkom, s Tomom, mogla bih pričati danima. U dugim crtama.

Stanka.

 

EVA: Uglavnom... draga moja, sve vam je to jedno ljubavno životarenje. Ni manje ni više.

NORA: U kratkim crtama.

EVA: Da. Na neki način. To je što se tiče navodne ljubavi. A drugo... ništa posebno. Trivijalne točke postojanja. Kuhinja. Praonica. Kupaonica. Blagovaonica. Prodavaonica. Spavaonica. Ne znam jeste li primijetili, ali sve su te imenice ženskog roda.

NORA: Ja sam primijetila.

EVA: Ali ima i dobrih momenata. Na neki način.

Stanka.

 

EVA: Važno je, u braku mislim, da ljudi, da muž i žena, imaju svoju množinu.

BRUNO: E to ste lijepo rekli.

TOMA: Htjela je reći...

EVA: Toma, shvatili su! Možda ti nisi? Važno je da imaju svoje mi. Kao što čovjek sâm mora imati svoje ja, tako i bračni par mora imati svoje mi.

TOMA (Živne, kao da je i on tek sad shvatio što je Eva htjela reći.): Evo, na primjer, mi volimo muzeje.

NORA: Ja ih ne volim.

BRUNO: Mi ih ne volimo.

NORA: Sva ta tuđa prošlost, u našoj sadašnjosti. Duhovi. Stvari koje su pripadale sadašnjim mrtvacima.

BRUNO, kao da se ispričava: Zato ih ne volimo.

NORA: Oni su svoju sadašnjost imali, neka se ne miješaju u našu.

BRUNO: Neka nas toga poštede.

EVA: Mi volimo zamišljati da smo i tada živjeli. I tada i sada. Mnoge nam stvari u muzejima onda izgledaju poznato.

TOMA: Ima toga još. Mi, na primjer, ne volimo visinu.

EVA: Nudili su nam, za bagatelu, stan na dvanaestom katu nebodera.

TOMA: Ali ne.

EVA: Nismo ga uzeli.

TOMA: Mi.

NORA: Ja bih ga uzela. Volim visinu. Širinu. Horizont. Kao da si na pučini negdje.

BRUNO, s olakšanjem što se sjetio jedne množine: Mi volimo restorane.

TOMA: E to nam je zajedničko! Mislim – vama i nama!

BRUNO: Mi još otkrivamo zajedničke točke. Ovdje prvi put živimo zajedno.

NORA: Ne živimo. Na putovanju smo.

BRUNO: Dobro, na duljem boravku.

EVA: Mi volimo putovati.

NORA: Ja volim biti doma.

BRUNO: Mi volimo biti doma. Ali dom može biti bilo gdje.

TOMA: Meni je svejedno.

EVA: Ali nama nije.

TOMA: Eva je inzistirala da medeni mjesec provedemo ovdje. Baš je htjela neko mjesto, kako se izrazila, bogu iza leđa.

NORA: E pa našla ga je. Ovo je stvarno na Mjesecu.

BRUNO: Mi smo dobili nagradno putovanje. Pojma nismo imali gdje dolazimo. (Ovo kaže s dozom nelagode, na način da mu baš ne vjerujemo.)

TOMA: Nisam ni ja.

EVA: Ali ja jesam. Na "mjesto gdje se može oploditi sreća".

NORA, ironično: Aha.

EVA: Na neki način.

NORA: Kad vidi svu tu plodnu vodu, čovjeku svašta padne na pamet.

EVA: Što svašta? Samoubojstvo?

TOMA: Eva!!!

NORA: Ne, nego rađanje.

Nešto kao muk.

NORA: Ja mislim da je ženi lakše umrijeti nego roditi.

BRUNO, gubi živce: Dušo...

EVA: Nemojte tako. Evo, ja bih umrla da rodim! Mislim... umrla bih za to da rodim.

NORA: Aha, znači umjetna oplodnja. Zato ste ovdje.

TOMA, optimistično: Tek drugi put pokušavamo.

EVA: Mrzim riječ 'pokušaj'. Želim dijete, ne pokušaje.

NORA: Onda ste taj tip. Ja nisam. Kad rodiš, tvoj život više nije samo tvoj. Nikad više nije. Cijeli život si majka.

 

10. a Skrivena kamera

Norin monolog nastavlja se ne samo na zabavi, nego i na ekranu pred kojim sjede dr. Majer i Vilma koji u nekoj drugoj prostoriji sve to promatraju. Njih dvoje su Veliki Brat u ovoj drami.

NORA, off: Od osobe postaneš majka, i onda tako zauvijek. Nema odluke koju možeš donijeti mimo svog djeteta. Što god bilo s njim, kamo god krenulo, koliko god odraslo, uvijek imaš tu definitivnu, neraskidivu vezu. Čak i da tvog djeteta nestane, da doživi i ne preživi neku nesreću, i dalje si majka. Bivša majka. Ali majka. To je zastrašujuće.

 

VILMA, iznervirano: Dobro ste rekli da će s njom biti problema.

Dr. MAJER: Takva žena ovdje može napraviti puno štete.

VILMA: On je inzistirao da produlje boravak za tjedan dana. Odobrili smo.

Dr. MAJER: Molim?!? Ali zašto?

VILMA: Još uvijek vjeruje da bi se ona mogla predomisliti. Ako se i ne predomisli – što kasnije, to opasnije.

Dr. Majer vrti glavom.

11. Pa to je sve legitimno

Vratimo se u motelsku sobu.

 

NORA: Za-stra-šu-ju-će!

EVA: Sigurna sam da nema ničega ljepšeg od toga.

TOMA: Pa zar nije i očevima isto?

NORA: Ma dajte molim vas. Očevi ne rađaju. Nemaju za to ni organe ni hrabrosti.

BRUNO: Nora!

NORA: A osim toga, očevi ostanu osobe.

EVA: Mi smo oboje, i Toma i ja, osobe. Osobe koje žele biti otac i majka.

Neugodna tišina.

EVA: I postat ćemo. Jednostavno ćemo se snaći.

TOMA: Eva, nemoj, molim te!

EVA: Toma, upozoravam te: spremna sam te još jače zavoljeti. (Stanka.) Ako pristaneš.

NORA: Ako pristane na što?

EVA: Na moje rješenje.

NORA: Kakvo rješenje?

TOMA: Eva, zaboga!

EVA: Zašto ne bismo pitali ljude što oni misle o tome? Ja mislim da tebi baš treba drugo mišljenje.

TOMA: Ne zanima me ničije mišljenje. Imam svoje.

EVA: Pa onda je svejedno.

BRUNO: Bolje da se mi ne miješamo.

NORA: Ali možda možemo pomoći.

TOMA: Nama ne treba pomoć.

EVA, histerično: Meni treba!!!

Muk. 
A onda Eva brizne u plač.
Nora sjedne do nje i zagrli je.

 

EVA, u suzama: Ja znam da ni ovaj put nećemo uspjeti.

TOMA: Dušo, nije važno.

EVA: Važno je! Želim dijete! (Stanka.) I ti ga želiš.

Bruno prodorno gleda Noru. Evo njihove teme u inverziji.

 

EVA: Dvije godine. Plus tri u onom braku. Mrzim tu glupu, izdajničku menstruaciju. Svaki mjesec je mrzim. (Brunu, kroz suze.) Molim vas još jedno piće.

TOMA: Još jedno piće pa idemo.

EVA: Ne idemo.

TOMA: Ja idem.

EVA: E pa idi! Već me neko vrijeme ionako ostavljaš. Idi! Nađi neku plodnu.

TOMA: Ti nisi normalna!

Toma bijesno izlazi ne pozdravivši nikoga.

Eva pojača plakanje. Bruno je donio piće i sad ne zna što bi s njim.

 

NORA: Smirite se. Proći će.

EVA: Ja imam rješenje, ali Toma se opire.

BRUNO: Posvajanje?

EVA: Ne. Puno jednostavnije. I bolje. I točnije. I sve.

Stanka.

Eva pruži ruku prema onom piću koje Bruno i dalje drži. Potegne dobar gutljaj.

 

NORA: Ne morate o tome ako ne želite.

EVA: Možemo na 'ti'?

NORA: Naravno.

EVA: Takve se stvari ne govore nekome kome persiraš.

Ustane. Okrene leđa Nori i Brunu. Govori publici.

 

EVA: Imam sestru. Sofiju. Naši geni... to bi bilo skoro isto kao da sam ja rodila to dijete. Skoro potpuno isto.

Tišina.

 

EVA, naglo se okrene prema Nori: Razumiješ?

Nora šuti, ali Eva ionako ne čeka odgovor.

 

EVA: Ona već ima svoje. Može i opet imati. Svoje. Ali može i moje.

BRUNO: Ja ću malo prošetati.

NORA: Ne! Ostani.

EVA: Ostani!

Bruno se ukipi i ostane.

 

NORA: Znači, mislila si da tvoj muž donira...

BRUNO, s očitom nervozom: Pa to je sve legitimno.

EVA: Nastojim ga nagovoriti. Trenutno je u fazi moraliziranja.

NORA: A što kaže sestra?

EVA: Sigurna sam da bi pristala.

Stanka.

EVA: Trebala je doći ovamo, biti s nama, ali Toma... komplicira.

Stanka.

 

EVA, Nori: Imaš li ti sestru?

NORA: Imam.

EVA: I ustupila bi joj svog muža na noć ili dvije, ili koliko god treba, zar ne? Radi reprodukcije.

NORA, jedva prikriva koliko je šokirana: A ti si mislila... ti želiš...

EVA: Ništa ja ne želim! Ja jednostavno moram. To je tako i ne može biti drugačije. Ja to mogu odmah zaboraviti, kao da ništa nije bilo.

Tišina.

 

EVA: Bruno, evo reci. Ti reci je li dijete toga vrijedno. Možda bi ti mogao razgovarati s Tomom.

BRUNO: Ne bih se miješao.

EVA, malo podivlja: Evo! Isti ste. Svi ste isti. Kad treba okrenuti neku drugu, neku nebitnu, rezervnu, to ćete bez problema. A kad treba biti plemenit i koristan, kad je za viši cilj, kad treba malo volontirati, kad vas lijepo zamolimo, e onda ste odjednom jako moralni! Onda "nije u redu". E pa jebite se!

Netko kuca.

 

EVA, ponovi prema vratima: Jebite se!

12. Baš nam treba treće mišljenje

Bruno otvara vrata. Ulaze Flora i Antonio. On nosi bocu vina.

 

ANTONIO, usiljeno veselo: Dobra večer, susjedi!

Nema baš nekog odgovora.

 

FLORA: Ako je nezgodno...

BRUNO, kao da je spašen: Ne, nikako! Uđite samo.

Žene odmjere Floru. Jedna je prezire jer bi takav trbuh željela, druga jer bi ga mogla imati.

 

ANTONIO: Rekao nam je domar, gospodin Gašpar, da je zabava kod vas.

FLORA: Mi bismo se isto zabavljali, ali nemamo s kim.

ANTONIO, stavlja ruku na njezin trbuh: Dok još možemo.

Smiju se usiljeno.

 

EVA: Upali ste baš u pravi trenutak!

FLORA: Da?

EVA: Imali smo zanimljivu raspravu. I baš nam treba treće mišljenje.

ANTONIO: Ako je nešto u što se razumijemo...

EVA: Vidi se iz aviona da se razumijete.

NORA, pruža Brunu praznu čašu: Ja bih još jedno.

BRUNO: Nije pametno.

NORA: Baš zato.

EVA: Dakle, rasprava! (Flori.) Draga... kako vam je ono ime?

FLORA: Flora.

EVA: Draga Flora, zamislite situaciju. Trudni ste. Dobro, to ne morate zamišljati. Ali zamislite da to dijete nije vaše.

FLORA: Kako to mislite? Kako može dijete koje nosim ne biti moje?

ANTONIO: Nije ni meni jasno.

EVA: Strpite se, imajte povjerenja.

BRUNO, već na rubu živaca: Ljudi, ovo je trebala biti zabava!

NORA, zadovoljno: Pa zar nije?

EVA: Zamislite, recimo, da je to dijete moje.

FLORA: Ali kako bi bilo vaše?

EVA: Recimo da sam ja vaša sestra i da sam vas lijepo zamolila da umjesto mene rodite.

FLORA: Aha, to!

ANTONIO: Mislite da jednu svoju bebu ustupimo vama, odnosno... Florinoj sestri? Ali to bi opet bila naša beba.

EVA: Ne bi. Vaša bi žena spavala s mojim mužem.

Muk.

EVA: Odnosno moja sestra s mojim mužem. Pa bi to bila naša zajednička beba koju bi ona poklonila meni jer svoju već ima. I to ne jednu nego dvije.

Kucanje na vratima spašava ih od reakcije.

13. Samo je bilo čudno

To je Gašpar, ali nije sam. S njim je žena za koju će se ispostaviti da je Evina sestra Sofija.

GAŠPAR: Gospođo Eva, vaša je sestra doputovala. Da odnesem njezin kofer u vaš bungalov?

Eva ga nije uopće čula. Približi se sestri, klekne pred nju i zagrli je oko nogu. Sofija se ukipila, kao i svi drugi u prostoriji, uostalom. Čak i Gašpar.

Svi su nehotice ustali kad je Sofija ušla, i sad tako stoje kao da im je zabranjeno sjesti.

Antonio instinktivno stavi dlan na Florin trbuh, kao da svoju nerođenu bebu želi zaštititi od neke nepoznate opasnosti.

Eva plače, i to prilično glasno. Onda naglo prestane, ustane, nasmiješi se i svečano objavi:

 

EVA: Dragi svi, ovo je moja sestra. Moja Sofija.

Sofija se malo nakloni i nasmiješi. Svi su i dalje ukipljeni. Dok Gašpar ne progovori.

 

GAŠPAR, kao čovjek koji se nagledao svega: Idem ja onda odnijeti kofer.

Odlazi. Njegov glas kao da je odmrznuo sliku. Bruno i Nora vraćaju se u ulogu domaćina.

 

BRUNO: Izvolite, sjednite.

NORA: Jeste li za piće?

SOFIJA: Dobro bi mi došlo.

ANTONIO: Kako ste putovali?

SOFIJA: Premrla sam od straha. (Stanka.) Taj helikopter... (Evi.) Pa dobro, što vam je bilo da idete u kliniku do koje se može stići samo helikopterom? (Osvrće se.) A gdje je Toma?

EVA: Otišao je prošetati.

SOFIJA: Sve moje poruke ostale su neisporučene. Zar ovdje stvarno nema signala?

SVI, uglas: Nema.

EVA: Znači, tebi je moje pismo ipak stiglo.

SOFIJA: Da pismo! U šoku sam bila. Nisam pismo dobila dvadeset godina.

EVA: Pa zar nije to lijepo?

SOFIJA: Bila sam klinka. Pisao mi je onaj Stanko, sjećaš se, iz 8. b?

EVA: Sjećam.

SOFIJA: A ja ga nisam mogla smisliti.

EVA: Ali mene možeš.

SOFIJA: Ne shvaćam?

EVA: Pa moje ti pismo nije bilo neugodno primiti.

SOFIJA: Aha, to. Nije. Samo je bilo čudno. I malo zabrinjavajuće. Zato sam se požurila k tebi.

EVA, svima, raznježeno: Evo. To je moja sestra. Moja Sofija.

SOFIJA: Ne znam što se događa. Otkad petkom više ne dolazite, ništa ne znam.

EVA: Pusti to sad. Ima vremena. Za sve ćemo imati vremena. Na neki način. Sad kad si tu. (Grli je.) Sad kad si napokon tu.

Sofija primijeti i druge.

 

SOFIJA, Flori, smiješeći se: A vi ste u blaženom stanju.

Flora se smiješi neprirodno, kao da joj je netko zalijepio osmijeh koji sad ne može skinuti.

 

NORA, promrmlja, ali dovoljno glasno da je svi čuju: Koji se idiot to sjetio zvati blaženim stanjem?

BRUNO: Nora! Molim te...

NORA: Što 'molim te', Bru? Što? Ja tebe molim da se ne lažemo.

EVA: Meni to izgleda blaženo.

ANTONIO: I nama izgleda. Blaženo.

SOFIJA: Meni je bilo blaženo. Dva puta.

NORA: Meni je zastrašujuće. Kao da će se raspuknuti. Kasnije i hoće, pri porodu. Pa će je malo zašiti, onako na živo, bez anestezije. Tko bi trošio toliko anestezije na sve te milijune blaženih rodilja kojima su ionako već objasnili da to boli i da su žene jake pa to mogu izdržati. To je jedino kad im se priznaje da su jake, inače su slabiji spol. Ali nema veze, prava majka sve će pretrpjeti.

Flora brizne u plač.

 

BRUNO: Jebi se, Nora! Jebi se!

Bruno bijesno izađe i zalupi vratima.

13. a Odmah

Vilma i dr. Majer to gledaju na ekranu.

 

Dr. MAJER: Pošaljite Gašpara tamo. Odmah.

Vilma diže telefonsku slušalicu.

14. Lako je vama

Nelagoda na "zabavi".

 

ANTONIO, strogo: Flora, idemo.

FLORA: Ne.

ANTONIO, obuzdava pred drugima potrebu da je ošamari: Ti se sad ne smiješ uzrujavati.

FLORA: Uzrujavati.

ANTONIO, grubo je primi za nadlakticu: Da. Uzrujavati se ne smiješ.

FLORA, otme mu se i odmakne se od njega nekoliko koraka: A što ja smijem, molit ću lijepo?

ANTONIO, prijeteći: Dosta je! Idemo.

FLORA, odmiče se od njega unatraške: Samo jebene zabrane. Nemoj piti. Ne puši. Jedi za dvoje, ali ne previše. Nemoj trčati, opasno je. Nemoj piti lijekove, pogotovo analgetike i anksiolitike. Pretrpi, proći će. Skloni se od jakih mirisa: lak, benzin, ljepilo, sprejevi. Ne konzumiraj nepasterizirano mlijeko i sireve od tog mlijeka, baš one meni najdraže: gorgonzola, brie, feta, camembert. Izbjegavaj hladne salate, biljne čajeve, kofein. Oprezno s vitaminima A, C i D. Ne zamaraj se i ne umaraj. Ne živi. Ja sam jebeni inkubator a ne živo biće.

Antonio je u nevolji. Jasno je da bi je sad najradije premlatio, ali ne smije pred drugima.

NORA: Ja to sve ignoriram. Te zabrane.

FLORA: Lako je vama. Vi niste trudni.

NORA: Jesam.

Prizor se zamrzne. Svi su zatečeni.

EVA: Pa to je divno! Čestitam!

ANTONIO, mužjački nadmeno: Onda biste ipak morali paziti.

NORA: Ne bih morala. Ne namjeravam još dugo biti trudna.

Muk.

ANTONIO, zapovjednim tonom: Flora, idemo. Dosta je bilo.

Flora ne reagira.

ANTONIO, zaurla: Flora!

Ulazi Gašpar.

GAŠPAR: Gospodo, rečeno mi je...

NORA: Idemo, razlaz. Zabava je gotova.

Svi odlaze. Nora ostaje sama.

15. Jedna takva

Vilma i dr. Majer i dalje gledaju Noru na ekranu. Ona pripaljuje cigaretu, a njih dvoje i bez toga su već dovoljno uzrujani.

 

Dr. MAJER: Jedna takva na ovakvom mjestu, i sve može otići u tri vagine materine.

VILMA: Prosjek nam je loš, jako loš.

Dr. MAJER: Recite mi nešto što ne znam. Kakva je situacija u Mekom paviljonu?

VILMA: Pod kontrolom.

Dr. MAJER: I za Noru smo mislili da je pod kontrolom.

VILMA: Marijana jest pod kontrolom.

Dr. MAJER: Dok je pod ključem.

VILMA: Ostat će pod ključem. Rekli smo joj da je onaj njezin traži.

Dr. MAJER: Silovatelj?

VILMA: Otac djeteta.

Dr. MAJER: Krasan otac.

VILMA: Važno je dijete.

Dr. MAJER: I Norino je važno. Rezultati nam se broje.

Stanka.

VILMA: Sutra ću s njom obaviti razgovor.

Dr. MAJER, rezignirano: Jebeni posao.

VILMA, samouvjereno: Ne brinite, znam s takvima.

Dr. MAJER: Ma nisam mislio na vas. Mislio sam na sebe.

Vilma se malo ukipi. Ovo je preintiman razgovor za nju.

 

Dr. MAJER: Poodmakle rizične trudnoće koje treba održati. Neželjene rane koje se ne smiju prekinuti. Željene, a neizvedive, s kojima ipak treba pokušati. Pa sunca mu, što sam ja – ginekolog ili jebeni čarobnjak?

VILMA, kao da recitira iz nekog priručnika: Naša je dužnost, ali i velika čast, prihvatiti imenovanje koje Stožer...

Dr. MAJER: Stožer, da oprostite, sere.

VILMA, mehanički recitira: Mi svi moramo, u korist općeg dobra i prosperiteta...

Dr. MAJER: A i vi serete, Vilma. Poštedite me.

Vilma ne voli da se tako s njom razgovara, ali mora poštovati hijerarhiju. Ona samo logistički opslužuje doktorov uzvišeni posao. Kipti i šuti. Dr. Majer gasi ekran i odlazi.

16. Toga se sjećam

Vrijeme ručka. Za stolom su samo žene, one koje već poznajemo, ali i neke druge, s trudničkim trbusima ili bez.

Poslužitelj stavlja tanjur pred svaku.

To što on govori može biti i glas iz zvučnika.

 

POSLUŽITELJ: Posebna hrana za naše dame. Imamo svježe prepelice. U umaku od rutvice. Juhu od lopočevih cvjetova. Čisti afrodizijak! I palačinke s medom. Izvolite, moje dame!

Žene jedu u istom ritmu, u preciznoj koreografiji kolektivnog hranjenja. Žlica – puhanje u nju – stavljanje u usta – vraćanje žlice u tanjur, pa opet. Zveket posuđa prati tu koreografiju.

Za vrijeme tog prehrambenog baleta uvijek jedna od žena ne jede, nego govori. Kad završi svoj monolog, uključi se u kolektivnu koreografiju sa žlicom, a počinje govoriti druga.

Ovdje riječ nemaju žene koje su dosad govorile u drami, nego neznane. Mogu se samo dvije-tri izmjenjivati u ovim kratkim monolozima.

 

ŽENA 1: Ponekad se probudim kao babuška. Kao ruska lutka, puna drugih koje su mi zauzele utrobu. Svaki čas netko može iskočiti. Stalna opasnost od nekoga tko nisam ja.

ŽENA 2: Dvije stvari ti neću reći. Prvo, uskoro ću roditi. Drugo, dijete je tvoje. To nikad nećeš saznati. Ni jedno, ni drugo, ni išta. To dijete nikad ne smije saznati kako je začeto.

ŽENA 3: Ništa se nije činilo stvarnim. Umjesto za te ruke na mojim bedrima, um se lijepio za riječi koje je izgovarao. Bilo ih je puno, bile su mnoge. Jedno preobilje svega bilo je sadržano u njima. Preobilje budućeg, odraslog života u kojem sam se jedva čekala naći.

ŽENA 4: Želim samo na miru disati. Želim ujutro negdje otvoriti neki prozor, razmaknuti zavjese i duboko udahnuti. Osluškivati žamor ulice. Skuhati kavu. Sjesti i čitati. Bilo što što čovjek može sam. Samo to.

ŽENA 5: Ja bih voljela da se moj izostanak znanstveno dokaže. Jedino tako bi me ostavili na miru. Jedino tako bi znali da nije moja dužnost biti s njima. Biti u tim ulogama koje nisu moje.

ŽENA 6: Sanjala sam da se moj glas daleko čuje. Iza rijeke, iza planine, preko mora. I da svi, čim nešto kažem, stanu i okreću vratove da bi me vidjeli. Zanima ih tko stoji iza toga što je rečeno. A stojim ja.

ŽENA 7: Krv na plahtama. Razbijena čaša ispod fotelje. Pilule protiv začeća, pilule za spavanje. Sadržaj želuca dva koraka od zahodske školjke. Toga se sjećam.

Poslužitelj dolazi i odnosi tanjure.

Žene u koreografiranom ritmu brišu usta ubrusima.

17. Sve te velike riječi

Pjesnik na terasi ima pred sobom teglu s punoglavcima. U rukama opet blok.

Naiđe Toma pa zastane.

 

TOMA: Jeste li vi onaj pjesnik?

PJESNIK: Mislim da nisam.

TOMA: Aha.

PJESNIK: Prije sam bio. Ali sad sam u blokadi.

TOMA: Aha.

PJESNIK: Naručili su mi poemu. Ured za demografiju.

TOMA: Poemu o čemu?

PJESNIK: Pa Ured za demografiju! Ne valjda o turizmu.

TOMA: I niste baš inspirirani?

PJESNIK: Ovdje sve navodno bubri, pa i poezija.

TOMA: Vi niste odavde?

PJESNIK, ustane na isti način, kao da će opet održati onaj govor stranca, ali odustane: Nisam. (Stanka.) Pitate se zašto baš ja? Pored svih materinskih pjesnika?

TOMA: Pa… prošlo mi je kroz glavu.

PJESNIK: Pjesnička sloboda, a sve je zabranjeno. Sve postoji, a ničega nema. Sve se miče, a opet je sve u nekoj demonskoj zabrani. Plavo mora biti žuto, a crveno zeleno. Deseterac ne. Rima a-b-b-a može, a-b-a-b nikako. Ne sonet, ne haiku. Asonanca da, aliteracija ne. Epifora ni slučajno, anafora samo ako je neizbježna. Metafora poželjna, oksimoron neželjen. Blizanci dobrodošli, nerođena djeca samo ako još nisu ni začeta. Nema tako očajnog domaćeg pjesnika.

TOMA: A vi ste očajni?

PJESNIK: A vi kao niste?

TOMA, šuti.

PJESNIK: Ovi naši, odnosno vaši, uvoze i ono čega imate, a kamoli ne ono čega nemate.

TOMA: To da.

PJESNIK: A ja sam se specijalizirao. Možda sam čak i jedini pjesnik na svijetu koji piše isključivo o... novom životu. To je jedna, da se tako izrazim, nepopunjena pjesnička niša.

TOMA: Lijepo, ali što poezija može?

PJESNIK: Malo, znam. Malo – ali nekad je i malo dovoljno.

TOMA: Ma. Sve te velike riječi, a naši životi tako mali. Životići.

PJESNIK: I stalno nam trebaju novi. Životići. (Zastane, izvadi blok, zapisuje.) Vidite, to je dobra misao! Potencijalni stih.

TOMA: Meni ne djeluje tako.

PJESNIK: Jedino ne znam što se rimuje sa 'životići'. Cvjetići. Sjekutići. Anđelčići.

TOMA: Golupčići.

PJESNIK: Sjajno! Vi i vaša žena ste kao golupčići.

TOMA: Ma dajte.

PJESNIK: Jedino je šteta...

TOMA: Što je šteta?

PJESNIK: Pa to... da ne možete oploditi svoju sreću.

Toma se smrkne i pođe bez riječi. Pjesnik vikne za njim.

 

PJESNIK: Oprostite... ako smijem pitati...

TOMA: Što?

PJESNIK: Je li problem u vama ili u njoj?

TOMA: Kakav bezobrazluk! Pa to se vas ne tiče.

PJESNIK: Samo sam htio ponuditi svoje usluge.

TOMA: Kakve usluge? Napisat ćete nam poemu o jalovosti?

PJESNIK: Ma ne... mislio sam, ako je problem u vama, mogu ja...

Toma posegne za stolicom. Pjesnik bježi. Punoglavci ostaju.

18. Nije valjda tako strašno

Eva i Sofija sjede na krevetu.

Eva je u nekoj vrsti euforičnog očajničkog monologa.

 

EVA: Ti tako lijepo znaš govoriti, Sofija. A sad šutiš. Uvijek sam te voljela slušati. Uvijek. Evo, možeš bilo što. Bilo, bilo što. Kako si putovala, što ti se događa u tvom životu. Hajde. Znam da znaš lijepo pričati. Ti i ja smo se uvijek lijepo nadopunjavale. Uvijek. Sjećaš se priča koje smo izmišljale kad smo bile male? O zečevima, o astronautima, o djevojčicama koje se penju po drveću. Sjećaš se? Tvoje su uvijek bile bolje od mojih. Obožavala sam te slušati, kao da si ti starija sestra, a ne ja.

Sofija i dalje šuti.

 

EVA: Reci nešto. Molim te.

SOFIJA: Ti nisi normalna.

EVA, šuti.

SOFIJA: Ali stvarno nisi normalna.

Stanka.

EVA, molećivim glasom: Moraš mi pomoći. Sofija? Moraš.

SOFIJA: I zato si me dovukla ovamo? Da se ševim s tvojim mužem?

EVA: Nemoj tako. To je oplodnja. Prašnik i tučak. Obična oplodnja.

SOFIJA: Obična, kažeš?

EVA: Dobro, ne baš najobičnija. Pa nije valjda tako strašno? Toma je privlačan, poželjan muškarac.

Ulazi Toma. Neko vrijeme njih troje stoje kao u zamrznutoj slici i gledaju se.

Sofija mu se onda približi i kruži oko njega. Očito je da želi demonstrirati sestri koliko je suludo to što je zamislila.

 

SOFIJA, s puno ironije ga odmjerava i njuši: Je, privlačan je. Baš je hot. (Neurotično.) Ja zapravo cijelo vrijeme želim tvog muža, i sad mi je ovo baš dobro došlo. Još dok je Vlado bio živ, maštala sam o Tomi.

Koketno uvija bokovima i kruži oko Tome. Toma stavlja dlanove na lice, slomljen je.

 

SOFIJA: Kako se jebemo. I pravimo djecu. (Skoro histerično.) Baš ti hvala, sekice! Sestro! Znala sam da se isplati doći u ovu zabit!

Eva, s okamenjenim hladnim izrazom lica, izlazi iz prostorije i ostavlja ih same.

Kad čuje zatvaranje vrata, Toma miče dlanove s očiju.

Sofija i Toma stoje jedno nasuprot drugome, udaljeni oko pola metra, i samo se gledaju. To traje i traje i traje prije nego se scena zatamni.

19. To se vas ne tiče

Nora kod Vilme u uredu opet jede jezikovu juhu.

 

VILMA: Izvolite se kontrolirati. Naša ustanova ne dopušta tu vašu propagandu.

NORA: Izbacite me onda. Deportirajte me.

VILMA: Nije tako jednostavno. Za to trebamo konsenzus.

NORA: Je li? A tko to odlučuje o mom životu?

VILMA: Nije vaš život u pitanju. Ne vrti se sve oko vas.

NORA: Meni se vrti.

VILMA: Slušajte... vas nitko nije prisilio na trudnoću.

NORA: Prisiljavate me da je zadržim.

VILMA: To nije istina. Čim se stvore uvjeti za transfer...

NORA: Hoćete reći, čim se stvore uvjeti da bude prekasno?

VILMA: Molim bez tih insinuacija. Vi ne znate koliko je komplicirano dobiti vanredni prijevoz. Da je nekome život ugrožen, to da.

NORA: Moj život je ugrožen.

VILMA: Potpuno ste zdravi.

NORA: Ali mi je život ugrožen. Život kakav poznajem.

VILMA: To je samo vaša iskrivljena perspektiva.

NORA: Imate li vi djecu?

VILMA: To se vas ne tiče.

NORA: Ali se vas tiče moje dijete?

VILMA: Ne tiče se mene. Imamo direktive. Naš Stožer...

NORA: Vaš Stožer dovodi ovamo žene na prevaru.

VILMA: Sad ste stvarno pretjerali.

NORA: To se da riješiti jednim helikopterom.

VILMA, razjareno: Odlazite!

Nora joj se mirno približi i unese joj se u lice. Vilma ustukne, autoritet joj je evidentno doveden u pitanje.

 

NORA, tiho, ali vrlo sugestivno: A sad me slušajte. Nećete više nikad povisiti ton na mene. I nikad me više nećete pozvati ovamo da mi očitate lekciju. I naručit ćete transfer za mene, već danas, inače ćete me izvlačiti iz močvare pa ćete odgovarati za dva života. Jer ako se to dogodi (Stavi ruku na svoj trbuh.), za ovu nerođenu bebu više neću biti kriva ja, nego vi.

Nora dostojanstveno krene prema vratima. Na izlasku se još jednom okrene prema Vilmi.

NORA: I još nešto. Ovdje se među ženama priča da ste jako ponosni na svoju formulaciju 'Prekasno je opasno'. Dobra vam je ta rečenica. Baš dobra. Prekasno je zbilja opasno. Pripazite da se i vama ne dogodi.

Izađe i tiho zatvori vrata.

Vilmi treba malo vremena da se pribere, a onda bijesno posegne za telefonom.

20. Male su šanse za to

Nekoliko ginekoloških stolova na kojima leže žene podignutih i raširenih nogu prekrivenih plahtama. Eva je jedna od njih. Dr. Majer joj prilazi, ravnodušno podigne plahtu i uključuje aparat za ultrazvuk.

Sliku ultrazvuka vidimo na ekranu na kojem inače dr. Majer i Vilma prate situaciju u ustanovi.

Sad je na tom ekranu Evina maternica.

 

MEDICINSKA SESTRA: Radimo folikulometriju?

Dr. MAJER: Da.

EVA: Što je to?

Dr. MAJER, mehanički, kao robot: Monitoring stimulacije ovulacije. Pratimo razvoj folikula i debljinu sluznice kako bi se mogla prilagoditi doza hormona i tempirati vrijeme ovulacije injekcijom.

EVA: Znate... razmišljala sam o krivnji. Ja o krivnji ne znam ništa. Ni o čemu ne znam ništa. Ali sam osjećala. A u zadnje vrijeme peče me u prsima. Ovdje. Voljela bih guliti naranče o Božiću dok vani sniježi. Voljela bih, uz odsjev vatre, dok plamen treperi na djetešcetovu licu, tepati. Pjevati uspavanke.

Dr. MAJER, ravnodušno: Male su šanse za to.

EVA: Isplela sam čarapice. Zelene. S kosim žutim šarama i modrim zvjezdicama. I jednim mjesecom.

Dr. Majer ustaje, skida kirurške rukavice i prelazi na drugu pacijenticu. Sestra otkriva novu ženu i dodaje mu nove rukavice.

Svaki sljedeći pregled traje koliko i kratki monolog svake pacijentice. Tko god je ikad ležao na ginekološkom stolu, zna da bilo kakvo trabunjanje koliko-toliko otklanja nelagodu.

Neke od tih monologa prati glasan zvuk otkucaja srca. Neke ne. Samo zlokobna tišina.

 

ŽENA 1: Ja nisam plela nikakve čarapice. Ne mogu to. U istinu je nekako najteže povjerovati. Ustanem ujutro, smućkam kavu, upalim radio i slušam što govore. Plešem kad puste muziku. Uvijek je nekog života u toj kutiji.

ŽENA 2: Dobro ti je to s plesom. Ne sjećam se kad sam zadnji put plesala. Ja ujutro ustanem i osjećam se kao da su mi navukli neku uniformu koju ne mogu skinuti. Ali druge stvari mogu. Naberem cvijeća. Čitam. To najviše.

ŽENA 3: Ja čitam u krevetu, pa zaspim, a kad se probudim, vidim da ležim pored one budale koju sam tu i tamo voljela. Koju tu i tamo još uvijek volim. Kažem mu nešto ako je budan, ali to obično zvuči kao da mu šaljem razglednicu izdaleka.

ŽENA 4: Ono što ja kažem obično zvuči kao točka Kućnog reda obješenog dolje u haustoru. "Nije dozvoljeno u zahodske školjke, umivaonike i slično bacati otpatke." Kao da sam zadužena za red u svijetu. U našem i jesam.

Dr. Majer skida i zadnje rukavice.

Medicinska sestra pokrije i zadnju pacijenticu, a onda sve one u istoj koreografiji silaze sa stolova i odlaze.

21. Hajka

Nora je u šetnji. Nosi psa u naručju. Sve djeluje mirno, malo čak i pastoralno. Čuje se umirujuća glazba, poneki kreket, cvrkut i drugi zvukovi močvare. Čuje se i čudno kuckanje, kao da netko kucka o radijator šaljući telegrafske poruke.

Odjednom se pojavi molitelj s transparentom i slijedi je. Ona ubrza korak. Glazba postaje uznemirujuća. Kreket iz močvare zlokoban.

Onom se prvom pridruži jedna moliteljica. Pa još nekoliko njih.

Nora hoda sve brže u krug, na kraju scene trči bježeći od zlobne rulje. Glasnoća telegrafskog kuckanja se pojačava.

22. Prijeđe to u naviku

Nora na terasi puši i plače. Dolazi Gašpar. Sjedne kraj nje. Pomazi njezinog plišanog psa kao da je pravi.

 

GAŠPAR: Ne plačite. Svaka kap viška ovdje može značiti potop.

Nora se kroz suze počne smijati.

 

NORA: Močvara.

GAŠPAR: Močvara.

NORA: I ženska je utroba kao močvara. Koliko punoglavaca možemo proizvesti za života?

GAŠPAR: Sasvim sigurno previše.

NORA: Ajde dobro da je nekome previše.

GAŠPAR: Da vam budem iskren, rijetko kad sretnem čovjeka koji je vrijedio porođajnih muka.

NORA: Tužno je ono što ste mi ispričali o ženi u Mekom paviljonu.

GAŠPAR: Žao mi je što nemam neke veselije priče u rukavu.

NORA: Kako ste vi ovdje završili?

GAŠPAR: Rijetki su oni koji tamo vani nemaju baš nikoga.

NORA: Shvaćam.

GAŠPAR: Ne bih bio puno sretniji ni na nekom drugom mjestu. Ne znam kako. Ima stotinu stvari koje iz godine u godinu odgađam. Neke sam već i zaboravio. Odgađane stvari se međusobno potiskuju. Prijeđe to u naviku. Potisnete sve ono s čim se ne želite suočiti, a onda ostanete sami sa sobom, zapanjeni s kojim to idiotom imate posla cijelo vrijeme. Ne znam kako stvari stoje s vama, ali ja imam posla s tim idiotom.

Prolazi Žena u crnini. Samo nijemo prođe sa svojim kišobranom.

 

NORA: Tko je ta tužna žena?

GAŠPAR: Mislite da je tužnija od vas?

NORA: Kad bolje razmislim, ne znam nikoga tko nije tužan.

GAŠPAR: Imala je dvoje djece.

NORA: Imala. Perfekt.

GAŠPAR: Da. Prometna nesreća. Ona je vozila.

NORA: Strašno. Bivša majka.

Stanka.

 

GAŠPAR: A vi?

NORA: Pogrešan trenutak. Pogrešan otac. Pogrešna ja. Sve pogrešno.

GAŠPAR: Jeste li već odlučili?

NORA, iznenađeno: Vi ste jedini ovdje koji misli da ja trebam odlučiti.

GAŠPAR: A tko bi drugi?

NORA: Svi. Bruno. Molitelji. Stožer. Dr. Majer. Vilma. Moja majka. Neznani junaci. Druge žene. Prolaznici.

GAŠPAR: Punoglavci.

NORA: Baš.

Stanka.

 

NORA: Kakvog smisla uopće ima donositi na ovaj svijet nekoga tko će ionako biti tužan?

GAŠPAR: Možda i neće.

NORA: Vraga neće.

Dolazi Vilma. Polako, s noge na nogu, dajući Nori vremena da ode prije nego što se približi.

23. Nije ni vama lako

Gašpar ustane i počne grabljati lišće po terasi. Ignorira Vilmu.

 

VILMA, ledenim tonom: Od vas se očekuje više entuzijazma. Svi moramo podržati aktualne napore našeg krovnog Stožera.

GAŠPAR, cinično: O, kakva čast! I ja sam dospio na listu za prisluškivanje?

VILMA: Pripazite na svoj jezik!

GAŠPAR: Molim bez vaših savjeta, naputaka, slutnji, opomena, vizija ili što to već može biti i kako to već nazvati. Ja sam ono što jesam. Gluh sam, slijep za vaše projekte. Neupotrebljiv. Ja sam običan čovjek koji se sklonio. Mali prohtjevi. Sitne radosti. Radim. Kao mrav. Ponizno radim. Radim li?

VILMA: Ne radite za našu stvar.

GAŠPAR: E to ste dobro rekli. Vašu stvar.

VILMA: Meni neće preostati ništa drugo nego da Stožeru prijavim vaš... nepoželjan utjecaj.

GAŠPAR: Samo dajte. Meni je svejedno.

Vilma krene.

GAŠPAR, za njom: Usput... vidio sam vaš dosje.

Vilma se smrzne. Ostane mu okrenuta leđima.

GAŠPAR: Ne hotimice. Spašavao sam fascikle koje je vjetar raznosio prema močvari.

VILMA, šuti.

GAŠPAR: Dva pobačaja. Jedan u osamnaestoj, jedan u dvadeset drugoj. Znaju li za to u Stožeru?

VLMA, šuti.

GAŠPAR: A sad silovanoj ženi, onoj koju ste zatvorili u petnaesticu, ne dopuštate da odluči.

VILMA, šuti.

GAŠPAR: Nije ni vama lako, Vilma.

Da to nije Vilma, mogli bismo reći da je odjurila očiju punih suza. U svakom slučaju – odjurila je.

24. Vi baš svašta znate

Na terasi Gašpar popravlja kućicu za ptice.

Pjesnik dokoličari, rješava križaljku.

Flora dotrči kao da od nekoga bježi pa uspori hod kad ugleda njih dvojicu.

Antonio na isti način stiže za njom. Kad dođu do stola za kojim sjedi Pjesnik, naizgled su smireni, kao da su zajedno u šetnji.

 

PJESNIK: Legendarna asirska kraljica, deset slova?

Antonio slegne ramenima. Ruke je stavio u džepove, kao da je to jedini način da ih obuzda. Očito je da je ljut na Floru, ali to smije pokazati samo kad su sami. A sad nisu.

 

GAŠPAR: Semiramida.

PJESNIK: Hvala!

ANTONIO: Ja mislio da vi pišete poeziju, a ono...

FLORA: Križaljke.

PJESNIK: Pa i poezija je neka vrsta ukrštavanja riječi.

FLORA: Imate pravo.

PJESNIK: Umirujuće djeluju. Ove križaljke. Kao anksiolitik.

ANTONIO, naizgled dobronamjerno: Draga, možda bi i tebi dobro došlo? Poneka križaljka. Da je riješiš. Da se zaokupiš malo.

FLORA: Misliš, da zaboravim da ću roditi?

ANTONIO, poludio bi da su sami, ali sad usiljeno sudjeluje u razgovoru: Dobro, ne mora biti ništa komplicirano, ništa sa ovim Semi... Semira...

GAŠPAR: Semiramidama.

ANTONIO: Vi baš svašta znate.

GAŠPAR: Semiramida je bila žena asirskog kralja Nina. Kad je on umro, samostalno je vladala Asirijom. Izgradila Babilon. I one legendarne viseće vrtove.

ANTONIO: Vidi vraga.

FLORA: Je li imala djecu?

GAŠPAR: Imala je sina.

Flora se snuždi i dodirne svoj trbuh. Ona neće izgraditi Babilon. Možda samo vrt, ali ne viseći.

 

ANTONIO, Flori, kao da joj poručuje 'još ćemo mi doma razgovarati': Bit će sve u redu.

PJESNIK: Kako se piše Flaubert?

ANTONIO: Što?

FLORA: Nije što. Tko. Gustave Flaubert. Piše se F-l-a-u-b-e-r-t.

GAŠPAR: Madame Bovary. Zanimljiva žena.

ANTONIO: Tko je sad ta?

FLORA: Ema. Nije prava. Iz romana je. Ali nalik na mnoge prave.

ANTONIO: Po čemu nalik?

PJESNIK: Po tome što je od života htjela više.

ANTONIO: Što više?

FLORA: Sve, Antonio. Sve.

ANTONIO, nakon kratkog razmišljanja: Bit će sve u redu.

Flora naglo odlazi, Antonio potrči za njom.

GAŠPAR, Pjesniku: Imate podočnjake.

PJESNIK: Što se može.

GAŠPAR: Vi kao da se uopće ne odmarate. A ovo je mjesto savršeno za odmor. Za zaborav.

PJESNIK: Nismo svi na odmoru.

GAŠPAR: Kako ide poema?

PJESNIK: Nikako.

GAŠPAR: A onaj vaš... drugi angažman?

PJESNIK, zadovoljno: E tu se već ne mogu požaliti.

Stanka. Pjesnik naknadno shvaća da Gašpar zna više nego što bi trebao.

PJESNIK, s nelagodom: Dakle vi znate.

GAŠPAR: Ne znam, samo pretpostavljam. Malo spavam, bauljam noću. Katkad vidim stvari koje nisam htio vidjeti.

PJESNIK: Stavio sam se na raspolaganje Stožeru. Što god treba. Može se biti plodan u raznim područjima.

GAŠPAR: A plodnost je ovdje na cijeni.

PJESNIK: Ja sam angažiran pjesnik. I čovjek. Ako domovina treba moju pomoć...

GAŠPAR: Pa makar bila i tuđa.

PJESNIK: Tko? Žena?

GAŠPAR: Mislio sam na domovinu.

Stanka.

Gašpar je na odlasku, ali još će mu nešto reći.

 

GAŠPAR: U svakom slučaju, ako vam to išta znači, jako dobro glumite pjesnika.

Pjesnik se samodopadno nasmije.

 

GAŠPAR: Osim što ne znate kako se piše Flaubert. Na tim detaljima morate malo poraditi.

Pjesniku iščezne osmijeh s lica.

25. Ovi u stožeru

Glavešine ustanove na okupu. Treba preispitati situaciju i napisati izvješće za Stožer.

 

VILMA: Trenutno stanje: dvadeset šest trudnica, od toga ih osam razmišlja o prekidu. Od tih osam, pet ih u ovome tjednu prelazi kritičnu točku nakon koje će pobačaj biti rizičan. Među njima je i Marijana iz Mekog paviljona. Imamo i sedam žena koje su ovdje radi umjetne ili prirodne vanredne oplodnje, među njima četiri beznadna slučaja.

Dr. MAJER: Nije dobro. Nije dobro. Ovi u Stožeru neće biti zadovoljni.

PROPOVJEDNIK: Čekajte... jesam li ja to čuo 'umjetna oplodnja'?

Dr. MAJER: Velečasni, nije ni priroda svemoćna. Treba je koji put malo pogurati.

PROPOVJEDNIK: Ne bismo li trebali pustiti Boga da odlučuje? On je jedini među nama svemoćan.

Dr. MAJER: Da je svemoćan, pola ovih žena ne bi ovdje ni bilo.

PROPOVJEDNIK, nesigurno: Mi nismo pozvani da sumnjamo u Božje planove.

Dr. MAJER: Mene su angažirali da ispravljam ono što je taj vaš bog uprskao. (Vilmi.) Dajte da vidim te papire.

Proučava statistiku i nije zadovoljan.

PROPOVJEDNIK: Nego... nisam razumio... prirodna vanredna oplodnja?

VILMA: Drugi donator.

PROPOVJEDNIK: Donator?

Dr. MAJER: Neznani otac po službenoj dužnosti.

PROPOVJEDNIK: Čekajte... gospodo! Pa vi se ovdje igrate Boga!

Dr. MAJER: Velečasni, držite se svoje struke. Vi ste ovdje samo zbog stvari na koje bog može utjecati. A takvih je malo.

VILMA: Nisu vas dobro uputili. Mi imamo direktive.

Dr. MAJER: A povremeno čak i rezultate kakvima se bog ne može pohvaliti.

Propovjednik uvrijeđeno ode.

 

VILMA: Danas dolazi transport.

Dr. MAJER: Dobro je, treba vratiti ove koje su izašle iz zone rizika.

VILMA, hladno: I riješiti se beznadnih.

Dr. MAJER: Nora?

VILMA, šuti. Taj poraz teško joj pada.

Dr. MAJER: Što je, tu je. S nekom drugom imat ćete više uspjeha.

26. Prava istina

Žene sjede na stolcima u bijelim čednim spavaćicama i češljaju se u istom ritmu.

 

ŽENA 1: Kako bi bilo dobro isprobati pravu istinu na drugima. Izgovoriti tajne koje smo duboko zakopale.

ŽENA 2: Naše su tajne prljavi veš, a muške su trofejne.

ŽENA 1: Baš zato.

ŽENA 3: Ja sam varala muža. A nisam uopće bila u ljubavi s tim drugim. Samo mi je trebao da se malo osjetim živom.

ŽENA 4: Ja sam na internetu glumila muškarca. Otvorila sam lažni profil i ponašala se kao važnija vrsta, samo da vidim kako je to.

ŽENA 5: Ja mrzim blagdane. Svake godine odglumim obiteljsku idilu. Jednom sam pljunula u francusku salatu prije nego sam je iznijela na stol. Svi su je jeli osim mene.

ŽENA 6: Onaj moj uvijek bi pažljivo vezao kravatu prije nego bi se vratio ženi. Kad mi je dosadio, našla sam način da ona sazna.

ŽENA 1: Ja sam potajno pila antidepresive.

ŽENA 2: A ja kontracepciju.

ŽENA 3: Ja tablete za mršavljenje.

ŽENA 4: Ja kolagen.

ŽENA 5: Ja sam svojima podvaljivala hranu iz restorana. Na putu s posla kupim gotovo, pretresem u lonac i pravim se da sam to sama skuhala.

ŽENA 6: Ja sam jednom potajno pobacila. Nakon prvog djeteta. Muž nije imao pojma da sam trudna.

ŽENA 1: Mene su silovali kad sam imala sedamnaest. Nikad nikome nisam rekla. Bilo me sram, mislila sam da sam ja kriva.

ŽENA 5: Ja sam dolazila na posao ranije da se presvučem. U ono u čemu me muž nikad ne bi pustio iz kuće.

ŽENA 4: Ja zapravo uopće ne želim dijete.

Istovremeno se prestaju češljati, zatežu kosu u rep i odlaze.

27. Dobro je da nisi ženka

Nora i Eva na terasi. Na stolu je Norin plišani pas, boca vina i dvije čaše.

Nora im toči vino. Već su malo nacvrcane.

 

NORA: Nas dvije smo među rijetkima ovdje koje smiju piti. Iskoristimo to.

EVA: Tebi bi ipak bilo bolje da ne piješ.

NORA: Daj šuti. Vidiš da ni psa ne mogu imati pravog, a kamoli dijete.

Eva pruži ruku prema njezinom trbuhu. Ravnom trbuhu, koji je teško smatrati trudničkim.

 

EVA: A jesi li možda razmišljala da...

NORA: Nisam! Ne!

EVA: Samo rodiš, poslije više ništa ne moraš.

NORA: Zaboravi.

Eva se pokunji. Stanka.

NORA: Taj trbuh raste, raste, raste, i onda te zauvijek proguta. Zauvijek.

EVA: Da bar.

Stanka.

NORA: Znači, nisi nagovorila sestru?

EVA: Ne znam.

Stanka.

 

EVA: Bili su sami. I sad su možda sami. Nitko mi ništa ne govori. Ona mi ne otvara, njega nikad nema.

NORA, svome psu: Vidiš, moj Solo. Dobro je da nisi ženka.

EVA: Po svoj prilici čeka me još jedan razvod.

NORA: Ljubav je taj incident od kojeg sve počinje.

EVA: Incident?

NORA: Pa da. Budemo svoje. Imamo planove. Snove. Talente. Ambicije. I onda se pojavi on. Prirodna nepogoda nakon koje više ništa nije isto. Nakon koje počinje ono mi koje si spominjala. A onda se to mi mora razmnožavati. Nikad mu dosta. Nikad.

EVA: Ja sam to željela. Želim to.

NORA: U redu je.

EVA: U redu je?

NORA: Pa da. Zašto ne? Ako želiš.

EVA, šuti.

NORA: Ali ne mora ti sve ovisiti o tome.

EVA: Kad ovisi.

NORA: Onda, draga moja, imaš problem.

Eva, šuti.

NORA: Dovoljno je da zamislim da ja nekome moram biti ono što je moja majka bila meni.

EVA: Dovoljno za što?

NORA: Da to ne budem.

Stanka.

 

NORA: Nije to jedina opcija. Ne može biti. Ima toliko toga. Ja želim skakati padobranom. Jedriti. Želim se ludo zaljubiti u ženu. Napisati libreto. Vidjeti Kineski zid. Kad budem spremna, imati pravog psa. Možda i mačku. Želim biti sve što mogu biti u jednini. A onda bih s vremenom vidjela.

EVA: Ja nemam što s vremenom vidjeti. Ja već znam što hoću.

NORA: U petnaestici ima jedna silovana.

EVA: Ona je silovana?!? Žena koja noću kucka, i kucka, i kucka...

NORA: Da. Rekao mi domar. Pokucaj ti njoj.

EVA: Kako misliš?

NORA: Pa lijepo. Kuc-kuc. Njezino neželjeno može biti tvoje željeno.

EVA: Ti nisi normalna.

NORA: Možda sam baš ja normalna.

Dolazi Flora. Sjedne i dobro potegne iz boce.

 

FLORA: Onaj moj ne zna tko je Flaubert.

Tišina.

 

FLORA: A ja ću roditi njegovo dijete.

EVA: Svoje dijete.

FLORA: Ima toliko ljudi koji bi mogli živjeti zajedno, a nikad se ne sretnu. Tko zna s kim sam se ja sve mimoišla.

Obje šute. Flora opet potegne iz boce.

 

FLORA: Rekao je da će paziti.

Nora se cinično nasmije. Očito joj je poznato.

 

FLORA: Bilo je komplikacija u drugom tromjesečju, a oni me poslali ovamo. S njim. (Stanka.) Moram ja njemu biti na oku.

Stanka.

 

FLORA: "Bit će sve u redu." Stalno mi to govori. Stalno. "Bit će sve u redu." Sve je druge rečenice zaboravio.

Čuje se zvuk helikoptera. Sve je bliže.

 

NORA: Napokon!

Nora odloži čašu i otrči ne pozdravivši se.

Stanka. Eva i Flora gledaju za Norom zamišljeno.

 

EVA: Šteta.

FLORA: Možda i nije.

Stanka. Eva uzme svoju čašu, Flora Norinu. Iskape do dna.

 

EVA, prilično glasno, zbog buke helikoptera: Kad si već tu... dovoljno sam pijana da ti kažem...

FLORA, i ona viče: Što da mi kažeš?

EVA, sad se već dere: Te masnice koje pokušavaš sakriti... vide se.

Zbog buke helikoptera ne čujemo ostatak razgovora, ako ga uopće ima. Flori se tresu ramena, Eva je grli.

28. Odlasci

Buka helikoptera. I ne samo buka, nego i jak vjetar od njegove elise. Močvarna vegetacija pleše.

Vilma vodi dvije trudnice u visokom stupnju trudnoće. Nešto im govori, ali ne čujemo ništa.

Pozdravlja ih prislanjajući im dlan na trbuh.

Propovjednik ih blagoslivlja.

Nora vuče kofer na kotačiće.

Za njom ide Bruno, kao da nisu zajedno.

Njih dvoje ne pozdravljaju se ni s kim.

Tu su i molitelji, u nekoj svojoj nadrealnoj koreografiji. Izvikuju nešto nedefinirano za Norom.

U zadnji čas dotrči i Sofija. Ukrca se.

Eva prekasno dotrči da se pozdravi sa sestrom.

Vilma, molitelji i Propovjednik s glavama uzdignutim prema nebu prate helikopter dok se njegov zvuk stišava.

29. Ti si mi sve

Flora i Antonio. Antonio je pokajnički raspoložen. Možda čak i kleči pred njom.

 

ANTONIO: Ti si mi sve, Flora. Sve. Ne zanima me ni tko si ni što si. Želim to malo života proživjeti u ljubavi. Nije važno što je bilo i što će biti. Važno je ovo danas. I sutra. Ti i ja, i dijete. Da nije bilo tebe, tvog pogleda, tvog jednog jedinog pogleda ono poslijepodne na terasi hotela Palace kad smo se kao stranci i brodolomnici pogledali, ja bih možda bio pod zemljom. Možda bih bio kao i moja braća, rođaci, moje ludo pleme kojemu je cijeli svijet kriv što su takvi. Ti si me spasila onim pogledom. Spasila. Ja sam tvoj dužnik. Možeš mi napraviti najveću gadost, ja ću te voljeti. Ja bih za naše dijete i za tebe svijet okrenuo naopako.

FLORA: To si mi i prije tjedan dana rekao.

ANTONIO: Jer sam to mislio. I onda sam to mislio i sada.

FLORA: Tako misliš tek nakon što me udariš.

ANTONIO: Ljubavi, nemoj to sad spominjati. Ti si mi sve. Stvarno si mi sve. Ponekad izgubim razum, ali to je zato što te toliko volim. Samo zato.

Flora mu okreće leđa. On je s leđa grli.

 

ANTONIO: Bit će sve u redu. Sve će biti u redu.

30. Na svakom koraku

Motelska soba, ona sa slikom rode. Toma budi Evu, prilično nježno s obzirom na okolnosti.

 

TOMA: Ustani, Eva. Imaš termin kod doktora Majera.

Eva izviruje ispod plahte.

 

TOMA: Pregled imaš.

EVA: Čemu?

TOMA: Zbog toga smo ovdje.

Stanka.

 

EVA: Sofija je ta koja bi morala na pregled.

Toma šuti. Ustaje. Ne zna više kako s njom.

 

EVA: A ona je otišla.

Stanka.

 

EVA: Naš zajednički život je običan slučaj. Najobičniji. Da ono jutro nisam išla na tržnicu kupiti jabuke, ti i ja se nikad ne bismo upoznali.

TOMA: Mogli bismo otići na sjever.

EVA: Kila jabuka nas je spojila.

TOMA: Čuo sam da je gore dobro. Ima i vedrih, toplih dana. Čuo sam da kuhaju jela na pari. Imaju i neke zanimljive slastice.

EVA: Ustvari jedna jedina jabuka, ona jedna za kojom smo oboje posegnuli.

TOMA: Sjever poštuje slobodne inicijative. Na svakom koraku otvara se mogućnost za nešto novo. Od čovjeka se samo traži da otvorena srca i zasukanih rukava zgrabi život.

EVA: Pa oboje u isti čas rekli "oprostite" i počeli se smijati.

TOMA: Ako ti ne odgovara sjever, možemo i na jug. Moj prijatelj ima farmu uz rijeku. Kupat ćemo se. Loviti ribu.

EVA: Jedna jabuka.

TOMA: Iako... sjever je po meni puno bolji.

EVA: Kao Adama i Evu. Samo što su oni imali potomke.

TOMA: Ali ako se tebi više sviđa jug...

EVA: Jesi li dao nešto svećeniku?

TOMA: Molim?

EVA: Velečasnom. Donaciju. Moramo nekako Boga pridobiti na svoju stranu.

Toma sjedne na krevet, primi Evu za ramena i natjera je da ga pogleda u oči. Ljubavno je raspoložen. Patetično.

 

TOMA: Slušaj me, Eva. Ti si mi sve. Sve. Ne zanima me ni tko si ni što si. Želim to malo života proživjeti u ljubavi. Nije važno što je bilo i što će biti. Važno je ovo danas. I sutra. Ti i ja. Da nije bilo tebe, tvog pogleda, tvog jednog jedinog pogleda onoga jutra na tržnici kad smo se kao stranci i brodolomnici pogledali, ja bih možda bio pod zemljom. Možda bih bio kao i moja braća, rođaci, moje ludo pleme kojemu je cijeli svijet kriv što su takvi. Ti si me spasila onim pogledom. Spasila. Ja sam tvoj dužnik. Možeš mi napraviti najveću gadost, ja ću te voljeti. Ja bih za tebe svijet okrenuo naopako. S djetetom ili bez.

Eva ga gleda kao da je to sad neki novi čovjek kojeg su joj podmetnuli.

 

EVA: Dobro.

Stanka.

 

EVA: Ali ja ne bih išla na sjever.

Toma je zagrli. Onako baš s puno ljubavi.

31. Simbol života

Propovjednik opet mora nešto reći narodu. A taj narod su opet samo molitelji.

Među njima je i Flora, koju je Vilma dovela za ruku i ostavila među moliteljima da čuje propovijed. Po Florinom držanju znamo da to nije željela.

 

PROPOVJEDNIK: Mi smo, braćo i sestre, povlašteni što smo ovdje, na ovom mjestu koje obiluje vodom. Voda je čudesan božji dar, presudan za život svih živih bića. Obilje vode simbolizira obilje vječnoga života. Sam Bog se u vodi objavio ljudima kao njihov suputnik i spasitelj. Kad je Mojsije udario u stijenu, potekla je voda da napoji narod u pustinji, spasivši izabrani narod od žeđi na putu u Obećanu zemlju. Voda je simbol života i Duha Svetoga. U krsnom zdencu ljudska djeca postaju Božjom djecom, a u zdencu majčine utrobe započinju svoj život. U plodnoj vodi koju je Bog zamislio kao sigurno – zapamtite dobro ovu riječ! – sigurno mjesto za početak novog ljudskog života. Sigurno mjesto!

Za vrijeme propovijedi Flora radi korak po korak unatrag oprezno se izvlačeći. U trenutku kad nitko ne gleda, pobjegne iz prizora.

32. Vama je svejedno

Terasa objekta na rubu močvare. Sad znamo da to nije običan motel.

Na drvenom podu, među prevrnutim stolcima, krhotine stakla, ugašeni lampioni i prazne boce.

Gašpar oprezno skuplja krhotine. Povremeno podigne neki od stolaca i stavi ga na stol naopako, s nogama u zrak. Bezvoljno pomiče stolove kako bi mogao raskrčiti nered.

Evo i Antonija. Zabrinut je.

 

ANTONIO: Jeste li vidjeli moju ženu?

GAŠPAR: Ne znam.

ANTONIO: Jeste ili niste?

GAŠPAR: Netko je jutros krenuo prema močvari.

ANTONIO: Netko?

GAŠPAR: Netko u bijelom.

ANTONIO: Baš prema močvari?

Krhotine stakla završavaju u Gašparovoj kanti. Taj zvuk.

GAŠPAR: Možda je to bila vaša žena. Možda i nije. Ne mogu ja sve primijetiti.

ANTONIO: Odveli su je na propovijed i sad je više ne mogu naći.

GAŠPAR: Spominjala se voda u toj propovijedi.

ANTONIO: Voda?

GAŠPAR: Močvarna voda, sveta voda, plodna voda, nešto u tom tonu. Nisam slušao. Do mene bi došla tu i tamo koja riječ. Velečasni je glasan, ali jednoličan.

Antonio se izgubljeno osvrće, nema pojma u kojem bi smjeru uopće krenuo tražiti Floru.

GAŠPAR: Postoje označene, sigurne staze. Ali da sam na vašem mjestu, ne bih se previše opustio. Ako je to bila ona. Opasno je. Može se izgubiti. Zalutati.

ANTONIO: Izgubiti.

GAŠPAR: Baš tako.

ANTONIO, ljutito: Vama je, vidim, svejedno.

GAŠPAR: Svejedno mi je.

ANTONIO, uzrujano: Kako možete? Pa dobro, imate li vi ženu?

GAŠPAR: Imao sam.

ANTONIO: Naravno. Ostavila vas je čim je shvatila s kim ima posla.

Gašpar odloži kantu i zgrabi Antonija za majicu. Iznenadi nas snaga koja odjednom prokulja iz tog inače smirenog i ravnodušnog čovjeka. Pribije Antonija uz neki zid, ogradu, stup, a onda ga, jednako tako kako ga je iznenada zgrabio, iznenada i pusti da sklizne na tlo.

Okrene mu leđa i počne naizgled potpuno smireno, glasom koji podsjeća na jednoličan pjevni ton mise, govoriti.

 

GAŠPAR: Da, ostavila me. Iznenada i neopozivo. Zauvijek. Da ste samo vidjeli koliko ju je ljudi došlo ispratiti. Toliko cvijeća niste nikad vidjeli na jednom mjestu. Toliko suza. Njezin lijes tamne boje, bebin lijes bijele. Jedan pored drugoga na odru. Neobična putanja je to bila. Iz rodilišta na groblje.

Okrene se prema njemu.

 

GAŠPAR: Bila je to vaša žena jutros. Na tren sam pomislio da bih je trebao zaustaviti, ali onda sam se sjetio vas. Vas i onih šamara koje joj volite opaliti. Svojoj trudnoj, živoj ženi. Pa sam se predomislio. Pustio sam je neka ide. Svatko ima pravo izabrati. I meni je bezbroj puta došlo da nestanem u toj močvari.

Antonio se natraške povlači, a onda počne trčati prema močvari. Glasno izvikuje fragmente svog uobičajenog "zavjeta".

 

ANTONIO, očajnički: Flora! Ti si mi sve, Flora. Sve. Vrati se, Flora! Nije važno što je bilo i što će biti. Važni smo ti i ja, naše dijete. Flora! Da nije bilo tebe, onog tvog pogleda, ja bih bio pod zemljom. Bio bih! Ti si me spasila, Flora! Spasila. Vrati se. Ja bih za naše dijete i za tebe svijet okrenuo naopako. Svijet, i močvaru, i sve. Floraaa!

33. Svaki život

Zvuk helikoptera. Vjetar od elise.

Lijes na kolicima. Guraju ga molitelji. Oni molitelji koji hodaju za lijesom, nose transparente. Nisu ih za ovu priliku prilagodili. Isti su. ("Ljubav želi život", "Svaki život je dar" i slično.) Njih zanima samo smrt potencijalnog života, ne i smrt nakon rođenja.

Za lijesom pognute glave hoda Antonio. Tu su i žene, Pjesnik, Eva i Toma, dr. Majer i Vilma. Svatko od njih pognute glave, kao da baš sebe krivi za Florinu smrt.

Gašpar ne prilazi grupi. Daje buket cvijeća Ženi u crnini koja se onda s tim cvijećem priključi ispraćaju. Propovjednik škropi putanju kojom lijes prolazi.

Lijes ukrcaju u helikopter. Za njim ulazi samo Antonio.

Zvuk helikoptera se udaljava. Svi ostaju šutjeti, pognutih glava. Kako zvuk helikoptera postaje tiši, njihova šutnja postaje sve "glasnija".

Odlaze prvo Propovjednik i molitelji, a onda se i svi ostali nijemo povlače sa scene.

34. Uvijek mi je premalo

Toma i Eva u šetnji. Zagrljeni.

 

EVA: Danas je subota?

TOMA: Petak.

EVA: Petak. Petkom smo uvijek išli do Sofije i djece.

TOMA: Ići ćemo opet. Čim se vratimo.

EVA: Čim budem mogla podnijeti da drugi imaju djecu.

TOMA: Moći ćeš. Mi smo važni. Ti i ja. Naše mi.

EVA: Jesi noćas čuo ono kuckanje?

TOMA: Nisam, ljubavi.

EVA: Kao otkucaji srca. Kao da je cijela močvara jedna velika maternica iz koje se nitko od nas još nije porodio.

TOMA, zagrli je: Mislim da je to ono što mi se najviše sviđa kod tebe. Da si malo luda. Da uvijek vidiš i čuješ nešto čega nema.

EVA: Meni ima. Ne znam. Srce mi je puno, a riječi prazne. Ono što mogu reći uvijek mi je premalo. Na neki način.

TOMA: Nije važno.

EVA: Važno je. U tom je paviljonu silovana žena. Trudna je.

TOMA: Jesi sigurna?

EVA: Jedva čekam da odemo odavde.

TOMA: Na jug?

EVA: Neću sjever.

TOMA: Onda na jug. Helikopter dolazi sutra.

EVA: To zvuči blizu.

TOMA: Na neki način.

35. Nema labavo

Na pozornicu dolazi Vilma s koferom.

Evo i dr. Majera. I on s koferom. Oboje s držanjem gubitnika, u nelagodi.

 

Dr. MAJER: Znači, u ženski zatvor?

VILMA: Da. U obrazloženju piše da mi trebaju veći disciplinski izazovi. Više čvrstine.

Dr. MAJER: Nema labavo.

VILMA: Nema.

Dr. MAJER: Bit ćete vi dobra čuvarica.

Stanka.

VILMA: A gdje su vas rasporedili?

Dr. MAJER: Na novi Vladin projekt. Ne mogu vam reći više. Prvo obuka, a onda na lokaciju.

VILMA: Možda ćete tamo biti plodniji. Hoću reći... učinkovitiji.

Dr. MAJER: Možda.

VILMA: Pa, sretno onda.

Dr. MAJER: Hvala. I vama.

Stiže i Pjesnik. U jednoj ruci mu je kofer, u drugoj buket nekog neobičnog cvijeća.

 

PJESNIK: Lopoči još nisu procvjetali. Ali ovo cvijeće je u redu. Lijepo je. Boje su... lijepe. (Kao da se ispričava.) Loše stojim s epitetima u zadnje vrijeme. Baš je... zanimljivo. Ima ga posvuda, i u plićacima i u rukavcima. Ovo ću ponijeti za uspomenu. Napraviti herbarij.

Vilma i dr. Majer šute.

 

PJESNIK, osvrće se naokolo: Šteta. Navikao sam se na ovo mjesto. Ima baš nekako dobro pogođen omjer straha i nade. Nježnosti i težine. Života i neživota.

I dalje nema sugovornike, iako ima prisutnih.

 

PJESNIK, sjetno: Njezina bijela haljina bila je umrljana blatom. A opet... izgledala je kao... kao neka vila koja spava u vodi. Vila stajaćica. Ne znam. Kao vila u balonu od svile. Flora u močvarnoj flori.

Terasom prolazi Žena u crnini. Nosi kišobran. Hoda sporo i graciozno. Gotovo pleše. Sagne se u jednom času, podigne uvelo cvijeće i mirno ga stavi u jednu dopola razbijenu bocu, a onda ode bez riječi.

Dolazi Gašpar. Nosi kofere. Načas ćemo pomisliti da su njegovi, ali samo je pomogao Evi i Tomi. Kad oni uđu na scenu, stavi kofere pored njih i rukuje se s oboje.

 

TOMA: Hvala vam na svemu.

GAŠPAR: Nema na čemu.

PJESNIK: Vi ostajete?

GAŠPAR: Ostajem.

PJESNIK: Meni je rečeno da se klinika zatvara?

GAŠPAR: Klinika da. Ali objekt će se prenamijeniti.

PJESNIK: Za što?

GAŠPAR: Kao da je važno. Za nešto. Uvijek ima nešto što se još može poduzeti. Uvijek neki stožer treba močvaru.

Stanka.

 

GAŠPAR, s dozom ironije: A vaša poema? Jeste li je završili?

PJESNIK, s nelagodom: Poslat ću vam je poštom.

EVA: Pošta dolazi četvrtkom.

Dolaze i drugi, mnogi, svi s koferima. Žene s oblim i ravnim trbusima, Poslužitelj, molitelji, Propovjednik, Medicinska sestra. Helikopter stiže, čujemo ga.

Scena se na trenutak uz zaglušujuću buku zamrači, a kad se ponovno osvijetli, na pozornici su samo Gašpar i Žena u crnini.

 

GAŠPAR: Čujete li ove zvukove?

Žena u crnini zaniječe glavom. Uzme ono cvijeće koje je stavila u dopola razbijenu vazu i ode.

 

GAŠPAR: Priroda nam stalno nešto poručuje. Valjda ćemo jednom to dešifrirati.

 

Mrak



Facebook! TwitThis