Kada je došla na svjetionik, Marta se osjećala tako da nije znala kako se osjećala i u tome je bila tvrdoglavo usamljena. Brižno je njegovala svoje crne misli, valjala se u svojim strahovima i bez borbe dopuštala vlastitim babarogama da joj remete ritam disanja. Marta je smatrala da se samo ona tako osjeća. 

BROJ LIKOVA: 1m (100), 1 ž (25) i 7 strahova

MJESTO RADNJE: Crne misli. 

GODINA PROIZVODNJE: 2017. 

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana. 



PADANJE U CRNE MISLI ILI ZATOČENOST S NEPOZNATIM KOMADIČCIMA SEBE

PRIPOVJEDAČ: Bila jednom djevojčica po imenu Marta. U svojim ranim dvadesetima, kad se već odgovornost polagano oko nje formirala, Marta je htjela biti dijete više nego ikad prije. No primjećivala je na svojim roditeljima određene nemoći skoro pa nedostatke. Martu je hvatao strah da ima sve manje i manje prostora za pogreške. I životi njenih vršnjaka već su dosta odmakli u sfere odraslih. Marta je bila sve tužnija i tužnija i ne znajući što bi krene besciljno lutati obalom, hodajući sve brže i brže u nadi da se može vratiti u one godine tako bezbrižne, koje ni vrijeme nije zamaralo svojim postojanjem. Ne da bi nešto promijenila već da bi udahnula/odahnula. Samo duboko udahnula. Punim plućima. No hodanje se sve više pretvaralo u trčanje kako su njene misli o djetinjstvu preuzimale crne misli budućnosti. Sanjanje o udahu zamijenilo je padanje na koljena i pokušaj da uopće dođe do daha. Ne da udahne, već da prodiše.
Kad je Marta podigla pogled s oblutaka na kojima je klečala, shvati da stoji podno klisure na kojoj se izdiže sjajan svjetionik. Točno onakav kakvim su ga opisivali stariji ljudi iz grada. Svjetionik je srušen jer je bio privlačno mjesto samoubojicama. Kakva pomisao!, stresla se Marta dok je pogledom prelazila barem stotinu metara koliko je djelilo površinu mora od vrha klisure. A onda tko zna koliko još ispod mora. Valovi bi njihova tijela razbijali o klisuru, a  potom ih, za lijepog vremena, izbacivali na obalu. Katkad ne bi znali čije je što. 
Marta se brzo ustane od te pomisli i krene prema svjetioniku. Zanimao ju je njihov posljednji pogled. Iznenadni strah od smrti potpuno joj je onemogućavao i najmanji poriv da to sama učini. Uspinjala se lagano klisurom. Unatoč mjesečini i ljetu, noć je bila prohladna i mračna zbog čega je sporo napredovala. Kada je došla do vrha klisure, oprezno je zaokružila svjetionik koji je iz njene perspektive djelovao zastrašujuće, a potom je stupila na sam rub klisure. Baš kad se spremala pogledati prema dolje strese je nečiji duboki glas.

SVJETIONIČAR: Odmah, a?

Marta poskoči i osvrne se oko sebe dok ne uoči Svjetioničara.

MARTA: Tko? Ja? Što?

SVJETIONIČAR: Odmah ćeš, a?

Svjetioničar kimne glavom prema moru.

MARTA: Tko? Ja? Nema šanse.

SVJETIONIČAR: Što radiš tu?

MARTA: Slučajno.

SVJETIONIČAR: Ha! Nema toga ovdje.

MARTA: Šetala sam i evo me, nikad nisam bila tu.

SVJETIONIČAR: Pa si pomislila kako je baš sad sjajan trenutak da se popneš na strmu klisuru i malo razmisliš.

MARTA: Zanimao me pogled.

SVJETIONIČAR: Pogled?

MARTA: Znate kako se priča, da ovdje dođu Oni...

SVJETIONIČAR: Oni?

MARTA: Oni koji se žele...znate.

SVJETIONIČAR: Ubiti? Samoubojice? Nazovimo stvari svojim imenom. Zato su tu riječi, zar ne?

MARTA: Valjda.

SVJETIONIČAR: Tko to kaže?

MARTA: Što?

SVJETIONIČAR: Rekla si, citiram: ''Znate kako se priča...''

MARTA: Ovi stariji, tu u gradu.

SVJETIONIČAR: To te zaintrigiralo?

MARTA: Ja uopće ne znam zašto sam tu.

SVJETIONIČAR: Svi tu dođu s razlogom. Uglavnom istim.

MARTA: Mene je samo zanimao pogled.

SVJETIONIČAR: I? Što ti se čini?

MARTA: Veliko je. I zastrašujuće je. Ne razumijem.

SVJETIONIČAR: Dakle, sigurno se nećeš ubiti?

MARTA: Ne.

SVJETIONIČAR: Ne vidiš nikakve babaroge oko sebe?

MARTA: Ne?

SVJETIONIČAR: Dobro onda.

Svjetioničar uzme griz čokoladice koja mu je cijelo vrijeme čekala u ruci i zapali cigaretu. Nešto od tog dvoje ponudi Marti.

SVJETIONIČAR: Hoćeš?

MARTA: Ne, hvala.

SVJETIONIČAR: Možeš li samo sjesti? Nabijaš mi nervozu.

MARTA: Hvala, ali idem. Već je kasno.

SVJETIONIČAR: Daleko si od kuće.

MARTA: Ne, tu sam blizu, samo niz obalu...

Marta se okrene prema mjestu gdje bi trebao biti grad.

SVJETIONIČAR: Imam ja nekoliko ležaja unutra. Možeš ostati...koliko bude potrebno.

Marta i dalje nesigurno gleda.

SVJETIONIČAR: Kako se zoveš?

MARTA:: Marta.


TAMO GDJE MOŽEMO BITI SVE ŠTO NE ŽELIMO

PRIPOVJEDAČ: A, pogled!, sine Marti te hitro otrči prema rubu klisure. No baš kad spusti pogled prema moru, zahvati je strah, prođu je trnci, jeza, i spopadne je strašna misao da će umrijeti ovdje točno sada ovog časa. Oko Marte stane se nadvijati veliki crni oblak zbivajući se sve čvršće i čvršće uz nju koja se ukipi pred strahom da će umrijeti ovdje točno sada ovog časa.  Za trenutak će se usuditi i potpuno duboko dahnuti, udahnuti. Veliki crni oblak sada je potpuno zgusnut da Marta oko sebe vidi samo mrkli, mrki mrak.

STJEHICA: (šapćući) Gubiš zrak, nema ga nema ga nema nema ga! Toliko se bojiš da ne možeš udahnuti da na kraju uopće ne udahneš i stojiš tako i ne dišeš!

STJEHICA: (osnaženim, produbljenim glasom)  Sad ostaješ bez zraka, to je kraj, zatvaraju ti se dišni putevi, ovo je zadnji komadićak zraka koji udišeš!

STJEHICA: Srce će te, ili ne, uhvatit će te vrtoglavica i srušit ćeš se niz klisuru. Baš kao i svi ostali. Samo su oni to htjeli. Oni su po to i došli. S tom namjerom. A tebi će se, eto, dogoditi.

STJEHICA: Ipak, tvoja smrt ovdje točno sada ovog časa zaista je nemoguća ako ne i ironična. Sasvim slučajno umrijeti na jednom od poznatijih mjesta namjerne smrti zasigurno bi tvoje ime zapisalo negdje u povijesti. A to je tek  nemoguće. Nemoguće! Tako da si sigurna, eto, možeš odahnuti. Odahni. Odahni, Marta!

MARTA: To je stvarno nemoguće! Pa tko sam ja da se baš meni to dogodi?

Marta odguruje oblak rukama i nogama. Okrene mu leđa pa se nasloni na njega, te se odupire nogama kako bi ga pomakla.

MARTA: Samo se makni, molim te, makni se!

STJEHICA: (plaho) Ali ja ti činim dobro...

MARTA: Hajde, makni se, molim te. Prođi, prođi, prođi! Dišem, živa sam, nisam pala, nisam umrla!

STJEHICA: (vikne) Hej, hej, polakše! Stani malo!

MARTA: Ispričavam se!

STJEHICA: Ne razumijem, prvo te nema i nema i nema i onda dođeš pa me guraš, odguruješ, naguruješ okolo naokolo

Stjehica zastane i zagleda se negdje.

STJEHICA: (tepajući) Nema veze, Martice, glavno da si ti meni napokon došla.

MARTA: Ti mene čekaš?

STJEHICA: Da!

MARTA: Baš mene?

STJEHICA: Da?

MARTA: A tko si ti?

STJEHICA: Ja sam... Kako misliš tko sam ja? Pa ja sam tvoja Stjehica.

MARTA: (počne tepati) Moja Stjehica?

STJEHICA: Da, Martice, pa ja te čuvam!

MARTA: Od čega?

STJEHICA: Pa od tvojih idejica, ludice, idejica da ćeš umrijeti!

MARTA: Aha!

STJEHICA: Joj, Martice, tak mi je drago da si tu, sad možemo... Toliko ćemo toga raditi, sad kad smo nas dvije. Što želiš prvo?

MARTA: Ne znam, možemo...

STJEHICA: Što baš ono najnajnajjače želiš, da znaš da...

MARTA: Želim se igrati!

STJEHICA: Igrati?

MARTA: Da.

STJEHICA: S igračkicama?

MARTA: S bilo čim.

STJEHICA: Ne misliš li da je to malo... ne znam... neprimjereno...

MARTA: Nitko nas ne vidi.

STJEHICA: Što onda?

MARTA: Tko će znati?

STJEHICA: Ne mjere se stvari prema količini ljudi koja zna da su se dogodile.

MARTA: Dobro, što smijemo raditi? (pauza) Što ćemo raditi?

Stjehica se veselo trgne.

STJEHICA: Ja sam nam evo pripremila jedan čajić. Znaš, ja već dugo nisam samo malo, malo pijuckala čajić s nekim.

MARTA: Fino. Što sad?

STJEHICA: Sad ti pričaj svojoj Stjehici!

MARTA: Što da pričam svojoj Stjehici?

STJEHICA: Znaš.

MARTA: Ne znam.

STJEHICA: (snizi glas) Zašto si tu, Martice, znaš? Zašto želiš...

Stjehica kima glavom prema moru

MARTA: Ma ne. Svi ste sve malo tako krivo shvatili.

STJEHICA: Ne želiš se malo...ubiti?

MARTA: Ne.

STJEHICA: Bar malo.

MARTA: Ni najmanje.

STJEHICA: Pa što onda radimo tu, Martice?

MARTA: Oprosti, Stjehice, ne razumijem.

STJEHICA: Dobro, nema veze, i dalje možemo uživati u čajiću.

Stjehica se malo duri.

MARTA: Oprosti.

SAMOĆA OSTAJANJA BEZ SVOJIH RIJEČI

PRIPOVJEDAČ: Kad bi netko sad pitao Martu da mu objasni što se događa, ona ne bi mogla, ne bi znala. Riječi joj izmiču, promiču. Ili ne postoje. Možda zaista ne postoje?

IZ ETIDE ISPRIČAVANJA, TRAŽENJA RIJEČI I ZAMUCKIVANJA, MARTA SE OKREĆE LEĐIMA TRAŽEĆI STJEHICIN POGLED. NA LEĐIMA JOJ SE PROJICIRA MUKOST. MUKOST ULAZI U KADAR, NEŠTO ZAPISUJE, BILJEŽI A ONDA SE OKREĆE PREMA MARTI, GLEDAMO GA S LEĐA. ONA JE VISOKO IZNAD NJEGA, ZATO VISOKO IZVIJA VRAT KAD JOJ SE OBRAĆA. NA PRVU REPLIKU, ONA SE UPLAŠENO OKREĆE. MALI JE PROJICIRAN NA NJENOJ KABANICI.

MUKOST: Recite, kada mislite skočiti?

Marta kima glavom u nemogućnosti da prevali riječi preko usta.

MUKOST: Hm, brzo, nadam se!

MARTA: (mumlja) Ma...

MUKOST: Tu ste već puna dva tjedna. Konkretno me zanima do kada?

MARTA: Sada...idem...

MUKOST: Il' se bacate ili idete, ovdje jednostavno nema sredine. Ovo nije predviđeno za vaše odmaranje, razmišljanje, promišljanje, meditaciju, ni duševni, a kamoli fizički odmor. Ovo mjesto ima jednu svrhu i ja se osobno brinem da se ta svrha i ispunjava. A to je da se fino popnete na ovu klisuru, nogicama se primaknete do njenog ruba i hop! Razumijete? Hop u more! To je to. Dakle?

MARTA: (promuca) Dva tjedna?

MUKOST: Točnije tristo trideset osam sati, deset minuta i pet... Uglavnom!

MARTA: Meni je zaista jako žao, iznimno žao! Evo ja ću se odmah ukloniti! Mislim...

MUKOST: Krasno!

MARTA: Pomaknuti, pomaknuti!

MUKOST: No, idemo?

MARTA: Ne, mislim htjela sam reći, ja ću skočiti...

MUKOST: Predivno!

MARTA: Skoro otići, skoro otići!

MUKOST: No, idemo!

MARTA: (muca) Evo, bacam se!

MUKOST: Jedva čekam!

MARTA: (uspije izreći) Ne!

MUKOST: No?

MARTA: (duboko udahne) Ja ne...ne znam kako da objasnim...

MUKOST: Razumijem što hoćete reći.

MARTA: Ne, ne, ne...

MUKOST: Ja shvaćam da vas je sad malo obuzela nelagoda. To je u redu. I moj nastup je malo bio preagresivan. Ja se ispričavam...

MARTA: Ne, ja vam...

MUKOST: (preko nje) Potpuno razumijem! Treba vam malo privatnosti. Jasno. To je osobna stvar.

MARTA: Potpuno ste me krivo...ja...dakle ono što želim...

MUKOST: (prijetnja koja raste)Točno znam na što mislite. Želite zadnji put obuhvatiti svoje misli, želite dobro promisliti o čemu ćete zadnje promisliti, teške su to odluke, ali ne brinite. Toliki su to napravili prije vas i toliki će to napraviti poslije vas. Nemojte sumnjati u sebe, vi to možete! Vidim ja to u vama. Evo, ispričavam se još jednom što sam ovako. Znate, između nas, tu zna nastati strašna gužva i ja se toga jako bojim. Evo,ovako: želim vam svu sreću i molim vas  da vas ne nađem tu kad se budem vraćao.

MARTA: Nemojte...

MUKOST: ŠŠŠŠŠ! U redu je.

MARTA: Stanite...

MUKOST: Rekli ste nešto?

PRIPOVJEDAČ: Marta je bez riječi.

U IŠČEKIVANJU BABAROGA

SVJETIONIČAR: Pada mrak.

Marta se trgne.

SVJETIONIČAR: Još si živa.

MARTA: Želim ići kući.

Svjetioničar šuti.

MARTA: Došle su babaroge.

SVJETIONIČAR: I? Što žele?

MARTA: Piti čaj.

SVJETIONIČAR: To je lijepo.

MARTA: I baciti me s klisure.

SVJETIONIČAR: Naravno.

MARTA: Koliko se ljudi tu već bacilo?

SVJETIONIČAR: More.

MARTA: Smiješno.

SVJETIONIČAR: Hvala.

MARTA: Što moram napraviti da odem?

SVJETIONIČAR: Suočiti se.

MARTA: Ako ne uspijem?

SVJETIONIČAR: Bit ćeš more.

MARTA: Smiješno.

SVJETIONIČAR: Hvala.

MARTA: (razvlači slogove) Mô-ra mȍ-rā, mo-je mô-re je mo-ja mȍ-ra.

MARTA: Koliko ih još ima?

Svjetioničar šuti i gleda u more gdje svako toliko proviri mamac. Marta se strese.

MARTA: Prošla me smrt.

SVJETIONIČAR: Često prolazi. Ovuda.

MARTA: Često se i zaustavlja. Koliko ih još ima?

SVJETIONIČAR: Koliko si ih stvorila.

MARTA: Ja? Dakle ima ih još? ... Bojim se.

NAIVNA IGRA KUKALA

SKUTRIŠ: Sakrij se ovdje pored mene.

MARTA: Strah me!

SKUTRIŠ: I mene!

MARTA: Sve je postalo preteško, prezahtjevno, prebrzo...

SKUTRIŠ: Prekomplicirano.

MARTA: Strah me očekivanja, strah me razočaranja, strah me ljubavi, strah me da neću uspjeti...

SKUTRIŠ: Rijetki uspiju, a mi nismo rijetki. Mi sasvim sigurno nismo rijetki.

MARTA: Zašto bi mi bili rijetki?

SKUTRIŠ: Sve je uzalud.

MARTA: Zašto bi mi bili ti posebni kojima se želje ostvaruju?

SKUTRIŠ: Nas život ne mazi, možda nas ni ne želi.

MARTA: Ne želi nas, to je jasno. Toliko se truditi za što. Da svaki put treba krenuti ispočetka.

SKUTRIŠ: Najgore je kretati ispočetka.

MARTA: Ali uvijek je ispočetka.

SKUTRIŠ: Uvijek je samo bijeli papir pred nama. Prazan.

MARTA: Prazan, a svi žele da ga ispuniš najboljim slikama.

SKUTRIŠ: Najbolje je tu, u miru. Jednostavno ne djelovati! Odustati i pustiti da prolazi. Čekati.

MARTA: Čekati što?

SKUTRIŠ: Da prođe. I da bude samo mir.

MARTA: Bojim se ovog života. Ja ne znam što će doći.

SKUTRIŠ: Možda će doći samo bol, patnja, gnjev. Težina.

MARTA: Bojim se da ne nestanu svi koje volim.

SKUTRIŠ: Oni će sigurno nestati, pitanje je dana.

MARTA: Ili ću ja nestati.

SKUTRIŠ: Zato je najbolje odmah nestati, jednostavno se povući.

MARTA: Začahuriti se.

SKUTRIŠ: Ležati ovdje skutren je najbolje. Bez truda nema razočaranja, nema očekivanja, jer nema ničega. A to je sigurno. Ništa je najsigurnija varijanta.

MARTA: Tu je lijepo.

SKUTRIŠ: Mirno i udobno.

MARTA: Mekano.

SKUTRIŠ: Dosadno.

MARTA: Jasno.

SKUTRIŠ: Predvidljivo.

MARTA: Sigurno.

SKUTRIŠ: Spavaj...ššš...spavaj...

PRIPOVJEDAČ: Skutriš pušta Martu da utone u san. I sretan je. Sretan je jer netko dijeli njegovo ništa, jer netko dijeli s njim potpunu prazninu života u kojoj se ne događa ništa.


TUĐI SNOVI STVARAJU NAŠU BUDUĆNOST

PRIPOVJEDAČ: Nakon pedeset i prvog jutra koliko ih je provela drijemajući u Skutriševom krilu, Marta se probudi. Pored nje sjedi Svjetioničar s cigaretom, a možda i čokoladicom u ruci.

SVJETIONIČAR: Hoćeš?

MARTA: Ne, hvala.

SVJETIONIČAR: Jesi dobro spavala?

MARTA: Mislim da da.

SVJETIONIČAR: Sanjaš?

MARTA: Uvijek.

SVJETIONIČAR: Ja sam imao noćnu moru.

MARTA: Kakvu?

SVJETIONIČAR: Sanjao sam da si ipak skočila s klisure.

Svjetioničar slegne ramenima i zapali cigaretu.

MARTA: Krasno.

SVJETIONIČAR: Kad sanjaš da je netko umro produžiš mu život.

MARTA: Pa hvala ti.

SVJETIONIČAR: Ali lijepo si skočila, hrabro.

MARTA: Bar nešto.

SVJETIONIČAR: Bio je lijep sunčan dan. Ti si rekla da odlaziš. Izašao sam za tobom da vidim grad koji se pojavio na horizontu, mislio sam da ideš natrag. No dok sam ja izašao ti si već stajala na rubu klisure. Kratko si mahnula i potpuno mirno si skočila dolje.

MARTA: Jesi li vidio kako padam?

SVJETIONIČAR: Ne, ne, ne volim se zamarati takvim prizorima.

MARTA: Što si napravio?

SVJETIONIČAR: Sjeo sam i čekao sljedećeg.

MARTA: Drago mi je da ću ti nedostajati.

SVJETIONIČAR: Kad bi mi svi vi nedostajali...

MARTA: Ja nisam ''oni''.

SVJETIONIČAR: Da, nisi...

MARTA: Neću ni biti.

SVJETIONIČAR: Imaš moju potpunu podršku.

MARTA: Znači ako ja ovdje ostanem zauvijek više nitko neće doći? Neće moći...skočiti?

SVJETIONIČAR: U tvom svijetu, ne.

MARTA: Kako misliš u mom svijetu?

Svjetioničar uzme zadnji griz čokoladice i dugo ga žvače.

MARTA: Ja se sam želim vratiti. Ali ne tamo odakle sam došla nego puno puno prije kad je uvijek bilo ovako sunce i mirno i bezbrižno i sigurno.

SVJETIONIČAR: To su prošla vremena.

MARTA: Barem na trenutak. Da se odmorim, da udahnem.

SVJETIONIČAR: Ništa od babaroga danas?

MARTA: Tu su negdje.

PRIPOVJEDAČ: Marta poželi uhvatiti Svjetioničara za ruku ali pretpostavi da bi ga to izbacilo iz njegove zone ugode. A to nikako ne želi. Ne želi izgubiti jedinog za kojeg je bila donekle sigurna da joj je prijatelj u ovoj priči.

MARTA: Zašto ne pođeš sa mnom?

SVJETIONIČAR: Gdje?

MARTA: U sljedeći strah, sa sljedećom babarogom.

SVJETIONIČAR: Ne, hvala.

MARTA: Sad će doći sljedeći, sigurno hoće, osjećam ga.  Pođi sa mnom.

SVJETIONIČAR: Ne.

MARTA: Molim te.

SVJETIONIČAR: Možeš mi prepričati ako baš želiš.

MARTA: Osjećam se kao da sam pala velikoj ribi na leđa koja me sad nosi i znam da nije dobro tamo kamo me nosi znam da je moje odustajanje hrani i da...

MARTA I BOING:...što je moje tijelo teže, opuštenije, mlohavije, ja plovim sve brže i brže.

MARTA: I more mi šiba lice i strašno mi je neugodno i hladno, kao da gledam na svijet iz velikog akvarija.

BOING: Zabijam se u staklo i čujem iskrivljene glasove ljudi koji je promatraju i smiju se.

MARTA: Jer njima je subota popodne, vrijeme rezervirano za prijatelje, obitelj, vrijeme za relaksaciju i zabavu.

MARTA I BOING: Ja sam atrakcija subotnjeg popodneva. Ja sam zabavni sadržaj za cijelu obitelj. Ja sam poklon paket bezveznim prijateljima.

MARTA: Njihov smijeh odbija se o stijenke akvarija dok me riba i dalje nosi. More me šamara, valovi me poklapaju, pokušavajući me srušiti s leđa ribe. Ja se priljubljujem uz ribu sve više i više. Znam da neće dobro završiti, ali samo opuštam još jedan zgrčeni mišić i puštam da me nosi. Tu i tamo zatreperim.

SVJETIONIČAR: Kao sad.

BOING: I vidim da me nosi svom brzinom ravno u staklo...

SVJETIONIČAR: Marta! Marta!

BOING: Od brzine riba stvara velike valove koji jure za nama. Njene ljuske postaju moje, perajama mi obujmljuje noge. I evo, samo što...

SVJETIONIČAR: Marta!

SVJETIONIČAR: Uopće se ne trudiš.

MARTA: Kako?

SVJETIONIČAR: Nikako eto kako.

MARTA: Ne znam kako.

SVJETIONIČAR: Lako.

MARTA: Krasno.

BOING: Ponovno se snažno odbila o stijenku akvarija i naglo zaokrenula pod težinom vlastite brzine.

MARTA I BOING: Zvukovi van akvarija postaju sve intenzivniji, a oči malih subotnjih radoznalaca sve veće, dok su im nosevi spljošteni uz staklo. Ruke im postaju sve ljepljivije dok proždiru treću porciju šećerne vune, glad im je sve nezasitinija, a porivi sve neobuzdaniji dok navijaju da me riba raskomada u dijelove.

MARTA: Postaje nepodnošljivo ali i lijepo i sigurno. Imam svoju ribu uz koju se samo trebam priviti i svoj akvarij u kojem ću grcati more unedogled. To je to. Jednostavno je. Iznenađenje pruža tek pokoji neugodan sudar ribe o staklo...

MARTA I BOING:…ali s vremenom se valjda navikneš. Neke atrakcije ipak mora biti.

MARTA: A i vjerujem da je ponedjeljcima mirnije. Ljudi opet više nemaju vremena, rade svoje poslove od osam do četiri ili od sedam do tri ili od devet do devet. Djeca su u vrtićima i školama, jutarnjim i popodnevnim, cjelodnevnim smjenama, nastavnim i izvannastavnim aktivnostima…

MARTA I BOING:...gdje ih odgajaju da jednog dana imaju naočigled bezbrižna i komforna subotnja popodneva.

TU I TAMO TREBA IZVUĆI RIBU DA ZNAMO DA SMO SPOSOBNI

MARTA: Dosta mi je! Mrzim i svjetionik i more i galebove i sunce! Sunce koje laže da je sunce, sunce koje je šetajuća prevara, sljedbenik Svjetioničara koji je niškoristi! Niškoristi! Vrati me nazad, vrati me bilo gdje, vrati mi moj život takav kakav je. Ali je moj. Ne želim više biti tu, ne želim otvarati oči jer više ne znam što me može zateći, zaskočiti, prestrašiti...

SVJETIONIČAR: Nisi ti slon da zatvoriš oči pa te nema.

MARTA: Kakav slon?

SVJETIONIČAR: Slon  koji se boji pa zatvori oči pa misli da ga nema.

MARTA: (prekine ga) Pogledat ću niz klisuru. Želim pogledati dolje barem da vidim koliko bi padala.

SVJETIONIČAR: Neznatno.

MARTA: Želim pogledati da vidim koliko boli.

SVJETIONIČAR: Ne možeš vidjeti koliko boli bez da padneš.

MARTA: Želim vidjeti koliko je strašno.

SVJETIONIČAR: Nitko to ne može znati i živjeti.

MARTA: To je okrutno.

SVJETIONIČAR: To je tako.

MARTA: Želim znati što je tamo preko.

SVJETIONIČAR: To znaju samo oni koji su otišli preko.

MARTA: Ne mogu živjeti i bojati se onoga preko.

SVJETIONIČAR: Prestani se bojati.

MARTA: Kako da se prestanem bojati?

SVJETIONIČAR: Hoćeš probati?

Svjetioničar joj pruži svoj ribički štap.

MARTA: Ne znam što bi s tim.

SVJETIONIČAR: Nisi ni probala.

Marta uzme ribički štap.

MARTA: Što ako me povuče?

SVJETIONIČAR: Povuci ti njega.

MARTA: Što ako sam preslaba?

SVJETIONIČAR: Onda će te povući za sobom.

MARTA: Nije ni čudo da su se toliki bacili.

Čeka.

MARTA: Mogu ovako stajati...zauvijek.

SVJETIONIČAR: Točno.

MARTA: Hoćeš li mi pomoći ako bude prejako?

Svjetioničar šuti

MARTA: Prije je bilo lako vući bilo što. Iza tebe je bio cijeli niz ljudi da te povuče ako si preslab. Baš kao ona priča o repi.

ZAŠTO SMO ISPEKLI DRUŠTVENE KALUPE

PRIPOVJEDAČ: Mrak se spuštao tako brzo da pomisli kako se približava oluja. Svjetioničara nema već danima.

MARTA: Znam da čuješ. Zašto te nema? Tužna sam znaš. Lako je tebi, ti si ipak vidio svijeta, nakupio se iskustva i priča kao da si već starac. A ja? Nikad neću osjetiti tu potpunu ravnodušnost prema svima jer sam sve prošla. Ili barem vidjeti svoje naborane ruke kao nagradu za dolazak u te godine. Tužna sam jer ću postati tragedija, ljudi će me se sjećati s tugom i nelagodom. Bit će uznemireni kada pomisle na moje mlado mrtvo tijelo prerano pokopano tako da jednostavno neće razmišljati o meni. Zamisli to. To je stvarno šteta. Otić ću u zaborav. To me najviše paralizira. Znaš da ja nisam ništa ostavila za sobom, nisam stigla! Kada? Htjela sam zadužiti ovaj svijet, htjela sam ga zamisliti, poslati kvragu, htjela sam mu vikati ''Jebi se!'' jer si odvratan, divljački, nasilan si i nije me više briga za tebe. Na lijepe dane sam ga samo htjela učiniti magičnijim. Onakvim kakav je svijet na mjestima na koja nije kročilo još toliko zlih izopačenih i pohlepnih nogu.

STJEHICA: Marta, možda bolje da idemo odavde.

MARTA: Zašto?

STJEHICA: On je tako...on nikako nije društvo za čaj.

PALI: Ona ne želi biti ni s tobom, ona želi biti sama!

STJEHICA: To nije istina, jel tako Martice, reci mu.

MARTA: Tko si ti?

PALI: Znaš ti dobro tko sam ja.

MARTA: Toga se i bojim.

STJEHICA: (laže) Rekla ti je da odeš!

PALI: (dubokim glasom) Znaš, Martice! Znaš li sve one trenutke kad imaš iskonsku potrebu da budeš sama? Kad uživaš u tome da oko tebe nema nikakvih referentnih uporišta?  Društvenih, profesionalnih, feminističkih....

MARTA:...tradicionalnih..

PALI: O, ta su ti najgora! Ta koja dolaze od obitelji i društva u kojem si odrasla. Kad te gledaju kao ženu od tvojih (odmjerava Martu) dvadeset pet godina, pa kad nakače očekivanja na to i smještaju te na društvenu skalu uspjeha.

MARTA: Prije neuspjeha.

PALI: Na kojoj si više pozicionirana? Ha, Martice?

MARTA: (kao da se trgla) Ne zanimaju me te bijedne skale vrijednosti.

STJEHICA: Ne zanima je, čuješ! Ti ni ne znaš s kim pričaš!

PALI: Da, ne zanima te. Na koju god da te stavili, ti padaš!

MARTA: Imala sam svoje svijetle trenutke...kad se mislilo da ću doseći vrh!

PALI: A sad? Gdje si sad, Martice? Gdje si na intelektualnoj ljestvici? Ha? Bez diplome, bez perspektive? Na društvenoj ljestvici? Muškarac drugi, treći, četvrti, izaberi Marta, koji je taj? Koje je pravi? Prvi? Drugi? Treći? Deseti? Udaja čeka, Martice! Izaberi! Odluči se! A djeca? Kada ćeš, Martice, kada? Biološki sat radi tika taka, tika taka...

MARTA: Da sad krenem, uspjela bih možda troje, četvero s nekom razumnom razlikom, mislim...

PALI: A religija? A? Jesi rastrojena? 21. stoljeće, moderno društvo... Vjeruješ? Ne vjeruješ?

MARTA: Ja se još molim anđelu čuvaru kad mi je teško.

PALI: Ona vjeruje! Martica vjeruje! Pa tko normalan još sluša neke kako mu nedjeljom ujutro sole pamet? 

MARTA: Tako su me naučili, tako ti ostane i onda nekako zapneš ni vamo ni tamo.

PALI: Ni vamo ni tamo, bravo, Martice! Svi oko tebe znaju što žele, jasni su u svojim ciljevima, a ti? Što želiš, Martice? Reci nam, što ti želiš? Koji su tvoji ciljevi? Čemu ti stremiš? Reci nam, Martice!

MARTA: U pravu si, ja sjedim na dvije stolice. Ja konstantno malo vamo malo tamo, da se uvjerim da su tu još neke opcije...

PALI: Prelomi, Martice, odluči! Tko si ti? Koji su tvoji stavovi? Koji su tvoji ciljevi? Čemu stremiš u životu? Želiš biti samostalna? Hm? Želiš da te se voli? (Ali ipak ) Ne želiš papire da ti dokazuju ovo ili ono? Želiš da ti se jamči ljubav do kraja? Ali prsten ne bi? To ti je staromodno, zaostalo, znak slabosti, zar ne, Martice? Želiš da te on nikad ne napusti? Želiš dokazati da možeš bez njega? Možeš li bez njega, Martice?

MARTA: Ali ja se bojim, da. Bojim se da će to okrenuti protiv mene, da će me baš zato ostaviti, zato što ne želim ovisiti, biti teret. Bojim se da će me se roditelji sramiti, društvo zatajiti. Da ću se morati vratiti...

PALI: Gdje? Reci, Marta! Gdje?

MARTA: Da ću se morati vratiti odakle sam i došla.

PALI: Tako je! A što je to, Marta, ha? Što je to odakle si došla?

MARTA: To je rutina, to je svakodnevica.

PALI: Tako je! To je rutina, to je svakodnevica od koje tako neumorno bježiš! Ili si se ipak umorila, a Martice? Umorila si se?

MARTA: Martica se možda umorila, umorila sam se, tako je. Od bježanja, kad prepoznam svoju majku u sebi, kad prepoznam svoju baku u svojim postupcima.

PALI: Kad prepoznaš da si postala sve ono što ne voliš, protiv čega se boriš? Uhvatilo te vrijeme, više nemaš gdje, nema više planova za budućnost, nema više strukture, čeka te jedno veliko ništa!

MARTA: Jedno veliko ništa! U pravu si!

STJEHICA: Ma ne, Martice, ti si divna!

MARTA: Ne, Stjehice, u pravu je.

PALI: Znam.

MARTA: I što sad?

PALI: Ili nađi svoje mjesto na ljestvici ili - pljas! U more, jasno! Smjesti se, prelomi, odluči!

MARTA: Ali ja ne znam. Ja jednostavno ne znam što želim biti, kuda krenuti... Ja ne želim već odlučiti!

STJEHICA: Nemoj, Martice, on je malo malo zao i želi ti nažao učiniti.

MARTA: Ti si potpuno u pravu. Ja razumijem sve što ti govoriš. Ali iskreno priznajem da nemam odgovore. Tako.

STJEHICA: Tako je! Bravo, Marta!

MARTA: Ti si potpuno u pravu. Ja razumijem sve što ti govoriš. Ali iskreno priznajem da nemam odgovore.

MARTA: To mi mora biti u redu, razumiješ. Ja moram naučiti živjeti bez nekih odgovora.

MARTA: Moram naučiti živjeti bez da znam što me čeka. Eto tako mi se čini. Sad još trebam u tome uspjeti.

PALI: (milo) Ja sam nedjelja, razumiješ. To je banalno. Ja sam kad ostaneš par dana doma pa pomisliš kako nisi spremna za vanjski svijet. Ja sam mjerilo s kojim se uspoređuješ i opterećuješ.

MARTA: Žao mi je!


BACANJE PLIŠANIH IGRAČAKA JE PRVI KORAK ODRASTANJA, KAŽU

Nakon što su uspješno ispuhale Palija, Stjehica brzo skuha novi čaj kako bi ona i Marta zaboravile nezgodan susret koji ih je snašao.

STJEHICA: Što ti je, Martice?

MARTA: Što mi je?

STJEHICA: Nekako si, nekako si malo velika, malo kao drugačija...možda nekako zrelija?

Marta nezainteresirano slegne ramenima.

STJEHICA: Martice, ti mene nećeš ostaviti, jel tako, mi imamo još puno čajića pijuckati? Martice?

Marta uoči Mukost u daljini i sigurno ustane i krene prema njemu.

STJEHICA: Martice!

Stjehica se potpuno zbuni, toliko da je cijeli čaj razlila oko šalica.

MARTA: Stanite!

MUKOST: Zaista, još ste tu?

MARTA: Da!

MUKOST: Ja ne vjerujem svojim očima! Lijepo smo se dogovorili! Mislim da sam bio potpuno jasan!

MARTA: Ali, vi...

MUKOST: Nema ali ja, ali vi! Vi ste ti koji niste održali riječ, lijepo sam vas pustio. Vi ste sami rekli, citiram: Evo ja ću se odmah ukloniti! Kraj citata. Dakle o-d-m-a-h!

MARTA: Meni treba vaša...

Stjehica uplašeno promatra.

MUKOST: Ne, ja vam ne mogu pomoći u tome!

MARTA: No ipak...

MUKOST: Ne želim se miješati.

MARTA: Šutite!

MUKOST: Molim!

MARTA: Sekundu vašeg vremena. Da objasnim. Ja ne želim, kako se kaže, ja nisam tu došla kako bih, ajmo reći, kako bih uskočila u more i ne izašla više, mislim, razumijete, ja nisam tu došla da više ne odem, shvaćate, ja ne znam kako se to kaže kad stanete tu na rub pa se pustite...ja to ne... to nije ono...što ja, kako se kaže, neću!

MUKOST: Nećete!

MARTA: Neću! Našla sam riječ. Neću!

MUKOST: Dakle, nećete...

MARTA: Ne!

STJEHICA: Bravo, Marta!

MUKOST: Nema nećete vi to!

MARTA: Ne!

STJEHICA: To, Martice!

MARTA: I ti, Stjehice skupa s njim...

STJEHICA: Ja?

MARTA: Da i ti! I ti moraš otići s njim. Neću piti čaj! Ne želim se družiti!

STJEHICA: Martice, pa tak nam je lijepo bilo. Ne shvaćam...

MARTA: Stjehice, ne znam kako da ti ovo kažem  - ti si babaroga!

STJEHICA: (zgroženo) Ne!

MARTA: Da!

STJEHICA: Martice, ti si u velikoj zabludi.

MARTA: Ne!

STJEHICA: Tebi se um pomutio od svega...

MARTA: Ti si lažna utjeha!

STJEHICA: Nemoguće...

MARTA: Moraš ići s njim, žao mi je!

STJEHICA: Popravit ću se.

MARTA: Možda jednom, ali sada ne!

MUKOST: Možda bolje da odemo, vidiš da nas ne želi...

MARTA: Ne činite mi dobro!

MUKOST: U redu, shvatili smo. Mi se isto tako nadamo da tebe više nećemo vidjeti tu!

MARTA: Ja se isto nadam.

STJEHICA: Oh, Martice...

MARTA: Oprosti, Stjehice!

Mukost odvlači potpuno shrvanu Stjehicu koja se nije sjetila ni uzeti svoj set za čaj. Marta ih uspravno prati pogledom izvan svog vidokruga.

KULE U PIJESKU NAJLJEPŠE SU ZA GAŽENJE

Marta slavodobitno stoji na vrhu klisure i čeka da uhvati Svjetioničarevu pažnju kako bi joj bio svjedok da je pogledala dolje.

SVJETIONIČAR: Neću te pogledati.

MARTA: Zašto?

SVJETIONIČAR: Nećeš pogledati dolje.

MARTA: Ali, riješila sam ih se!

Svjetioničar je ignorira.

MARTA: Rekla sam im ''ne''! Sjetila sam se riječi: ''Neću, nećeš, ne, ne može! Odlazite!'' Poslala sam ih u zaborav i Palija i Mukost i Stjehicu!

SVJETIONIČAR: A riba Boing?

MARTA: Što s njom?

SVJETIONIČAR: I nju si poslala u zaborav?

MARTA: Sve u paketu!

SVJETIONIČAR: A veliki krzneni Skutriš?

MARTA: Zašto si sad takav?

SVJETIONIČAR: Provjeravam.

MARTA: Svi su posustali pred mojim ''Ne''! Svi su nestali! Osjećam se sjajno, mlado, poletno, mogu sve! Mogu i pogledati...

SVJETIONIČAR: Ne možeš.

MARTA: Zašto?

SVJETIONIČAR: Vratit će se.

MARTA: Ja sam mislila da bi ti trebao biti pomagač u ovoj priči.

SVJETIONIČAR: Ja sam samo svjetioničar.

MARTA: Ali...sve je u redu...

SVJETIONIČAR: Nije ti još zagrizao mamac.

MARTA: O, pa to mogu cijeli život čekati!

SVJETIONIČAR: Točno.

MARTA: Hoćeš reći da će ovo trajati dok se nešto ne uhvati...

SVJETIONIČAR: Dok ne izvučeš to nešto na obalu.

MARTA: Mogao si to odmah tako reći.

SVJETIONIČAR: Strpljenja.

MARTA: I što sad?

SVJETIONIČAR: Moraš čekati.

MARTA: Još?

SVJETIONIČAR: Da. Moraš izdržati čekanje.

PRIPOVJEDAČ: Marta sjedi i sjedi i sjedi i čeka i čeka i čeka. Prolaze dani i noći, a ona odluči da se ne pomakne dok se ne pomakne ribički štap. Nakon nekoliko dana Svjetioničar se skoro zabrine.

SVJETIONIČAR: Skamenit ćeš se.

MARTA: I ostati tu s tobom zauvijek, to ionako želiš.

SVJETIONIČAR: Da služiš kao upozorenje drugima. Barem malo noge ovako digni i rastegni.

MARTA: Neću.

SVJETIONIČAR: Sad si kao i tvrdoglava. Što čekaš?

MARTA: Pa ribe!

SVJETIONIČAR: Nisu se pojavile?

MARTA: Zaista.

SVJETIONIČAR: A, pa to samo znači da ima još babaroga.

MARTA: Ti baš ne možeš reći sve odjedanput?!

SVJETIONIČAR: Što ti je?

MARTA: Ne znam.

SVJETIONIČAR: Ne znaš što ti je?

MARTA: Ne znam jer ne znam riječi za to.

SVJETIONIČAR: Pa probaj okolo.

MARTA: Ali dok nema riječi to i ne postoji.

SVJETIONIČAR: Istina.

MARTA: Eto.

SVJETIONIČAR: Ali riječi su nam ipak potrebne, one stvaraju svijet, tako da izmisli neku.

MARTA: Dok nije bilo riječi ''smrt'', smrt nije postojala. Ljudi su prelazili na drugi svijet, zapadali u vječni san, prešli rijeku... Ovako su samo mrtvi.

SVJETIONIČAR: (iznervirano) Samo probaj!

MARTA: Ne znam... ne znam kako se osjećam, osjećam da moram reći Marta diši jer inače ne dišem, osjećam usamljenost, osjećam jezu, osjećam...ne znam kako da to opišem.

SVJETIONIČAR: Eto vidiš.

MARTA: Što?

SVJETIONIČAR: Sad znam kako se osjećaš.

MARTA: Ne znaš.

SVJETIONIČAR: Znam.

MARTA: Ne znaš.

SVJETIONIČAR: Znam. Nisi jedina. Hoćeš?

Svjetioničar joj ponudi cigaretu, a možda čokoladicu.

MARTA: Jesam! Jer se ja ovako osjećam. Nikad se ne možemo osjećati isto. Jer nismo isti. Ljudi prvo pomisle na ono što im je poznato, a zaborave na sve ono neobično, čudno rijetko. To su isto opcije. Realne. Ljudi su ograničeni samo riječima koje poznaju. A katkad se s njima i samo razbacuju.

Ne želim da me učiš novim zlim groznim riječima.


NOVE RIJEČI TJERAJU NAS NOVIM ZNAČENJIMA

PRIPOVJEDAČ: Marta panično osluškuje svoje tijelo. Od ukočenog vrha nožnog palca do nakostriješene vlasi kose. Nepoznati zvukovi struje joj niz kožu, pa niz kosti, putujući zajedno s česticama krvi. Ne zna što znače trzaji kojima joj se tijelo prepušta. Udarci srca osjećaju se kao tupi, užurbani, nagomilani koraci u nekakvom podzemnom hodniku prijeteće vlažnih zidova. Sve su glasniji i glasniji, evo, samo što nije iskočilo vani. I ta mukla bol u prsima koja možda uopće nije u prsima, možda je negdje u rebrima, a možda se proteže iz lopatica, iz ramena. To tijelo sad je nakupina trošnog materijala koji će je izdati i neće poslužiti njegovoj svrsi, ona ga je spalila, stanjila, uništila prekomjernom uporabom, jednostavno joj nije doraslo, ono je ograničava i sputava. A ne želi ga se riješiti, nikako. Želi da je gipko i sposobno kako je bilo. Želi ga ranjavati, razvlačiti, raskidati, a da je ono već sutra kao novo. Želi se u njemu osjećati slobodno kao da ga nema!

MARTA: Sad ćeš pogledati makar ti bilo zadnje.

STRANOST: Možda ipak ne...

MARTA: Odlučila sam!

STRANOST: Neće izdržati...

MARTA: Hoće, mlada sam!

STRANOST: Ni prva ni...

MARTA: Sad ili nikad!

STRANOST: Čemu riskirati takve...

MARTA: Ali ja to mogu!

STRANOST: Ne vidim razloga da izazivaš...

MARTA: Tako neću nikad ništa napraviti.

STRANOST: Bolje da si tu na sigurnom...

MARTA: Da, tu je čvrsto tlo.

STRANOST: Da…  pod nogama je...

MARTA: Da, da, bolje da tu sjednem, ovako.

STRANOST: Tako, nema smisla…

MARTA: Tu mi se ništa ne može dogoditi.

STRANOST: Dovoljno si krhka da bi još...

MARTA: Da...

STRANOST: Neće ti tijelo izdržati.

MARTA: Da...

STRANOST: Evo srce ti je već u grlu...

MARTA: Možda ipak...

STRANOST: Nikako!

MARTA: Ipak...

STRANOST: Izdat će te.…

MARTA: Zapravo stvarno mislim da je vrijeme.

STRANOST: To je to od tebe....

MARTA: (poslije kratkog promišljanja): Sad ili nikad!

STRANOST: Past ćeš...

MARTA: Rekla si to kao da znaš.

STRANOST: Znam.

MARTA: Onda da ostanem?

STRANOST: Ostani...

MARTA: Hvala ti.

STRANOST: Ljudi su blesavi.

MARTA: Da.

STRANOST: Rade glupe stvari.

MARTA: Da.

STRANOST: Ti stremi ka starosti.

MARTA: Stremim.

STRANOST: A zato se treba čuvati...

MARTA: Ali zašto kažu pitat će te starost... (gdje ti je bila mladost)?

STRANOST: Tebe će barem imati tko pitati...

MARTA: Tako je!

KAD RODITELJ ODE, BABAROGE KOLO VODE

PRIPOVJEDAČ: Starija dama izvadi niotkud dvije čaše i nalije u njih smećkastu tekućinu. Marta više nema želuca za takve stvari ali još nije imala karaktera da ih odbije. Pa pijucka proklinjući što sa svakim gutljajem u čaši ima jednako tekućine.

NEPARENTNOST: Nisi više dijete!

Marta srkne i zabaci glavu pa se zakašlje.

NEPARENTNOST: Ovako! Moraš početi pit kao žena! Vrijeme je!

MARTA: Trudim se!

NEPARENTNOST: Ne trudiš se! Trudiš se da ti i dalje to ne odgovara, a odgovara ti! Sve češće dobiješ poriv da jednu otpiješ onako s nogu, da dan završiš čašom vina.

MARTA: Da, ali izgledam balavo!

NEPARENTNOST: Samo dok ti se oko ne navikne na taj novi odraz u ogledalu! Sad tamo stojiš sama! Bez vila, bez anđela čuvara, bez djeda božićnjaka, bez malog Isusa, bez zubić vila…

Marta otpije naiskap.

NEPARENTNOST: Vidiš kako ti dobro ide.

MARTA: Dosta si motivirajuća.

NEPARENTNOST: Sad si sama na svome!

MARTA: Ni mama ni tata?

NEPARENTNOST: Da! Sad možeš piti u miru!

MARTA: Ne bi li oni trebali ostati naši junaci zauvijek?

NEPARENTNOST: Oni su samo ljudi, znaš to.

Marta otpije naiskap.

NEPARENTNOST: Sad tek kreće zabava!

PRIPOVJEDAČ: Neparentnost otpije  i zakorači u ništa te mirno upadne u more. Marta otpije još jednu na brzinu i zakorači za Neparentnošću. U more.

A NA KRAJU ČULO SE SAMO BUĆ BAĆ BOĆ

PRIPOVJEDAČ: Marta upadne u more duboko duboko ali kad se pad zaustavi ona se uopće ne potrudi zaplivati prema površini tek ostane opušteno lebdjeti nasred mora. Učini joj se da u daljini vidi Stjehicu i Mukost kako joj nešto objašnjavaju. Krene prema njima ali se ispod nje stvori Boing i Marta se uhvati za njene peraje. Ipak Boing krene sve više i više prema dnu mora. Marti počne nedostajati zraka i poželi ipak svratiti na površinu da udahne, ali kako se odvoji od Boinga, tako je Skutriš i Pali zajednički zagrle i nastave vući prema dnu. Dok stoji stiješnjena između njih, pridruže im se zaista i Stjehica i Mukost te pokazuju put prema dnu mora gdje je Stjehica skuhala čaj za svih. Marta se pokušava istrgnuti.

BOING: Pobjegle smo iz akvarija! Napokon na slobodi, sad možemo kud hoćemo, kad hoćemo, ne trebamo više biti ničija atrakcija, ni zabava. Sad smo potpuno svoje.

SKUTRIŠ: Ništa se neće dogoditi, samo ćeš izgubiti cijeli život čekajući i čekajući trudeći se za što? A možeš pustiti štap, skutriti se pored mene i uživati u miru. Ja ću paziti da te nitko ne ometa, da te nište ne dotiče.

PALI: Nikad nećeš uloviti ništa na tom štapu, to nije za tebe.

STJEHICA: Ništa se ti ne brini, Martice naša mala, mi ćemo se brinuti za tebe.

MUKOST: Vidiš da nije tako teško, mogla si to odmah napraviti, samo skok! Hop!

SKUTRIŠ: Ostani tu pored mene tu je lijepo.

STRANOST: Gotovo je, više ti nema spasa, sad te više ni zrak ne može spasiti.

SKUTRIŠ: Odustani.

STJEHICA: Martice, ostani!

MUKOST: Skok je bio jedino rješenje.

SKUTRIŠ: Dođi.

BOING: Na dnu je najsigurnije.

SVJETIONIČAR: Vuci, Marta!

PALI: Odluči, prelomi, prepusti se.

BOING: Na dnu ima samo gore.

SKUTRIŠ: Kod mene je lijepo i dosadno.

STRANOST: Već nisi izdražala, već si gotova.

NEPARENTNOST: Nema te tko izvuči, Martice! Sad si potpuno sama! Sama samcata! Roditelji ti ne znaju pomoći, možda bi i htjeli ali ne znaju, ne mogu.

SKUTRIŠ: Legni, Martice!

STJEHICA: Ostani, Martice!

SVJETIONIČAR: Čvrsto vuci!

MUKOST: Već si tu, Martice!

PALI: Ne možeš ništa drugo, Martice!

STRANOST: Gotova si, Martice!

BOING: Slobodna si, Martice!

SVJETIONIČAR: Vuci!

NEPARENTNOST: Sama si, Martice!




NA KRAJU NEKAKO UVIJEK IPAK SAMI SEBE IZVUČEMO NA SUHO

PRIPOVJEDAČ: Svjetioničar budi usnulu Martu koja se sve više i više trza grčevito držeći ribički štap koji se opasno savijao prema moru.

SVJETIONIČAR: Sve su to iste spodobe, isti krampusi i babaroge, iste noćne more. Samo ne kradu više roditelje. Sad kradu nas, Marta.

Marta primi štap objema rukama.

SVJETIONIČAR: Čvrsto vuci!

MARTA: Povući će me! Sad će me stvarno povući!

SVJETIONIČAR: Koncentriraj se, Marta!

MARTA: Ne mogu, preteško je!

STJEHICA: Vuci, Martice!

MUKOST: Jače, hajde, vučeš već 6 minuta i 32 sekunde nisi se nigdje pomaknula!

BOING: Zamisli kao da izranjaš!

PALI: Hajde, Marta, snažnije!

STRANOST: Možeš ti to, dovoljno ti je tijelo snažno da povuče...

SKUTRIŠ: Znaš kako će biti lijepo kad povučeš i onda ćeš se odmarati, bit ćeš sigurna...

SVJETIONIČAR: Vuci, Marta!!

STJEHICA: Ajde, Martice, jače, jače!

PRIPOVJEDAČ: Marta vuče udicu svom snagom. Nju vuče Svjetioničar, njega vuče Stjehica, koju vuče Mukost, kojeg vuče Boing, koju vuče Pali, kojeg vuče Stranost, koju vuče Skutriš. Samo što nisu ali nedostaje im još malo malo snage.

NEPARENTNOST: Hajde, Marta, povuci to na iskap! Tri, dva, jedan...

PRIPOVJEDAČ: Svi vuku vuku vuku vuku!

SVI: Ho-ruk!

PRIPOVJEDAČ: Od siline kojom povuče ribički štap Marta padne na zemlju, a u krilo joj sleti, prateći nit udice mala, malena ribica.

SVJETIONIČAR: (nježno) Evo, ovoga si se bojala.

MARTA: To je moj strah?

Svi se nagnu oko Marte i promatraju ribicu na njenom dlanu, koja im je zadala toliko problema. Stjehica pristavi čaj, a ostali postavljaju stol da ga popiju u miru.

MARTA: Da je vratim u more?

PRIPOVJEDAČ: Svjetioničar se nasmije Marti i krene prema svjetioniku. U daljini se lagano stvaraju obrisi grada. Babaroge uživaju i smiju se. Marta se nasmiješi. Gucne jedan čaj s nogu i otputi se prema svom gradu.

Marta je ostatak života živjela naoko odraslo. Povremeno se vraćala na svjetionik ali put do njega više nije bio strm, a klisura je svaki put bila sve manja i manja. Babaroge su katkada bile i strašnije i veće i odlučnije da bace Martu s klisure, ali Marta ih se više nije bojala.



- KRAJ -




RJEČNIK NOVIH RIJEČI:

STJEHICA - zamišljanje nemogućnosti vlastite smrti u datom trenutku, kao utjeha

MUKOST - nemogućnost pronalaska prave riječi

SKUTRIŠ - zamišljaj dok hodaš da samo odustaneš i sklupčaš se bilo gdje

BOING - osjećaj propadanje u drugu dimenziju

PALI, PALIZAM - najbolje je kad si sam jer normalno nema referentno uporište

STRANOST - nepoznavanje vlastitog tijela

NEPARENTNOST - posebna vrsta nesigurnosti kada shvatiš da roditelji ne mogu sve (riješiti), dio/kraj odrastanja



Facebook! TwitThis