Veliki hotel Bezdan dramska je trilogija koja kroz tri jednočinke propituje odnos između odluka i mogućnosti, povijesti i odgoja, te sudbine i ljudske prirode. U jednoj hotelskoj sobi, D.P. propituje obiteljsko nasljeđe s mrtvim djedovima i ocem. Glumica Nina Violić i Gđa. Dalloway se nađu usred terotističkog napada u Parizu. Grupa hipstera na jednoj svadbi pokušava razriješiti svoje odnose tik prije nego se suoče s katastrofom.


GODINA: 2016

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 10

NAPOMENA: Moguće je da pojedini izvođač igra više likova

AUTORSKA PRAVA:  Sva prava pridržana



 Gradovima

i propalim ljubavima

među njihovim ulicama,

F.?.

N.A.

M.U.

i pet godina između njih.

 

PUPOLJAK[2]....................................................................................2

TROKUT[3] (NINA VIOLIĆ ČITA GOSPOĐU DALLOWAY VIRGINIJE WOOLF)........................................................................................57

SMRZAVANJE[4].............................................................................92

PUPOLJAK  (ROSEBUD)

ULOGE:

Sin

Otac

Djed

Djed 2

 

SIN

D.P., dvadeset i pet godina, ulazi u Hotel Grand u Sarajevu,

soba 207,

dva omanja kreveta, jedna zaprljana plahta, TV u boji s više domaćih i

stranih kanala,

dva velika prozora

s pogledom na toranj izgrađen u zadnjih dvadeset godina,

jedan oveći pas zavija na parkiralištu,

jedna jeftina fontana žubori negdje u drugom

zvučnom

planu.

D.P., dvadeset i pet godina, ostavlja kofer i sjeda na krevet.

Plače.

Jeca štoviše.

OTAC

Prijatelji su te napustili,

otišli na premijere i zabave,

druženja i večere,

možda Rim, Pariz?

SIN

D.P., dvadeset i pet godina,

sjedi na rubu kreveta i plače,

jeca štoviše

nekontrolirano.

Pas zavija na parkiralištu,

a jeftina fontana žubori u drugom

zvučnom

planu.

i D.P., dvadeset i pet godina,

pomisli,

iskreno pomisli,

ovo je divno mjesto za ubiti se.

OTAC

I te žene

koje te ostavljaju

nemilosrdno jedna za

drugom,

koje te varaju po haustorima i

ostavljaju da grcaš u alkoholu

i suzama.

One su samo posljedica tvog života,

nemarnog,

bezobraznog,

neurednog

i samozadovoljnog.

SIN

D.P., dvadeset i pet godina,

ne može više plakati.

Ustaje,

skida se

i tupo se gleda u ogledalo.

Nije loše.

Zaista nije tako loše.

Ostatci teretane još se uvijek naziru,

penis je neznatno veći od prosjeka,

zubi bez karijesa,

plave oči, crna kosa.

OTAC

I te žene i ti muškarci

koje sakupljaš oko sebe

ti nisu prijatelji.

Oni te ne vide tako.

Za njih si katalizator promjene,

jedna divljina i šuma,

jedno more koje ih vuče prema svome dnu.

Nitko ne želi s tobom stajati na rubu svijeta

i promatrati patnju,

bilježiti nepravdu

i gušiti se u toj tami koju siješ,

magli koja ti probija iz očiju,

boli o kojoj pričaš.

Za njih ti si i srna i vuk

i lovac i lovina

i kad im dosadi,

oni te napuste,

i prijatelji i žene.

Nitko od njih ne želi s tobom,

ne može,

tamo, u taj ponor.

Zato si uvijek sam,

Toliko bolno sam.

SIN

D.P., dvadeset i pet godina,

Razmišlja što je krenulo po zlu

i kako je završio ovdje.

On šuti, šuti već četiri dana,

ne može prozboriti

ni riječi

od onda, od onog sasvim malog

beznačajnog sloma.

Od onda kada je bio sam,

sasvim sam i nije imao koga nazvati

i uvidio koliko je sam,

beskrajno sam

i razlio se po pohabanom parketu,

preko jeftinih pločica u kupaonici

po cijelom gradu, ljetu.

I sada samo šuti,

bez riječi je spakirao kofer,

ušao u autobus,

kupio kartu i došao ovamo,

u hotelsku sobu broj 207 Hotela Grand u Sarajevu.

OTAC

Od mene si naučio bježati.

To je odlika beta i omega,

subordinata,

slabih muškaraca.

I tvoja šutnja je bijeg.

I tvoje pjesme su bijeg.

I cijeli tvoj život je bijeg.

SIN

D.P., dvadeset i pet godina,

još prije koji mjesec je bio uvjeren da zna,

zna kako živjeti ovaj život

i čemu se veseliti,

bio je uvjeren da je dobar, štoviše izniman znanstvenik,

predan ljubavnik

i jedan sasvim solidan mladić.

 

OTAC

I sada me poslušaj,

dobro me poslušaj,

žao mi je.

Žao mi je što sam te naučio da je nepodnošljivo biti doma

jer su tamo su zvijeri

i ljudi su posebno zli kada te poznaju.

To sam te ja naučio,

kao i udarati šakama.

Žao mi je što sam te naučio da si stranac,

došljak i drugi

i da te nitko neće voljeti.

Tako sam te naučio,

da će te svi jednom

napustiti

kao i ja,

zbog kavane iako nikada nisam pio,

zbog neke neplodne zemlje,

zbog neke druge države koja me jednako eksploatirala.

SIN

D.P., dvadeset i pet godina,

je imao tek drugi živčani slom.

Prvi je bio nešto prije,

kad je majka umirala

pa preživjela,

kad je pišala krv i od njega se opraštala.

OTAC

Tvoj sam otac i u svemu si me pobijedio,

bježiš brže od mene,

piješ više nego što sam ja ikada pio,

biraš puno lošije prijatelje

i gore žene nego što bih ih ja ikada pogledao.

U svemu si me pobijedio.

SIN

D.P., dvadeset i pet godina,

je svakog prevario barem jednom,

Svakog zajebao i svakoga barem malo uvrijedio.

Nije ništa drugo doli

kreten,

budala,

i pijanac.

Sasvim običan trikster

na granici ludila.

Nikada nije bio voljen,

nikada nije osjetio ljubav

i vjerojatno nikada nije volio.

To je gore od usamljenosti

koja prati D.P., dvadeset i pet godina.

Potajno piše pjesme i

objavljuje ih pod pseudonimom,

a jedna je čak postala i hit

u izvedbi popularne hrvatske pjevačice

Maje Šuput.

OTAC

Treća si generacija krivih životnih izbora

slabih muškaraca

koji se zaljubljuju u žene s bolesnim štitnjačama

nezdravim odgojem.

Treća si generacija pijanaca

i šarmera,

bjegunaca

i bolnih senzibilaca koji se povlače

u tišinu

kao kakve karmelićanke.

Treća si generacija muškaraca koji zašute

u trenu kad zazivaju upomoć.

SIN

D.P. pali radio.

Jedan hrvatski hit iz 2004.

godine,

Tragovi u tragu

za koji ćemo možda dobiti autorska prava

pa će ga zapjevati četiri muškarca:

jedan unuk,

jedan otac

i dva djeda.

Ako ne, tišina,

poznata šutnja od 3:45.

OTAC

I sasvim si neznatno

razmažen,

pjesnik ili kapetan,

kako bilo

nije dobro,

sine.

DJED

Tvoj sam djed,

s majčine strane,

jedan od devetero sinova

jednog ruskog dezertera

i jedne žene koje se slabo sjećam.

Ja sam te razmazio,

naučio te ruskoj poslovici,

ili  si carica ili caru ne smetaj.

I car si bio.

 

DJED 2

Tvoj sam djed,

ni ne poznaješ me,

napustio sam tebe i tvog oca

netom nakon što si se rodio

iz straha.

Iz istog straha zbog kojega sam ja pio

dok se jetra nije raspala.

DJED

Nesretni su muškarci

odakle si ti došao.

Nastali iz krvi,

iz ratova koje nisu razumjeli,

iz gladi i tuge

i tako iz države u državu

iz sistema u sustav

nešto gradeći.

DJED 2

Tvoj sam drugi djed.

Nikada me nisi upoznao

i nećeš tako skoro.

Od mene je tvoj otac naučio bježati

kao što si ti to od njega.

Prokletstvo preskače generaciju.

DJED

Rusi znaju da unuci zavrte krug,

jedan puni krug

krivog vjerovanja.

Moja si emotivna slika,

kartografija posesivnosti,

Od mene si naučio zarobiti ljude,

ptice

i ne puštati,

katatonično ne popuštati.

DJED 2

Putujem kao i ti.

Od grada do grada,

spavam u jeftinim hotelima,

jebem žene koje su uvijek

drugi izbor.

OTAC

Nisam htio da me mrziš kao što sam ja mrzio

svoga oca.

A ipak smo ovdje.

I ti i ja i on.

SIN

Moja je glava prepuna.

Što želiš ?

OTAC

Želim da nestanem.

SIN

To je nemoguće.

DJED

Tvoj sam djed,

tvoja preslika,

moja kosa

i prkos.

DJED 2

Tvoj sam djed,

moja pića,

moji gradovi

sada su tvoji.

OTAC

Želim da mi oprostiš

jednom zauvijek

što nisam bio ovdje,

što sam te napuštao

zbog neplodne zemlje

i kavana u kojima nisam pio.

SIN

Opraštam ti.

OTAC

To nije dovoljno.

SIN

Ne mogu ti pomoći.

OTAC

Došao sam ovamo.

Znao sam da ćeš doći ovamo.

I ja sam došao.

SIN

Hvala ti.

OTAC

Zašto ne govoriš?

SIN

Riječi mi zapinju

u jeziku.

OTAC

Reci nešto.

Bojim se za tebe.

SIN

Šutnju sam od tebe naučio.

OTAC

Ja sam te naučio šutnji.

SIN

Jesi.

 

OTAC

Jer sam lijen.

SIN

Slab si.

OTAC

Volio bih da je drugačije.

SIN

Možeš ići.

OTAC

Dopusti mi da te zagrlim.

SIN

Trebalo te ranije urušiti.

DJED

Svi muškarci u ovoj kući biraju jake žene,

jake i uplašene

kako mi ne bismo morali ništa.

DJED 2

Uplašene i ljubomorne,

posesivne, napuštene

i nevoljene.

OTAC

Moja si preslika,

ne njena.

Na kolodvorima i aerodromima,

izgradio sam ti jedan toranj nade

bez pokrića.

SIN

Pronalazim fotografiju.

Stojim ispred bicikla

koji je kasnije ukraden

i velike police knjiga.

I to je bilo sve,

bio sam voljen,

bio sam blizu...

OTAC

Nisi.

Jer nisi imao hrabrosti

i nemaš još uvijek.

Nisi imao od koga naučiti.

Spakiraj kofere,

idi!

Bit će ti bolje.

DJED

Govorio sam ti da igraš fudbal

jer svi muškarci u tvojoj obitelji

rade rukama.

I svaki od njih previše razmišlja.

Tako i ti.

Ruke i glava dovode do ludila.

Noge, noge, one spašavaju.

Nogama trčiš od metaka

i gladi i trčiš za loptom i

slobodan si.

Glava je nemilosrdna.

Od nje

štrik, prozor, žilet, metak.

OTAC

Govorio sam ti,

ovdje nećeš biti sretan.

i nisi sretan.

Ostavljao sam te s njom

namjerno.

Napravio sam te

kako se ne bih morao baviti njome.

Napravio te i ostavio.

DJED 2

Šuti!

Šuti i srami se

kao što se i ja sramim.

OTAC

Moj je otac mene tukao,

a ja tebe nisam nikada.

Moj je otac pio,

samo je pio

dok se od pića nije raspao.

Ja nisam.

Tebi je svakako bilo bolje.

DJED 2

Sram je u mojoj obitelji

kao bolest štitnjače u tvojoj.

I zato sam pio

jer nisam mogao

ništa

drugo.

DJED

Pio si jer si bio nesretan.

Jer si uništavao živote

jer si bio nesretan.

Prokletstvo preskače generaciju.

OTAC

Tebi je svakako bilo bolje

jer te nikad nisam tukao

i nikad nisam pio

i govorio sam ti da učiš,

učiš i čitaš.

 

SIN

Ostavio si me samog s njom,

potpuno samog

da od nje učim

o strahu,

da uraste u mene.

Svi ste krivi.

DJED

Ja sam kriv.

Ja sam ju tako naučio

da vrišti i plače

i da više ne može.

Ja sam ju naučio da se najviše boji

napuštanja.

OTAC

Ona je našla mene,

muškarca koji će ju uvijek

malo napuštati.

Jer ona ne bi znala drugačije.

Svakodnevica bi ju ubila.

SIN

Ulazila je u mene.

Za nju dvoje ne postoji.

Razlika u njoj budi dna

i ponore,

histeriju.

OTAC

Žao mi je.

DJED 2

Nije ti žao.

Ne laži svom jedinom djetetu.

Izvukao si se.

Tako si se i od svoje matere

izvlačio.

DJED

Ovdje svatko misli da mu najteže.

Svaki muškarac.

Žene nemaju vremena

za samosažalijevanje.

SIN

Zašto si došao?

OTAC

Zato što me trebaš.

DJED 2

Stariš.

I ja sam došao do istih zaključaka,

s godinama

i rakijom,

ali nisam mogao do tebe.

Pojavila se neka nova granica

i puške na njenim rubovima.

OTAC

Jer ljudi varaju,

kradu i ubijaju,

ali to sam ti pokušao objasniti.

SIN

Jesi.

OTAC

Ali ti si uvijek pametniji.

SIN

Jesam.

OTAC

I ljudi su zli.

 

SIN

Rekao si mi.

OTAC

I zato sam ovdje.

DJED 2

I ja sam pokušao doći do tebe,

prije nego što sam umro,

ali nisam mogao.

Pokušao sam doći do tebe

da se ispričam.

OTAC

I rekao sam ti da jebeš,

da se ne vežeš,

da možeš sam.

Jesam li ti to rekao?

SIN

Jesi.

OTAC

I pametniji si od toga,

od nje.

SIN

Nisam.

OTAC

I od svih njih.

Pošalji ih sve u kurac,

i nju, pogotovo

Nju.

SIN

Ja sam kriv.

OTAC

Ti si samo glup.

Ovo nije vrijeme za sanjare,

pjesnike i lutalice.

Nije.

Nije vrijeme za šarmere za šankom.

To je bilo prije.

SIN

Znam.

DJED

Svakome je njegova sudbina najteža,

osim budalama,

bogatim budalama.

A ja još uvijek osjećam mulj, baru do koljena,

kad sam lovio ribu rukama da nešto pojedemo.

A svi u ratu, svih osmero u ratu,

cijela Europa u ratu, gori.

Židove su tada kao štakore gušili,

a ja,

u toj bari, molim Boga za jednu ribu

da ostane u rukama i mislim si

kraljevstvo za štap,

život za udicu.

Glad, više nema gladi,

a jedino glad uči ljude o životu.

OTAC

Došao sam ti reći da odeš,

da kreneš ispočetka

da ostaviš sve iza sebe,

svoje plitke prijatelje

i svoju bolesnu majku.

Postoji bolji svjetovi od ovoga tvoga.

SIN

Hoću.

 

OTAC

I zaboravi sve što sam ti rekao.

DJED

Imao sam samo jednu kćer

i njoj sam uništio život.

Imao sam sedam žena i

svakoj od njih sam otežao život.

I onda odlazio.

Tako i ti. Tako i svi mi.

SIN

Došao sam ovamo da budem sam,

da se posložim i krenem ispočetka.

OTAC

Ti nisi kriv za ono što je ona napravila.

SIN

Nisam.

OTAC

I to je tako moralo biti.

SIN

To ne možemo znati.

OTAC

Pij!

Na, pij!

Samo pij!

I pleši!

DJED 2

Popij jednu rakiju sa mnom,

druže stari!

DJED

Da nam je bio samo još jedan Božić.

DJED 2

I još jedna Nova Godina.

DJED

Da smo se barem rastali i pozdravili

kao ljudi.

DJED 2

Morali smo otići

bez pozdrava

kao psi.

DJED

Mi nemamo uspomene,

nekoliko fotografija sa svatova

i nekoliko ratova između njih.

DJED

Pij,

druže moj!

OTAC

Rekao sam ti da se više zajebavaš,

piješ,

drogiraš se i

jebeš.

Nema ljubavi na ovome svijetu.

Jebi ga, nema.

Jer svi su nesretni sine,

baš svi

na cijelom svijetu.

SIN

Jesi.

I ja pijem, tata,

i jebem i zavodim, tata,

ali ne mogu stalno.

Nedostaje mi ljubavi.

OTAC

Toga nema.

Nema ni vremena.

Zato pij. Pij!

Pijte i vi dame i gospodo,

nesretnici i preljubnici,

oni koji pamte neke bolje dane

između dva rata,

onaj bljesak novog vala

kada su se zaljubljivale u nas

anticipirajući rat!

Za vas, jedna himna

muškaraca između puške i emigracije.

Bio je disko!

 

KOR

Na sve strane ljubavi pršti plam
dan postaje ljubavni hram
pripit momak sa njim smeđi san
na sudoperi u kujni zaključan

Rasčupana, k'o fol elegantan smrad
je l' to nežna ljubav iz moga sna
da li sam pripit kao zver
il' emancipacijo možda si to bila ti

Ref.
Društvo je shvatilo
da kujna i kupatilo
pružaju mogućnosti
za ljubav i za nežnosti

So, hajmo u kupatilo
na miru da se ljubimo
emancipovan il' pijan sam
svejedno je za blic tretman

Ostava, zimnica majcin znoj
sedaj mala, ljubav, nežni poj
u ostavi je zbilja uvek gala
pri izlasku se u tašnu
uvek vraćaju ruž i ogledala

'Ajmo u šetnju, to davno beše
sad se uz mig ka kujni problemi rese
procveta tako cvet ljubavi
a često, i to sa novim partnerom
cvetanje se ponovi

Ref. 3x[5]

 

DJED

Bit ćeš kao ja,

stari šarmer guste kose

jer si posesivan

i jer vjeruješ da ih sve posjeduješ.

Prkos ti ostavljam na dar.

DJED 2

Lutanje ti ostavljam ja.

S lutanjem dolazi žudnja.

Nećeš se debljati.

To sam ti ostavio,

iako te nisam upoznao,

a vjerujem da bih te volio.

 

OTAC

Slušaj me,

prekid,

to je kao gripa,

ništa drugo.

Treba preležati.

Svaka ljubav prođe,

prema majci i prema domovini,

a pogotovo prema ženi.

SIN

Znam.

OTAC

A ti imaš puno posla.

Odbijaš odrasti,

a svijet se promijenio.

Nitko se neće brinuti za tebe.

To više ne postoji.

SIN

Ne moraš mi to objašnjavati.

OTAC

I smiješ plakati.

Samo se nemoj ubiti.

Ne treba ti to.

SIN

Neću.

Neću još.

OTAC

Nemoj prije mene.

SIN

Neću.

OTAC

Fino.

I slušaj me.

Ne vjeruj starcima,

babama,

ovaj svijet tebi ništa ne duguje,

ali baš ništa.

Svi će ti govoriti kako je bilo prije,

koliko je novaca bilo

i kako je sve imalo svoju svrhu.

To su laži.

Svima je bilo bolje jer su bili mlađi.

DJED

Jedino što je bilo potrebno

je znati plesati twist

i da vidiš.

Sada trče za fudbalerima.

I prije su,

ali džabe su mu bile noge,

ako s njima nije mogao plesati.

To me naučio otac Rus.

Oni poznaju suštine.

DJED 2

Prokletstva preskaču generaciju.

Što jedna generacije potisne

u sljedećoj ispliva na površinu.

Ja to znam i zbog toga se kajem.

Ja sam htio svijet,

a dobio sam Bosansku Dubicu

i cirozu.

OTAC

Prekid, pogotovo ljubavni

je građanski rat.

Najbolje je iz toga izaći što prije

jer nema pobjednika,

samo šteta,

civilne žrtve

i neka lažna nada.

Obuci se,

s tom šačicom dostojanstva što ti je ostala.

Hodaj uspravno

kao da ćeš svojim kurcem pokoriti

svaki metar asfalta kojim koračaš.

DJED

Cvijeće je važno.

To je sad gotovo izumrlo,

ali cvijeće ih podsjeti

da sve umre

pa i ljubav.

DJED 2

Najedi se prije izlaska

kako bi kontrolirao alkohol.

OTAC

Koža!

To je atraktivno.

Jakna, hlače, cipele,

nije bitno.

Kožna jakna!

Svima je privlačan problem,

čovjek projekt,

superheroj plesnog podija.

DJED

Kosa!

Kosa odaje kakav si ljubavnik.

Pedantan i uredan, temeljit

ili divlji i neobuzdan.

DJED 2

I suze.

Plači, ako je nešto tužno.

Prosjak bez noge

ili neki novi fašizam.

OTAC

I odi van,

što ćeš drugo?

Ti si posebna vrsta budale.

Odi tamo i neka ti pucaju u koljena,

odi tamo i kockaj.

Nema drugog načina.

DJED

Stavi malo parfema.

DJED 2

I odi van,

živi te gradove,

Sarajevo, Beograd, Ljubljanu

i zapali ih iza sebe

jer Berlin je hladan

i Nijemci su tako jebeno tihi

i uvijek ćeš za njih biti debil,

ein Idiot,

das Barbarian,

exotischen und Real.

A ovdje,

na tim žurkama i zabavama,

ti drugovi

i te beskonačne priče o ratovima

i palankama će ti ostati samo blijeda uspomena,

više poput nekog mamurluka.

 

DJED

Nije glad dugo izbivala na ovim brdima,

a i zemlja se već navikla na krv.

OTAC

Izađi.

Zajebavaj se.

Što ćeš drugo?

SIN

D.P., dvadeset pet godina,

izlazi iz hotelske sobe broj 207

i pomisli,

Bože, kako bi bilo lijepo zaljubiti se danas.

HOTELSKA SOBA

Mi smo hotelska soba,

četiri studenta glume pri zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti

zaposleni preko programa Paket za mlade za

2400 kuna

i tako je nas četvero jeftinije od printanja plakata,

a za kazalište posve besplatno.

Mi smo hotelska soba broj 207.

Ja sam jedan krevet,

ja drugi,

a ja sam zid.

Ja sam sve drugo.

D.P., dvadeset pet godina, provest će među nama

punih tjedan dana.

Ponio je svega tri para čarapa.

Dnevno masturbira odokativno pola sata

jer izgubi prvih dvadeset i pet minuta

tražeći odgovarajući pornić

(To sam ja, pornografski sajt! Prepun sam izbora!)

Na dan 4.10.2015. započinje pisati ciklus pjesama Poezija, rukom ispisana

podnaslovljena Sarajevska bilježnica,

za F.?. ,

uskoro proslavljenu njemačku redateljicu.

Napisat će joj ukupno deset pjesama,

sasvim solidnih.

F.?. nije uzvratila simpatije

Usprkos kožnoj jakni,

frizuri,

dobroj večeri i

glasnoći.

D.P., dvadeset i pet godina,

konačno biva odbijen jednostavnom porukom

Bojim se da ne razumiješ da netko može biti zauzet.

I na dan 11.10.2015. pušeći piše

Za F.?

Prazni restorani,

Kolibe, šume

Nakon tebe,

Kišne noći,

Doručci u magli

Nakon tebe,

Ugašeni festivali,

Otečena stopala

Nakon tebe

Jedan zagrljaj

I ruine jedne budućnosti

Nakon tebe,

Samo ja

U praznom restoranu

Druge me bitke čekaju

Nakon tebe.

Potom ponovno masturbira.

Internetska veza je loša jer je centar bežičnog interneta

na drugoj strani hodnika. (To sam ja, ruter!)

Mora odustati što bi moglo dovesti

do bolnih testisa.

Mi smo hotelska soba,

stažisti,

Mrsićeve kučke,

paket mladosti

u zemlji koja je po nezaposlenosti istih

druga u Europi.

Ja glumim zid,

a ja krevet,

i ja sam krevet,

a ja sve ostalo.

SIN

D.P., sada već skoro 26 godina,

ulazi u hotelsku sobu broj 207

slomljena srca.

OTAC

Jebi ga.

SIN

Tata,

Moram ići.

OTAC

Kuda ćeš?

SIN

Munchen.

OTAC

Hamburg je bolji.

 

SIN

U Munchenu ću početi.

OTAC

Jesi li siguran?

SIN

Ne znam.

OTAC

Počet će ti nedostajati

dani i ljudi.

SIN

Nemam baš puno tih ljudi.

OTAC

I ne očekuj da ti je Švabo nešto dužan.

SIN

Nije ni Hrvat,

ali ne mogu.

Radio sam u kupleraju, tata,

dva mjeseca.

OTAC

Pa šta?

SIN

I to što kažeš.

OTAC

Što si radio?

SIN

Na recepciji.

To se sad zove wellness centar

koji radi cijelu noć.

Tata, tražili su studente,

apsolvente, zamisli

da radiš u kupleraju,

na recepciji, tata.

OTAC

Jebi ga.

Ne hodaju svi s doktoratom okolo.

SIN

I ti si otišao s dvadeset i šest.

OTAC

Jesam.

i trebao sam ostati,

ali sam se zaljubio i ostao.

Kako sam mogao znati?

SIN

Deda je gradio Jugoslaviju

ti si živio novi talas,

a ja, a ja

sam ostavljen s bivšim pankerom

s tamburom u ruci

i domovinom u srcu.

OTAC

Ja nisam mogao znati.

Kad si u kešu, ne razmišljaš

da tamo neki Milošević sere govna.

Boli te kurac.

DJED 2

U siromaštvu te nije briga.

DJED

U gladi,

samo razmišljaš o toj ribi,

samo jednoj od koje se najede nas troje.

OTAC

I kako sam mogao znati?

SIN

Ne znam.

Možda je bilo nešto u zraku.

Kao ovdje…

Ovdje se osjeti nešto u zraku,

neka jeza, tata.

OTAC

Rat daje muškarcu smisao

kad nema posla,

kad propadne u ljubavi

Onda ima poriv ubiti nekoga.

SIN

Meni ti je to dosadno.

OTAC

Kad odlaziš?

SIN

Na jesen.

U školu.

Svugdje postoji kupleraj,

a tamo je škola besplatna ,tata.

Potpuno besplatna.

OTAC

Švabu nije briga kakva si osoba.

Zanima ga kako radiš.

Samo to.

SIN

Moguće.

OTAC

A što ćeš s njom ?

SIN

Ona je sada tvoja briga.

OTAC

Ali ja nisam tu.

 

SIN

To nije moj problem.

DJED

To je moj problem.

Ja sam ju takvom napravio.

Ovisnom o patnji,

samoći.

I sada napokon ostaje sama,

sa svojom mamom.

To je strašno za jednu odraslu ženu,

ostati sama sa svojom majkom.

DJED 2

Ja sam htio i sinove i unuke.

Tako je bolje.

Oni odu

i znaš da će otići

pa se nekako na to pripremiš.

SIN

Ja odlazim zbog vas,

a svima ću reći da idem zbog politike.

OTAC

Tome sam te ja naučio.

SIN

I govorit ću da je to zbog nacionalizma,

jednog posttranzicijskog kiča,

a odlazim zbog nje.

OTAC

I ja sam odlazio zbog nje,

ali i njih,

svih ostalih.

DJED

Muškarci su ovdje samo barut,

a govorio sam mu,

igraj fudbal,

imaš jake noge i ljevak si.

Svi vole fudbalere,

svugdje.

Fudbaleri ne moraju ni u rat

niti u škole.

SIN

Tata, bojim se političara,

kao što sam se bojao nje,

njenih ispada i manipulacije.

A ja ovdje ne mogu.

Svi bi bili blizu centra,

svi bi neku moć.

Meni je to dosadno.

OTAC

Sine, ovdje su ljudi uvijek imali neku svrhu,

uvijek su gradili nešto.

Prvo socijalizam

pa jednu državu

pa neku drugu.

Ovdje se smisao dobiva kolektivno.

To znaš,

u čoporu, bandi, bit će i korporaciji.

Rekao sam ti,

nije vrijeme za pjesnike, romantike i budale.

To je vrijeme prošlo.

DJED

Kada bih mogao zaustaviti vrijeme,

ne vratiti,

nego zaustaviti,

možda bi bilo bolje.

DJED 2

Ne možeš to, druže.

Moj sin ovdje plače.

Njegov sin je uspio u onome što njemu nije,

sjebati svoga oca.

DJED

Neka ide,

moramo ga pustiti.

Samo ne dao mu Bog da se vrati.

DJED 2

Može otići kamo god želi,

ali neće to iz njega.

To je problem.

Tamo će gledati njegovu bradu

i negdje tiho misliti da je terorist,

čut će jako r u izgovoru i

blago ga sažalijevati.

OTAC

Kako stojiš s jezikom?

SIN

Onoliko koliko mogu.

OTAC

Za Švabu si kurac

bez njemačkog.

SIN

Hrvatu sam kurac

ovako i onako.

OTAC

Ne seri.

SIN

Šuti!

 

OTAC

Dobro.

SIN

Šuti.

Prestani govoriti.

Da si nešto htio poduzeti, poduzeo bi.

Ja idem da ne postanem ti,

jedna kukavica,

jedan patnik.

Dosta mi je toga,

pun kurac.

Gdje si bio?

Ha? Gdje si bio i gdje si sad?

OTAC

Morao sam raditi.

SIN

Ne seri.

Ostavio si me njoj.

Iskoristio si dijete kao štit.

Jebi se.

DJED

Možda je vrijeme da odemo.

DJED 2

Mi nemamo kamo, druže moj.

Ovo su ruševine,

korov koji smo sami pustili.

OTAC

Sada me mrziš?

SIN

Ne.

Nju mrzim.

Prema tebi ne osjećam ništa.

OTAC

Kako misliš živjeti tako?

SIN

Postoji psihoterapija,

možda nadođe netko tko će me voljeti,

možda postanem bolesno ambiciozan.

Ne znam.

Još.

OTAC

Što sam mogao napraviti?

SIN

Mogao si mi vjerovati, konju.

OTAC

Kako ?

SIN

Ne znam.

Ne znam.

Ne može se vratiti vrijeme

ni očinstvo.

OTAC

Kako ne razumiješ?

Radio sam tamo kao konj po dvanaest sati.

Ja sam izgubio cijelu svoju obitelj

u jedno popodne.

DJED

Kako ste mu to mogli napraviti?

DJED 2

Mene nije bilo to popodne.

Bio sam na dnu jedne flaše

šljivovice.

Moguće je da sam već tada umro.

 

SIN

Pa si ti mene napustio?

Zbog njih?

OTAC

Nisam.

DJED

Jeli ste kod nas za stolom

veliki ručak.

Jebe mi se za nas.

Kako ste to mogli napraviti njemu?

DJED 2

Žene odlučuju

dok mi bježimo od njih.

One kuju planove,

štite.

A mene nije bilo.

Mene se nije pitalo.

DJED

Zajebao si druže.

To se ne radi tako.

Ali i moj je otac otišao,

pobjegao iz Rusije s nepunih 26.

OTAC

To nisi ti,

tako je svima.

SIN

Ne zanimaju me drugi,

tata.

OTAC

Shvatit ćeš.

Jednom ćeš i ti napraviti dijete

i uplašit ćeš se

i pobjeći.

Samo čekaj.

DJED 2

Nama nedostaju očevi.

SIN

Kako si očekivao da će to proći?

OTAC

Ne znam.

SIN

Ti si znao kakva je ona.

OTAC

Meni je ona odgovarala,

bila je divlja,

posebna, glasna,

željna ljubavi,

mene.

DJED 2

Sasvim suprotna od njegove majke.

Kao što su tvoje djevojke

povučene i tihe,

sramežljive.

DJED

Tvoj sin je sve što ja nisam.

OTAC

To je upisano u nas.

Od toga ne možeš pobjeći.

Zaljubljujemo se u sve ono što

nisu naši roditelji.

Tako preživljavamo,

tako podgrijavamo nadu da će nas netko voljeti,

na neki

drugi

način.

SIN

Ali kad se vratila,

morao si vidjeti da je drugačija,

da je netko drugi.

Ona je bila dijete

i ostavio si jedno dijete da se bavim drugim djetetom.

OTAC

Nisam to vidio.

Bila je samo shrvana.

SIN

Bila je uništena do temelja,

do nedonoščeta.

Imala je dvije emocije upogonjene

frustracijom.

OTAC

Što sam mogao?

SIN

Vjerovati mi da nešto nije u redu!

OTAC

To se poklopi.

To je normalno.

Kada dijete prolazi svoju promjenu,

žena doživljava svoju.

To je tako u prirodi i to mora tako.

SIN

Jedino se ti ne mijenjaš.

DJED

Ti bi mu se trebao ispričati.

DJED 2

Za ispriku treba nešto napraviti.

Ja nisam bio ja

godinama.

OTAC

Jesu li tebe ikada svi napustili,

prijatelji,

roditelji?

Jesi li se jednom osjetio kao da si posve sam

i da nemaš više kamo?

SIN

Tako mi je cijeli život.

OTAC

Ti si jedno nezahvalno smeće.

Razmaženo, samozadovoljno smeće.

SIN

Ti si kukavica.

Lako je uvjeriti se da si pobjednik,

ako nikada nisi ništa napravio.

OTAC

Ti varaš,

preskačeš korake.

Ja to vidim,

bez radnih si navika,

nekih osnovnih načela.

Plitak si.

SIN

To sam naučio od tebe.

Žaliti se,

šutjeti

i onda, kad je ključno,

pobjeći.

OTAC

I sad bježiš ?

 

SIN

Ne.

Sad odlazim.

OTAC

Ona bi mogla umrijeti

od tuge.

SIN

Ona umire dvadeset godina

i sve će preživjeti

kao da joj je nemoguće priznati si

da je jaka,

a da joj bolest to ne dokaže.

DJED 2

Kad bih bio tu,

rekao bih mu da mi je žao,

raširio bih ruke i

dopustio zagrljaj.

Potom bih mu slagao da ga

nikada

neću

napustiti.

DJED

Laž, druže!

To nam sjebe djecu.

Ja sam svojoj govorio,

ne mogu bez tebe

i umrijet ću ako odeš,

a istina je bila da sam se bojao samoće

i da mi je bilo neizdrživo u kući samo s njenom majkom.

To je ona radila svome sinu,

a tako on govori svojim djevojkama.

To su laži,

ne njihove nego naše.

DJED 2

Kad bih bio tu,

ja bih mu se ispričao

i možda mu priznao da sam

promašaj.

DJED

Druže,

lako tako.

OTAC

Dođi.

SIN

Neću.

OTAC

Udari me ako trebaš.

SIN

Nema potrebe.

OTAC

Nisam ja kriv,

kunem se.

On je.

Kad bi on bio tu,

ja bih ga lupio.

SIN

Ovako?

OTAC

Da.

DJED 2

Bolje nisam ni zaslužio.

OTAC

Katkad zaslužujemo kaznu.

 

SIN

Ne.

OTAC

Ti mali bjegovi,

to su preljubi.

SIN

Što bi ti znao o tome?

OTAC

Mi smo isti.

I ja znam što radiš

i znam zašto te ostavila.

Mi smo isti.

I to je ono od čega bježiš,

a samo pratiš moje putanje

i koordinate.

DJED 2

Jesi li ti varao svoju ženu ?

DJED

Vjerojatno.

Takve se stvari potisnu,

a onda i zaborave.

DJED 2

Sve se da zaboraviti

uz dovoljno truda.

DJED

Ja mislim da tvoj sin vara moju kćer.

DJED 2

Tako bude u životu.

DJED

Došao ovdje da te zamolim…

DJED 2

Druže,

nemoj plakati.

DJED

Ja ne mogu bez nje.

Ne mogu.

Ne želim da ode za njega.

DJED 2

Tko si ti, starče, da tako određuješ tuđe sudbine?

DJED

Oni nisu dobar par.

Zaista nisu.

DJED 2

Srami se.

DJED

Neću izdržati bez nje.

DJED 2

Djeca te moraju napustiti.

To je pravilo.

Ako ih ne pustiš, ona umru.

DJED

Osamdeset i osma je.

Ja osjećam rat pod svojom kožom.

Nije vrijeme za svadbu.

DJED 2

Nikada nije vrijeme.

DJED

Ti vaši, oni divljaju.

DJED 2

Oni nemaju veze sa mnom.

DJED

Ne dopuštam joj.

Kakav život ju čeka?

On je stalno na putu.

Rat će.

DJED 2

Pa neka barem imaju ljubavi.

DJED

Osamdeset i osma je.

Tko je otišao, otišao je.

DJED 2

Star si i usamljen,

paranoičan i tako težak.

Težak si, starče.

DJED

Lako je tebi.

Ti si pijanac.

Ti nikada ništa ne osjećaš.

Zato ti je i sin tako mutav.

DJED 2

Tvoja je kćer naporna i glasna.

Tako gladna pažnje,

nepripremljena za svijet.

Upropastio si ju starče.

DJED

Želim da to zaustaviš.

DJED 2

Zaustavi sam.

DJED

Ne mogu.

Ja ne mogu njoj reći ne,

a ja znam da će biti nesretna.

DJED 2

Svi su nesretni.

DJED

Svakako mislim da ju vara.

DJED 2

Svi varamo.

DJED

Pijan si.

DJED 2

Moj se sin zaljubio u nju

jer je glasna i naporna,

na pragu ludila.

I ja ga razumijem.

DJED

Požalit ćeš

i ti i ja i oni.

DJED 2

Star si i uskoro ćeš

umrijeti od tuge,

a ja od ciroze.

DJED

Zar ne vidiš,

zar ne osjećaš taj

rat?

DJED 2

I rat je za ljude

kao što je ljubav za mlade.

Ma što se ti tu petljaš?

DJED

Možemo promijeniti budućnost.

DJED 2

Ali ne i sudbinu, stari druže.

DJED

Preklinjem te.

DJED 2

Ne budi očajan, molim te.

DJED

Ja neću moći bez nje.

Ona je moje sve.

Ako se uda,

ja mogu umrijeti.

DJED 2

Onda umri.

DJED

Umirem deset godina kasnije,

nekoliko godina nakon rata,

ostavljajući jednog zbunjenog unuka iza sebe

i jednu sasvim uništenu kćer.

DJED 2

Ja umirem pet godina prije njega

ostavljajući svoga sina

u nekoj sasvim novoj mržnji

i jednog unuka kojeg nisam vidio

većeg od štruce kruha.

Mogli smo biti i pametniji.

DJED

Lako tako,

stari pijanče.

DJED 2

Idemo stara budalo.

Ne trebamo ovo gledati.

SIN

Tata, zašto mi sve ostavljaju?

OTAC

Tako svijet funkcionira.

SIN

Zašto si me ti napustio?

 

OTAC

Nisam.

SIN

Ona krvari u  kupaonici, tata.

OTAC

Zovi hitnu.

SIN

Ali ja želim da ona umre.

OTAC

Ti nisi Bog.

SIN

Ona si je razrezala žile,tata,

I njena krv natapa kupaonicu.

Zašto nisi tu, kretenčino?

OTAC

Morao sam raditi.

negdje daleko, u nekom svijetu

gdje nisam pripadao.

SIN

Ona ne može sama.

A ja sam dijete, tata.

Ja ne mogu odgajati i nju i sebe.

OTAC

Morao sam otići u pičku materinu

jer kartica ima svoj limit,

jer se hrana mora jesti.

Morao sam se buditi u pet ujutro,

svako jutro,

svih sedam dana i graditi neke mostove,

velike mostove za neke tako sretne,

tihe i skromne

Njemačke obitelji.

SIN

Tata, ona se promijenila.

I sada krvari.

Što da radim ?

OTAC

Nazovi hitnu.

I onda budi uz nju.

Ona te ne želi izgubiti.

Samo to.

SIN

Ali ja želim,

ja se moram maknuti od nje.

Zašto

mi nitko ne vjeruje?

OTAC

Vjerovati tebi je nemoguće

jer vjerovati tebi bilo bi kao vjerovati

u Boga ili pretkazanja.

Mi moramo vjerovati u prošlost,

kakva god ona bila

da bismo preživjeli.

SIN

Mrzim te.

Ja te mrzim tata.

Prezirem.

Jer si jebena kukavica,

jer te nikad nema i

jer si kreten,

nepouzdan.

Trebao si biti pijanac,

trebao si biti agresivan,

PTSPovac.

Onda bi te bilo lakše mrziti

bez krivnje.

Ovako te nije bilo,

nikakav trag ne ostavljaš,

nikakve okvire

i zato na mjesto mržnje i ljutnje

dolazi krivnja,

ali sada ću te

ukloniti.

OTAC

Otac s vremenom sve više voli svoga sina

sve ga više treba,

tu jednu sliku sebe,

bolju i napredniju.

Ali sin sve više mrzi oca

i sve ga manje treba

kako s vremenom uviđa da je život

kompliciran, zajeban

i  nepošten.

SIN

Ostavio si mi ideju bijega

kao svoje naslijeđe.

i zato me svi ostavljaju.

OTAC

Ti nisi kao ja.

SIN

Ti i ja smo isti.

Varalice,

majstori nestajanja,

katatonično nesretni triksteri, tata.

Ti i ja smo isti,

mi ne pripadamo.

OTAC

Pusti ju neka krvari.

Dopusti da se ja pobrinem,

vjeruj mi.

SIN

Sad je prekasno.

Ona me je trajno ranila.

I sad mi više ne trebaš.

Sad mogu sam,

zaista mogu.

OTAC

Oprosti mi.

SIN

Nema se tu što opraštati.

Doći će neko drugo vrijeme

i tada više neće biti ove boli i praznine.

Sada, ja se mogu samo pomiriti s tim

da sam šupalj i da nemam ništa,

da sam usamljen i da u meni tinja strah,

sasvim mali strah da će me svi napustiti

i da me nitko neće voljeti,

da će se ljudi pretvoriti u zvijeri

i da mi nitko neće vjerovati.

OTAC

Hajde!

Svijet je pun mogućnosti.

Velik je i širi se.

SIN

Tata,

te mogućnosti nisu za nas.

To je za njih.

One druge.

Ja u Minhenu neću biti drugačiji od tebe.

To je sustav za njih, one druge,

koji ne griješe i koji znaju kako valja živjeti ovaj život

i kojima je sve jasno.

OTAC

Tko ih jebe?

Postoji svijet i za tebe.

Gdje bi bio svijet bez zaljubljenika

i budala?

SIN

Žao mi je za to što sam uradio.

OTAC

Svatko se posklizne

i svatko sjebe,

Samo to neki bolje skrivaju.

Neki od kamenja rade dvorce,

a drugi muzeje.

Ali isti je to kurac, sine.

SIN

Jednog dana,

imat ću osjećaj da se ništa od ovog nije dogodilo.

OTAC

Sada sam ja tu

i ti možeš živjeti,

bez mene.

SIN

I jednog dana,

bit će ljubavi za sve

i vrijeme će se ponovno ubrzati.

OTAC

Hoće.

 

SIN

I ja ću postati jedan od njih.

I meni će biti jasno kako živjeti ovaj život.

OTAC

U pitanju su samo dani.

SIN

I bit ću jedan od njih,

ali neću zaboraviti, tata.

Neću se dati zaboraviti,

ovaj pejzaž boli i samoće,

praznine,

koliko je mama bila lijepa i koliko se prije smijala,

koliko si me volio prije nego što si zašutio.

To ostaje,

obećavam ti.

OTAC

Obećaj mi samo da nećeš odustati.

SIN

Od čega?

OTAC

Ne znam ni ja.

SIN

Prokletstvo preskače generaciju,

usamljeni muškarci,

nijemi,

umorni od svojih očeva,

pijanaca i vojnika,

razočarane radničke klase,

ne mogu pronaći ni ljubav niti utjehu,

odgajaju sinove

napunjene nekim snovima iz bivšeg sistema,

prepuna slatkih obećanja ljubavi

i ugode, bez užitka.

Jedno natjecanje svedeno na tijelo koje trči

na traci u teretani.

To smo mi,

sinovi umornih očeva

i razočaranih djedova

koji su gradili budućnost koja nikada nije došla.

Pakiram kofer,

Ja,

i živim u nekom vremenu kao da,

kao da je mama preživjela operaciju,

kao da imam novaca, barem po sto kuna,

kao da sam se preselio u Minhen,

kao da me netko voli

kao da mi svijet nešto duguje,

barem objašnjenje,

za udarce i zlostavljanja,

kao da sam susreo samoga sebe

i kao da sam se s njim pomirio,

kao da sam preskočio svoju sjenu,

kao da mi otac nije umro

i kao da postoji neki bolji svijet, pravedniji.

SOBA

Misli D.P., sada već dvadeset i šest godina, dok izlazi iz Hotela Grand

u Munchenu

gdje je proveo svega nekoliko dana dok mu se nije oslobodila soba u širem centru grada.

Zima je i hladno je.

Poeziju više nije pisao.

Morao je učiti,

naučiti novi jezik i žrtvovati svoj.

Ja sam njegova berlinska soba,

a ja ona u Parizu gdje je boravio samo kratko i neobično dugo gledao u plafon.

Ja sam soba njegove djece.

A ja ona u koju je ušao nedugo nakon kratke, ali bolne, rastave braka.

Ja sam soba u staračkom domu gdje posjećuje svoju sada već staru majku.

Ja sam soba u kojoj  D.P. sjedi i radi i mašta.

Ja sam lampa na tom stolu.

ja šalica kave,

a ja sve ostalo.

 


TROKUT

 

LICA:

Nina Violić

Katarina Bistrović Darvaš

Jelena Miholjević[6]

Frano Mašković

Livio Badurina

 

NINA VOLIĆ ČITA GOSPOĐU DALLOWAY VIRGINIE WOOLF

Pour Norman A.

 

 

Postojala je prva ruka,

Prva ispisana ruka ovoga teksta

Pisana u periodu između dvadesetog rujna do četrnaestog

Studenog

Gdje Nina Violić, hrvatska glumica

Boravi u Hotelu Grand u Parizu i ponavlja tekst,

Meditaciju na gospođu Dalloway

U jednoj rečenici,

Žaluje,

Prisjeća se

I pokušava zaboraviti,

Preispituje svoje odluke

Kao što i sam «autor» preispituje svoje:

Odluke,

Tekstove,

Ljubavnike

U jednoj rečenici,

Jednoj neprekinutoj misli

Koja se javlja dok hoda niz Bulevar u Beogradu

Ili uz kanal u Parizu

Ili na putu prema autobusnom kolodvoru u Zagrebu,

Ta zastrašujuća struja misli koja se spotakne

Dok čeka u redu na aerodromu

Kao i oni mu likovi što plaču na peronima

Ili dok pakiraju kofere

Tako je i Nina Violić

U jednoj hotelskoj sobi

Hotela Grand

Kojega očigledno ima svugdje

I u Sarajevu i Parizu i nekad u Dubrovniku

Preispituje što je sve Peter Walsh,

Taj slatki Peter Walsh,

Izgubljeni, dosadni, zaljubljivi,

Jadni Peter Walsh,

Kreten,

Debil,

Imbecil,

Koji proputuje svijet da bi se vratio doma,

Onaj Peter Walsh koji već na prvoj stranici romana

Progovori

U uspomeni,

Kaže, više volim ljude od karfiola

I gdje odmah potom saznamo koliko su dosadna njegova pisma,

Njegova beskrajna dosadna pisma,

Vjerojatno zanesena i zaljubljena,

Vrlo vjerojatno naivna,

Neki će reći banalna i glupa,

Tautološka,

Samorazumljiva i

Svakako nepotrebna,

Ali svatko, svaka žena i svaki muškarac,

Svako dijete

Ima svog Petera Walsha

I svatko je Peter Walsh, ponekad,

Tako osamljen i očajan

U nastojanjima,

Pokušajima,

Posustajanjima,

U svojim osjetljivostima i bijegovima,

Putovanjima

I upravo taj Peter Walsh

Kao i Nina Violić

I zašto ne, Dino Pešut,[7]

O svojim ljubavima govori s toliko pažnje

I neobaveznih, tako zamornih detalja,

Anegdota

I sam postaje neka uspomena,

Jednako bezvrijedna i

Oslobođena naboja

Poput one o karfiolu i povrću

Koji zapljusne gospođu Dalloway

U laganom vjetru,

Idealnom za djecu na plaži,

Idealnom da netko umre,

Ako se pita Virginiju Woolf,

Idealnom za trinaesti studenog jednog pariškog petka,

Sasvim tipičnog

Za turista, građanina, beskućnika i imigranta,

Sasvim uobičajeno dosadno prigovaranje po kafićima

Koje može biti bilo gdje i bilo kada,

Jedno dokono isprobavanje neke egzotične kuhinje,

Ako mi oprostite na orijentalizmu,

Da, upravo takvi dani koji započnu

Takvim laganim povjetarcem

I kojom zrakom sunca,

Nekoliko sitnih poslova:

Platiti račun za internet,

Vratiti knjige u knjižnicu,

Nazvati intenzivnu njegu Vinogradske bolnice u Zagrebu

I pitati za Đurđicu Pešut,

Nazvati oca,

Popiti kavu s prijateljicom

I planirati rođendan za osiromašenog druga,

Samo malo prigovarati

I upravo takvi su dani teritoriji

Raznih egzistencijalnih kriza,

Pomislila je Nina Violić

Imaginirano se šećući rasterom pariških ulica

Zalijepljenih jeftinim selotejpom

Za zidu jedne male sobe na zagrebačkoj Trešnjevci

Odmah pored slike Kneževe dvora u Dubrovniku,

Obavijena dimom cigareta (bože, koliko naivno)

I nekoliko neopranih šalica kave, i

Upravo takvi dani nagovijeste povratak neke uspomene,

Vidi, ovo je ulica gdje je stanovao N.A.,

Možda je ovo njegov motor,

A možda više ne živi ovdje,

Govori joj ruka koja ispisuje ovaj tekst,

A ona hoda tom ulicom i razmišlja,

Govori,

Istom onom ulicom gdje je jednom hodala

Katarina Bistrović Darvaš ili Hrvojka Begović

Kao neka Ana,

Kako bi zaključala jedan drugi tekst,

Jednu površinu napisanu istom rukom

I samo u pokušaju da obloži jednu ranu

Među prstima iste te ruke

Koja povlači crte po turističkoj mapi

I ispisuje rutu, putanje Nini Violić

Koja ju mora razumjeti

Dok razmišlja o Peteru Walshu,

O jadnom, dosadnom, naivnom i banalnom Peteru Walshu

U kojeg je ispisan svaki od mogućih boljih života

Kojega nikada neće voditi

Niti imati,

To uporište nadanja i

Jedno raskrižje mogućnosti

Koje je odbila,

Da, nije izgubila,

Već odbila,

Rekla ne,

Jer je tako morala

Jer ne postoji život u kojemu bi ona pristala

Na Petera Walsha

Jer onda to više ne bi bila ona

I njezin bi život bio nemoguć

I njezina kći nemoguća,

A nikoga osim one jadne mačke

Ne može biti i ne biti u isto vrijeme,

Ili je možda obrnuto,

Ali sasvim ugodna jesenja jutra ne dopuštaju

Filozofiji da objasni strahove,

Sasvim blage tjeskobe i

Nagrizanja štitnjače

Jer ta sasvim ugodna jesenja jutra

Rastvaraju neke crne kutije,

Petera Walsha na terasi,

O bože koliko je već tada bio dosadan,

Ali koliko ju je samo volio

I koliko zaista ti slijepi romantici tako slijepo vole

Nude se prvi put,

Drugi,

Nude sve što imaju,

Neki sitniš dostojanstva

Koji ima je preostao,

Treći put

Pa tako bivaju odbijeni

Kao da cijeli svijet ovisi o tom odjebu

I još jednim pokušajem

Dok Peter Walsh nije potpuno nestao,

Otišao na drugi kontinent,

Blokirao me na Facebooku i Skypeu,

Potpuno nestao,

Ignorirao sva pisma

I potom dopustio da se jedan svijet posve uruši

Kako bi onaj stari,

Onaj svima nama predodređeni mogao ići dalje

K svom mesijanskom vremenu,

Svome obećanju da će jednom sve ipak biti malo bolje

Iako je nakon Petera Walsha

Uvijek svakako manje ljubavi

I manje sreće,

Manje kronostasisa,

Malo onog sublajma (jer nemamo bolju riječ)

Gdje se i Nina Violić

I Gđa Dalloway

I zašto ne, Dino Pešut,

Osjeća kao da je na pravom mjestu

U točnom trenutku,

Onaj osjećaj pripadnosti,

Povezanosti sa cijelim svijetom,

Od Pittsburgha gdje se neka Cristina Cruise udaje

Do Damaska gdje se jedan sasvim naivan (i toliko predivan u tome) momak

Žali kako su ulice prazne,

Sablazno prazne,

A opet, postoje gradovi koji su uvijek sablasno prazni,

Gradovi koji čuvaju tajnu

I skrivaju je po kućama,

Ovijeni maglom

I sasvim opipljivom tugom,

Takvi gradovi stvaraju Petera Walsha,

Takvi gradovi odgajaju izbjeglice,

Emotivne lutalice,

Naivce,

Budale,

Pijance

Koji govore volim te kao da ljušte pistacije

I koji ulaze u život nekoj tamo Nini Violić,

Pretpostavljam i Virginiji Woolf

I tom nekom Normanu A.

I onda nestaju

U Indiji,

U prljavim zahodima diskoteka,

Dnevnim njegama Vrapča,

Te budale i pijavice

Koje samo u želji da vole

Ne mogu priznati da su sami,

Beskrajno sami

Na oknu prozora,

Riječnim strujama,

U tišinama,

U neizgovorenom

Između ulica,

Beskrajnih, širokih ulica,

Omotani vlastitom maštom

I bujicom riječi koje izviru paralelno,

U isto vrijeme

Tek negdje u pretpostavci

U paradigmi,

Uvijek u nadi

U nekom vremenu kao da,

Kao da gospođa Dalloway nije odbila ubogog

I dosadnog Petera Walsha,

Kao da je sretna i

Kao da je život sastavljen od dana

I kao da se satovi ne sastoje od malih zupčanika

Nego da plutaju u prostoru

I ostavljaju iza sebe neke blage titraje,

Otkucaje,

Neminovno,

Pomislit će gospođa Dalloway,

Ovo je život,

Ova rijeka ljudi što prolazi pokraj nje,

Jedna šetnja Tratinskom ulicom u Zagrebu,

Gdje teta za roštiljem već peče deset ćevapa

Za pomalo umornog čistača ulica

I jedan sasvim mali, ali dozvoljeni flert,

A niže niz ulicu jedan pripiti djed rezbari drvene rode

I prodaje sasvim pristojnu kolekciju rabljenih knjiga,

Potom nekoliko prodavaonica ploča

I obavezno plava gospođa koja na plac dolazi samo

Petkom i subotom i prodaje svježe ubranu rukolu

Koja se obavezno mora probati prije kupnje,

A u Parizu,

Jutra su zaista bila magična,

Uvijek u uspomeni proljetna

Ili na tragu proljeća,

Plavi uvojci i miris ustajalih,

Nekako uvijek vlažnih pariških šupa koje nazivaju studijima,

Jedan neobavezni plan,

Šetnja uz kanal

Ali ti planovi,

Planovi,

Silni planovi,

Veći od života

I mogućnosti,

Hrabrosti,

Cvijeće stoji kao jedini dokaz

Da vrijeme prolazi,

A cvijeće je prvi objekt,

Prvi poklon,

Prvi pokušaj,

Prvi znak pažnje,

Cvijeće je prvo što ulazi u kuću

S dobronamjernim strancem,

Cvijeće je odraz dobrog odgoja

I potpuno krivih vrijednosti,

Jedan tako naivan naputak

Za poslije neprilagođenog momka

Kojeg više vole majke od sinova

Ili neprilagođenu djevojku koja

Dok ga iščekuje na poklon,

Odustaje pa odlazi i,

Poput Nine Violić u Parizu,

kupuje ga sama

Preveliki, nepotrebno raskošni buket

I tako vjerojatno u sasvim prolaznom hiru

Potopi mogućnost kupnje Chanelove šminke

Ili večeru u malo boljem restoranu

Što joj je možda spasilo život

Jer svaka lista želja se uvijek kompromitira,

Definira prolaznim

I tako često nepotrebnim hirovima

Jer u suprotnom to više nisu želje

Nego obaveze,

A negdje u njima

U fatalnim pogreškama tih raznih želja

Skriva se ono što život čini životom

I onu tanku granicu sa svime ostalim

Zatočenim u kao da vremenu,

U mašti

I žalovanju,

U odrazu nemogućnosti

U sasvim realnim okvirima,

Bože, kako je predivan taj Pariz

I bože kako se ti ljudi neobavezno smiju

I kako je uz kanal živo

I kako su ti homići nabildani

I kako su te žene visoke,

Bezobrazne,

Kako samo žive svoje laži

I kako samo uživaju u njima,

U svojim ručkovima i svojim večerama,

Svome jeziku koji je puka interpretacija

Tako više od ove naše određujuće gramatike,

Razmišlja na glas Nina Violić

Kao gospođa Dalloway

Transponirana iz Londona u Pariz

Tipkana u Zagrebu,

Projicirana preko turističke mape na zidu jedne sobe,

Skicirana u jednom otužnom hostelu u Parizu samo

Nekoliko

Mjeseci prije

Kada se sudbina tako neobavezno poigravala

S rukom koja ju ispisuje,

S rukom koja je izgubila Petera Walsha,

N.A.

Jednom zauvijek u nekom samostanu na jugu

Kada se rukovala s dlanom koji sada miluje N.A.

Dlanom koji dokazuje da vrijeme prolazi,

Da se ruke sastaju,

Rukuju,

Dodiruju,

A cvijeće vene,

Isto kao što se i cvijeće u rukama Nine Violić

Kao gospođe Dalloway

Već polako suši

Dok korača ulicama

Tamo negdje oko Faubourg-Saint-Denis

Jer ju neobično zabavlja ideja da među hipsterima i buržujima

Još uvijek stasito,

Ponosno

Stoje kurve

Ispred sasvim uskih dvokatnica,

Nedaleko od crnaca u frizerskim salonima

I gotovo nevidljivih prosjeka,

Među omotima McDonaldsa

Koji su u tim uskim ulicama utoliko više vidljivi

Pa grad djeluje prljavo,

Ali samo je uži, topliji

Od Berlina ili Londona koji su razvedeni, široki, usamljeni,

A u Parizu je sve usko:

I stanovi

I ljubav

I život

Jer sve izvan toga je opasno,

A to zna Septimus,

Koji se sada možda zove Senad ili Samir ili

Koji god označitelj pristaje vašem

Orijentalističkom uhu,

Jedan ili više

Ili nebrojeno puno tužnih momaka

Sasvim praznog pogleda

Koji tužno sjede već godinama na raznim klupama

Po raznim parkovima

U Beogradu,

Na granicama,

U vlakovima skrivajući se po zahodima od kontrole,

U čamcima i brodovima

Gdje im je možda poginuo najmlađi sin

Ili otac

I koji imaju stanovite probleme

Koje bijeli vojnik i ratnik i žrtva mogu liječiti

Jer imaju adresu,

Jer su prijavljeni

Jer su imali oko 200 eura tjedno

Da provedu psihoanalizu,

Ali on ne,

Taj Septimus, Samir, kako želite,

Sjedi na klupi u parku i gleda neku mladež,

Tako slojevito odjevenu,

Modernu

Kako jedu sir i piju vino uz kanal,

Slušaju glazbu i tračaju nekog Guillauma koji je napisao stravično

Rasističku, eksploatacijsku dramu

Ili neki mali kurac onog Adrea koji je jučer bio toliko naporan

Ili nekog očajnog Hrvata koji je prekinuo preko poruke na Skypeu,

A s druge strane,

Sasvim nevidljivi Septimus

I njegova žena koja negdje

Duboko, iskreno zna

Za prodor realnog,

Nespoznatljivog i nemogućeg,

Koja je došla tako izdaleka,

Koja je sakupljala novac kako je znala

I koja je svaki morski čvor,

Svaki kilometar,

Svaku kolonu

Provela živa zbog njega,

Držeći ga za ruku

Jer on je uništen čovjek,

On je izgubio obitelj,

Brata,

Sina,

Oca,

A nju, tko nju, u romanu Reciju,

Pita kako se osjeća

Jer zna da ono što slijedi je samo muška igra,

Muška potraga za smislom,

Muški odgoj,

Muško pitanje časti,

A ona koja je toliki put prevalila,

U nadi da će se jednog jutra,

Poput ovog ranog jesenskog, probuditi,

Izaći na ulicu,

Kupiti cvijeće i samo malo

Neobavezno šetati

Bez metka,

Granate

I straha,

Zna da je život puno kompliciraniji,

Da je potrebno toliko žrtve

I da je tišina,

Ista ta tišina koja stoji između nje i Septimusa, Samira ili kako želite,

Odgovor,

A ne pitanje,

A za muškarca je tišina uvijek pitanje,

Zato je tako nepodnošljiva,

Zato odlazi u parkove i igra šah

Ili u kafane

Ili na bojište

Gdje je tišina opravdanje

Za bolju igru,

Veću koncentraciju,

Onaj čudan moment s bogom

Koji iz nekog razloga žene tješi,

A muškarce nagovara

Kao da je penis neka vrsta telefona s Bogom,

Kao ona govornica u Međugorju koja

Govori Marijinu poruku muškim glasom[8],

Ali Recija mora šutjeti

Kao da ona isti rat nije proživjela,

Kao da ona ne živi s njegovim posljedicama,

Kao da se ništa nije dogodilo

I kao da jesenja jutra umočena u patnju

I samoću

Mirišu drugačije za nju i Septimusa

I onda ugleda mene,

Ninu Violić kao gospođu Dalloway

U mome dugom kaputu s tim

Nepotrebno velikim buketom

I iz njenog se srca razlije tolika mržnja,

Mješina očaja i beskonačne tuge

Jer Recija nikada neće tako

Bahato hodati uz kanal,

Nikada neće žicati upaljač od zgodnog mulata

I neće u rukama držati tako predivan buket

Cvjetova kojima ni ne zna imena,

Njena će ruka samo držati Septimusovu,

A njegova će

Nešto kasnije večeras,

Dok će Nina Violić završavati ovaj predugi monolog

U nekom nelošem pariškom kazalištu,

Držati Kalašnjikov

I Recija zna, kako to samo dobro zna

Da će ga ta hladna strojnica

Utješiti više od njene mlake

Sada već malaksale, od uzaludnog truda i stiskanja,

Ruke,

Produžetak ruke navođen navodnim bogom,

Sasvim razvidne mješine psihoze

I nepravde,

Barutom nekih sila i ratova koje su nevidljive

I vjerojatno neshvatljive

Raznim drugim rukama

Koje možda nikada nisu primile oružje,

Koje su udarale po tipkovnicama,

Nosile cvijeće,

Radile glazure od rastopljenog šećera,

Prale novac,

Pa da su i samo drkale

Pa tako i Nina Violić kao gospođa Dalloway gleda u svoje ruke

Koje kao i vrat

Uvijek barem malo pokazuju godine

I koliko je samo meko cvijeće

I njegove latice

I ruke tih mladića i djevojka koje su napete

Kao svježe breskve,

A, zašto ne, i cice

I koje se nemarno maze,

Među čijim prstima sasvim neprimjetno

Prolazi dim

I taj tako neobični povjetarac za ovo doba godine

Koji poveže Reciju i Ninu Violić

Kao gospođu Dalloway

Svaku na svojoj strani kanala

I svojoj strani samoće

I svijeta

I pomisli gđa Dalloway,

A možda i ja, Nina Violić,

Kako li je tužna ona žena

I njihovi pogledi naprave dijagonalu na mapi

I pojavi se onaj osjećaj pripadnosti

Svijetu i trenutku

Jer između ta dva pogleda i vrijeme je stalo

I možda će to tužnoj Reciji biti posljednji dan

Stoga prelazim kanal preko malog mosta,

Guram se među klinčadijom koja se zagrijava

Za još jedan tako tipičan pmetak (ups!)

Koji će nakon ovih piknika otići u bar

I malo prigovarati o životu,

Ništa posebno,

Komentirati kako su usamljeni,

Surfati Gridnderom ili Tinderom,

Zamišljati kako će se večeras pojebati

Pa i zaljubiti

Jer što će drugo osim jebati

I zaljubljivati se kad je ekonomija toliko u kurcu,

A i svijet generalno

Jer oni to znaju bolje od ikoga,

Razmišlja gospođa Dalloway

I ti Muslimani,

Što zamotavaju svoje žene tako,

Ionako nema ništa posebno ispod,

Razmišlja glumica

I priđem joj sasvim blizu,

U ruke joj predam ljiljane i ivančice,

Dosta neobičnu kombinaciju

I u njenim očima se nešto dogodi,

Vidjela sam,

Vidjela sam da je to najsretniji događaj u životu te žene,

Jedan meni poetični hir,

Možda i pretenciozni

Toj je ženi najljepši trenutak koji će ikada doživjeti u životu,

Ali to nisam mogla znati

Dok sam joj prilazila,

Prelazila preko tog mosta,

Nogama okrznula neka dva mala preslatka homića

Koji će nekoliko sati kasnije

Biti mrtvi

Jer to niti ja,

Nina Violić,

Gospođa Dalloway

I Dino Pešut

Nismo mogli znati

Jer postoje dani poput ovih

Kada ništa ne izgleda kao katastrofa

Osim njegove tako suptilne ljepote

I mojih nekoliko sasvim uobičajenih hirova

S kojima sam se ionako naučila živjeti,

Koji su se pojavili u onom trenutku kada sam ničim izazvana

Rekla ne i ponovno ne i još jednom samoj sebi

Ne

Tom Peteru Walshu,

Normanu A.

Kada sam odbila cijelo njegovo carstvo

Sastavljeno od očajnih pokušaja

I tako, tako nespretnih udvaranja

I tog jednog stana koji je ponudio njegov ostarjeli otac

Koji je otišao s nekom egzotičnom klinkom

Jer je shvatio da vrijeme brzo prolazi

Što Reciji možda ništa ne znači

Jer, dok sjedi na klupi držeći suprugovu tako odsutnu ruku,

Vrijeme

Titra

Na mjestu,

Zaustavlja se

Kada ugledam negdje tamo u daljini,

Za jednim stolom

Na uglu

Kafića Chez Prune,

Među dokonim hipsterima

Ugledam Petera Walsha,

Onog istog Petera Walsha

Kako nešto,

Vjerojatno tako ubitačno dosadno

Objašnjava,

Neku svoju teoriju života,

Politike,

Umjetnosti

Kao onaj lik iz Allenove Ponoći u Parizu,

Perter Walsh,

Dino P.,

Taj intelektualac općeg tipa koji

O svakome zna ponešto,

Ali govori to tako zaljubljeno

Da ga uvijek netko

Barem malo sluša

Jer njegove riječi pljušte,

Igraju se,

Tako, tako nelogično naglašavaju u rečenici,

Njegov dubok glas

Koji probija te male ulice

I zbog kojih uvijek zvuči kao ribar,

Ili bauštelac koji se nagutao teške literature,

Koji se skrivao u knjižnici od malih zlostavljača

I koji svakog trena može spakirati kofer

I nestati,

Otići

I taj strah da će ih napustiti

Čini Petera Walsha gotovo neodoljivim

Jer on je uvijek karnistar ljutnje,

On kupuje zaštitničke osjećaje drugih

Na rinfuzu,

Onako pomalo koliko treba nekoj tinejdžerici

Da se napije s prijateljicom

Negdje u Umagu

Gdje su bili skupa tako davno

I još uvijek

On izaziva u meni osjećaj da vrijeme staje,

Da gledam Eiffelov toranj kao splet šipki

Jer uz njega simboli više nemaju vrijednost

Jer svaki puta kada progovori

Ja čujem negdje u primisli koliko sam glupa

I slaba,

Nehrabra

Jer smo mogli živjeti neki život pun avantura

I neki život gdje je manje praznina

I samoća,

Ali nisam,

Nisam bila spremna,

Bila sam mlada

I odabrala sam moguć život,

Onaj koji bih mogla podnijeti,

Preživjeti,

Ali ipak njegov glas,

Njegovu naivnu glupu njušku

Mogu prepoznati na razdaljini većoj od dometa snajpera

Jer on je Sanja Iveković

Na balkonu svoga stana,

Pije viski,

Čita knjigu,

Preserava se,

A ispod njega cijeli svijet,

Cijeli jedan svijet koji ne razumije,

Ljudi

Pa i sam drug Tito,

A ja sam snajper na krovu Hotela Westin,

Mirna,

Pribrana,

Stojim tako jer mi je netko rekao da moram stajati

I nišanim,

Otklanjam svaku mogućnost opasnosti

Za poredak,

Za opstanak stvarnosti,

Ali u njega

Ne mogu,

Ne želiš

Jer da nema njega, moj život ne bi tekao paralelno,

Negdje drugdje

Negdje u mašti, nemogućem

Jer da nemamo život koji možemo izmaštati,

Umrli bismo,

A Peter Walsh

Sa svojim putovanjima,

Svojim dugim,

Dosadnim

I nepotrebnim pismima

Podražava moj život kojega nikada neću imati,

Dočekati,

Od kojeg sam morala odustati da bih preživjela

I ugleda me,

I razmišlja,

Bože, zar je moguće

Da je i ona tu,

A ja sam tu samo dva dana i nikome se nisam javio,

I vjerojatno se opravdava,

Ove ljude sam sreo na ulici,

Pariz je zaista kao Zagreb,

Postoji znatno veća mogućnost da ćeš nekoga naprosto sresti

I vjerojatno,

Došao sam ovamo biti malo sam

Jer sam imao težak prekid

Ili sam na pauzi

I da malo razmislim o svemu,

Preposložim se,

Skubiciram

Jer mi je sve nekako komplicirano,

Ali takav je život

I takav mora biti,

Kompliciran,

Neshvatljiv,

Ali dobro mi ide na terapiji,

Moguće da sam narcisoidan

Ili samo imam neki oblik tjeskobno-depresivnog poremećaja pa

Se zato gušim,

Zato sam se onako ponašao,

Zato sam te onako i ostavio

Jer ja možda i ne znam biti sretan

Pa sam sabotirao svaki pokušaj,

Ali on to dakako ne može izgovoriti,

Nego me gleda i samo gleda

I već u pogledu moli,

Štoviše preklinje,

A oko mene,

Titraju zupčanici,

Postajem sve,

Mnoge

Jer ovdje nema potrebe da ga sretnem

Jer ovo je bio moj vikend

Gdje sam si trebala kupiti neku šminku,

Šetati uz kanal,

A onda popiti piće sa Sally Seton,

Katarinom Bistrović Darvaš

Koja je ovdje jer istražuje neke srži i dubine,

A ne govori preduge monologe

O ljubavi i životu

Koji se vrte u krug,

Oko svoje osi,

Oko drugih,

Koji skriva jednu jednostavnu poruku

Koja je trebala biti odaslana u prošlost,

Jedan sasvim jednostavni volim te

Negdje u dvije tisuće dvanaestu,

Ali Peter Walsh,

Taj glupi Peter Walsh

Sada stoji i gleda me

Pogledom između

Sažaljenja i nade

Želi zagrljaj,

A možda je kroz ovo vrijeme zaključio da ipak voli karfiol

Više od ljudi,

A možda je ta patnička pozicija

Trajno neizbrisiva,

Možda on mora slijepo voljeti ljude

Jer ne bi izdržao patnju

Jer on to vidi,

Samo patnju,

Nepravednost,

Svijet sazdan od prosjaka i žrtava

Jer kako se i on sam skrivao po tim zahodima škole

I uvijek išao nekim dužim putem kući

Gdje ga je čekalo još nepravde,

Začudne autoimune bolesti

Koja mu je majku pogurala u ludilo,

Neprospavane noći

I gotovo filmska zlostavljanja

Gdje mu je život ponudio pogled koji ulazi duboko,

Duboko

U središte nečije traume

Da vidi ljude kao šesnaestogodišnjake,

Da dijagnosticira gdje su rane,

A gdje mržnje

Kao što i sada vidi moju,

Ali ne može i kreće,

Popije žestoko piće do kraja i

Pretvara se u onu prepoznatljivu budalu,

Jednu predrasudu koju si je posložio još u pubertetu,

Širi ruke, smije se,

Grli me

Rukama koje ispisuje

Ona dosadna pisma koja ne mogu čitati

I govori mi,

Upoznao sam tvoga muža,

Bože koliko je pretenciozan,

Smiješno je koliko život ciničan,

Zaljubila si se u sve ono u što si se klela da mrziš,

Plavokosog,

Samodopadnog

Malog buržuja,

Ali ajde, ja te razumijem

I volim,

Kaže kao da ne zabija dva aviona u dva tornja

I s istom lakoćom me ostavlja na  nuli,

Urušava i ono malo mistike što sam jutros tekućim puderom

Namackala na lice

I ja znam da me on vidi,

Onakvu kakva jesam,

Bez maske,

Opuštenu

Jer me vidio takvu,

Usamljenu,

Uplašenu i

Na rubu suza

Kad sam pričala s jebenim povrćem

I kaže,

Ovdje sam došao na dva dana

Pa idem dalje,

Želiš li možda na piće

Ili večeru poslije,

Mogli bi onaj kambođanski koji si tako voljela

Kad smo bili ovdje zadnji put,

A ja ne mogu,

Ne želim,

Neću

Jer sad imam muža

Koji je manje hirovit,

Svoga Richarda

Koji nikada neće gubiti vrijeme promišljajući sustav,

Koji neće razgovarati o ljubavi sedam sati,

Koji me neće rasplakati,

Koji ne pije dok se kafići ne zatvore,

Koji niti ne zna za radničku klasu,

A kamoli njihove probleme,mnije

Koji isto piše,

Ali ga boli kurac za tamo neku patnju

Kada preko nje može izreći poantu

I koji nikada, ali nikada neće otići

Jer voli moć

I voli poziciju koju ima,

Privilegiju koju je dobio preko prezimena

I dostatnost koju mu je sustav

Poklonio

I bože, koliko sam grozna,

Kritična,

A to znam da sam naučila od njega

Petera Walsha

Jer on mrzi dokse

I toj me riječi naučio,

Javno mnijenje

I vjerojatno mrzi mene

Jer sam postala javno mnijenje

Jer si dajem za pravo da govorim što je iznimno,

A što nije,

Što je prijelomno,

A što je trend,

A on se cijeli svoj život bori protiv toga

Nekim tako naivnim postupcima,

Govori o ljubavi,

Patnji,

Boli,

Ne kategorizira probleme,

Kupuje ženama što prose ispred SuperKonzuma

Cijele vreće hrane i čokoladice

Za male Cigane,

A za svoje pljuge žica

I koliko sve to zvučalo tako krasno

I romantično,

Nemoguće je s njime

Jer ne može odrasti,

Ne može dopustiti da ga život smiri

I ostavi na titraju

I svega nekoliko izvanrednih trenutaka

Zbog kojih smo spremni otići u grob s idejom da smo nešto napravili u ovom  Jebenom životu

Jer uz njega,

Koji stalno opominje da je ovaj svijet velik,

Čovjek se osjeća nepodnošljivo voljeno,

Ali i uplašeno kao dijete suočeno sa separacijom

I zato kažem odrješito kao Nina Violić,

Staloženo kao gospođa Dalloway,

Ne mogu,

Jebi ga,

Igram predstavu,

Ali dođi,

Odmah je ovdje,

Sasvim neloše kazalište,

A on pita,

Sama si ovdje,

A da pritom zna da sam sama ovdje

I upravo naglasi to sama

Kao da je jedina riječ koja postoji u hrvatskom jeziku,

Sama,

Jasno da sam sama,

Uvijek sam sama

I ti to dobro znaš,

Ali odgovaram suzdržano

I lažem da je Sally Seton/Katarina Bistrović Darvaš ovdje,

A zapravo samo pretpostavljam jer sam tako čula

Od poznanice da je i ona tu

I da joj se javim

Kako samo naši ljudi mogu pospojiti dvoje Hrvata gdje god da bili,

U kojem god gradu,

Ali nisam zvala nikoga

Jer sam samo trebala kupiti nešto šminke,

Ali sam kupila cvijeće i dala ga onoj Muslimanki

I jer sam trebala odigrati jednu predstavu,

Večerati

I sjesti u avion

I vratiti svome sasvim urednom životu,

Ali dani poput ovih zapravo uvijek najavljuju katastrofu,

Pogotovo kada jesen miriše na proljeće,

Kada se ljudi zbune jer jesen je zadnja nada da ćeš

Upoznati nekoga s kime ćeš

Prezimiti,

A u proljeće svatko može sam

Jer tada hormoni govore,

Idi van i jebi se,

Ali ne i njemu

Jer on je spreman voljeti u bilo koje doba,

Kondenzirati ljubav,

Iščekivati godinama

I gleda me zaljubljeno

Kao da su se tri godine,

Dvadeset godina,

Sublimirale u pet jebenih minuta i

Kaže,

Doći ću,

Poljubi me u obraz

I zagrli tri sekunde ipak previše

I ostavi samu među gomiletinom, razočaranih Parizom, Azijata

Sa selfi štapovima

I gleda me,

Poručuje,

Bože, kako si se ukočila,

Kako sam ostarjela,

Predala se,

Ali ja imam sliku tebe

Koju sada skrivaš i gdje se iza te ostvarene gospođe

Krije jedan vrag

Koji šapuće na ramenu

I govori da

Pobjegneš,

Ostaneš,

Nestaneš,

Popiješ,

Divljaš,

Izgubiš se,

Ali ne možeš

I ne mogu, dragi moj Peter Walsh

Jer jednom treba odrasti

I raditi

I pronaći svrhu u sasvim malim stvarima,

Tebi tako beznačajnima,

A samo da znaš ljepše je živjeti s nešto manje ljubavi,

Kao ovi Skandinavci

Ili Nijemci

Jer je onda puno manje patnje,

Ali što njega briga,

On namiguje i maše,

Pali cigaretu,

A mene neka preslatka Koreanka pokušava pitati hoću li se slikati s njom

I mislim, zašto ne

I tako ostavljam jedan jedini trag

Ove uspomene

I ovog dana koji ću morati pamtiti

Jer u savršenom trokutu

Preko kojega se prostire kanal

Susreću se pogledi

Gospođe Dalloway,

Recije

I Petera Walsha

I ruke Dine P.,

Normana A.

I nepoznatog terorista

Koji je kratkotrajnom slavom na opskurnim portalima

Izgubio pravo na osobno ime

Jer nešto kasnije,

Ja ću ovaj monolog izgovoriti

I popiti čašu vode,

A u publici ću vidjeti sjenu svoje prošlosti,

Sally Seton i Petera Walsha,

Jednog života koji je bio autentičan

Ili se ja tako barem uvjeravam,

Dvoje ljudi zbog kojih bi me prolazili trnci samo zato što smo u istoj sobi,

Na nekom tulumu

Uvijek nas troje

Kao onih troje klinaca iz Sanjara,

Uvijek troje,

Uvijek na tragu neke seksualne revolucije,

Uvijek zaneseni,

Uvijek uvjereni kako je ovo život

I kako je ovo onaj život koji smo maštali,

Zaslužili

I koji nam je napokon došao

Kao da nećemo ostarjeti

I kao da Peter Walshov prolongirani pubertet neće biti,

U najmanju ruku,

Otužan,

A kao da se Sally Seton neće umoriti

Od svojih naprednih ideja

I suptilnih popularnosti

I kao da se ja neću uplašiti i živjeti život

Kakav smo se prešutno dogovorili da ćemo prezirati,

Ali ćemo se smijati,

Dobit ću neko novo cvijeće,

Više buketa,

Od njih dvoje tako nespretne

Jer su ih kupovali na putu do kazališta,

Bože, kako se ljudi teško mijenjaju na tim sitnim nesposobnostima,

A ja ću se pitati što radi ona Muslimanka,

Recija,

Ona će šiti, krpati, nešto tako precizno

I šutljivo

Jer ona će danas potpuno umrijeti iznutra

Zato šije, krpa, možda riba kupaonicu,

Nešto tako precizno i sitno

Da ne mora razmišljati

Što drži ruka njezinog supruga

Jer mu je glava prazna

I jer je izašao s velikim ruksakom

I jer se već neko vrijeme druži s nekim novim ljudima,

Mladićima,

U potrazi za nekim novima smislovima jer je ovaj

Tako propao

I ona svoj smisao unosi u iglu i konac,

Raspadnutu spužvicu s malo praška za čišćenje keramičkih pločica

I umire,

Polako umire iznutra,

A meni se ne da na kambođansku hranu

I to mi je možda spasilo život

Jer više nemam potrebu jesti hranu koja mi je zanimljiva

Nego neku običnu hranu,

A Peter Walsh,

Izgleda, još uvijek preferira tekuće večere,

A Sally Seton ionako nikada nije gladna,

Osim možda kad je tužna

I zato sjednemo u kafić,

Neki sasvim obični

I smijemo se sebi samima,

Jedan drugome

I godinama koje sjede između nas

I pomislim,

Bože, ovo je život,

Ova dijagonala između prošlosti i sadašnjosti,

Ova čaša pristojnog vina,

Odbljesak nekih osmijeha okruženih nekim novim borama

I jedan osjećaj pripadnosti

I bože, ovo je život,

Razmišlja i Recija dok šije, krpa i riba pločice,

Udarci nepravde,

Koje da bismo ih preživjeli,

Moramo se poništiti

Jer sve je to iznad nas

I iznad boga

U praznini svemira koji se stalno širi,

Barem je tako gledala na televiziji

Neki dokumentarac

I ona ribajući jednu pločicu već dvadeset i pet minuta

Postaje jedno sa svemirom,

Crnilo koje se širi

Kao što sam i ja sam prazna,

Primimo se za ruke,

Nećemo si obećavati daljnje susrete,

Nema potrebe,

Nismo djeca,

Nismo mladi par na klupici

Koje promatra vozač noćnog autobusa

I koji si obećaju cijeli svijet

I svu ljubav

Ispod noći,

U tišini jednog usamljenog petka

Kada su nade tako visoko postavljene

Da ih se preskače motkom

I slušamo priče,

Poznate priče,

Stare priče o ljubavi

Prema prijatelju,

Ljubavniku,

Društvu,

Poslu,

Umjetnosti,

Oko nas žamor ljubavi

I mi im se smijemo,

Eno mladog Petera Walsha

U borbi s francuskim jezikom,

Kažem,

Zvuči kao ribar

Ili bauštelac

Pa se smijemo,

A eno i neke mlade Sally Seton

Okružene mladenačkim erekcijama

Dok priča o nečemu toliko novom da nitko još to nije vidio,

A ona već razumije

Pa se ponovno smijemo,

A eno i neke druge mene,

U kutu,

Možda malo pijane,

Ali sretne, promatra neki život u budućnosti

I ja joj se osmjehnem

Kao da joj želim reći

Da će sve biti u redu

Iako vjerojatno neće

Jer u isto vrijeme dok nas troje zaključava jedno poglavlje

U jurišu protiv smrti,

Neki tamo Septimus ju sije

Jer to ne radi on

Jer on je bolestan i ne zna bolje

Jer on je samo jedno čvorište nepravde,

Jedne ljudske patnje,

Patnje u praksi

I on na mjesto te neopipljive patnje

U ruku uzima sasvim opipljiv kalašnjikov,

A njegova žena tom sada već raspadnutom spužvicom

Ispire i sebe

I krv koju će njen suprug ostaviti iza sebe,

A nas troje uplašeno metcima koji samo u zvuku dopiru do nas

Se zagrlimo

Toliko čvrsto

Kao da se nikada nismo i

Nikada nećemo rastaviti

I nestanemo u noći,

Među tim uskim ulicama,

Prepletenima s našim uspomenama

I krvavo jutro dočekamo skriveni u hotelskoj sobi

Hotela Grand

U Parizu

Držeći se za ruke,

A neka druga ruka ispisuje

U strahu da nešto ne ostane neizgovoreno,

Jedan žao mi je,

Jedan nadam se da si dobro

I jedan sasvim tihi,

Volim te.

 

SMRZAVANJE

 

LIKOVI:

VERA, mladenka

VUK, njen brat

MISLAV, njegov dečko

STELA, njihova majka

FRANO, mladoženja

DRAGO, njegov brat

DUNJA, njihova majka

TOMO, njihov otac

LUJO, muzikaš, budala i trikster

CIGANI i KONOBARI, po želji

 

Razrušeni Hotel Grand u Dubrovniku slijeva. Na plaži četiri okrugla stola, svaki po šest stolaca. Zdesna stijene, plaža i valovi. Uvijek blagi povjetarac za one poglede u daljinu.

DRAGO: Dobro si to napravio.

VUK: Nitko neće doći.

DRAGO: Avion?

VUK: Ljudi nemaju para za ova preseravanja.

DRAGO: Da.

VUK: To je njena fiks ideja.

DRAGO: Pa dobro. Lijepo smo se zabavljali ovdje. Ja to nekako razumijem.

VUK: Ostali su odrasli.

DRAGO: Svi smo.

VUK: Nisam siguran.

DRAGO: Dugo te nisam vidio.

VUK: Povukao sam se.

DRAGO: U Zagrebu si?

VUK: Povremeno.

DRAGO: Mislio sam da ćeš me doći posjetiti.

VUK: Nisam imao nešto para.

DRAGO: Svejedno.

VUK: Kako je gore?

DRAGO: Isto. Svi se brinu oko izbjeglica.

VUK: Da.

DRAGO: Dođi nekako. Možemo se zezati.

VUK: Možda za Novu godinu.

DRAGO: Zašto si uopće ostao?

VUK: Ja nikada nisam htio ići.

DRAGO: I mislio sam...

VUK: I dobro sam.

DRAGO: Vjerujem.

VUK: Zaljubio sam se.

DRAGO: A da?

VUK: Da.

DRAGO: Lijepo.

VUK: I to mi odgovara. Jer prije... Toliko smo divljali i meni je bilo dosta.

DRAGO: Bili smo mladi.

VUK: I sad smo mladi. Bili smo divlji.

DRAGO: To je dobro.

VUK: Valjda.

DRAGO: Nedostaješ mi gore.

VUK: Imaš ti nekoga?

DRAGO. Ne. Ne baš.

VUK: Šteta.

DRAGO: Berlin i nije mjesto za ljubav.

VUK: Vjerujem.

DRAGO: Ali radim.

VUK: Rekla mi je Vera.

DRAGO: Puno radim.

VUK: To je odlično.

DRAGO: Pa ni ne stignem...

VUK: Ne možeš imati sve u životu.

DRAGO: Ti radiš?

VUK: Sad ne.

DRAGO: Šteta.

VUK: Ne da mi se sad o tome...

DRAGO: Oprosti.

VUK: Razmišljati.

DRAGO: Danas ćemo proslaviti.

VUK: Da.

Val udari o stijenu.

DRAGO: Lijepa pjesma.

VUK: Je.

DRAGO: A s kim si?

VUK: Upoznat ćeš ga.

DRAGO: Ajde...

VUK: Što želiš?

DRAGO: Molim?

VUK: Što želiš, Drago?

DRAGO: Ništa. Baš ništa.

VUK: Jasno.

DRAGO: Kamo ćeš?

VUK: Idem pred njih.

DRAGO: Da.

Ostaje sam, gleda u daljinu, razmišlja. Ide ta lijepa pjesma.

DRAGO: Stigao si?

LUJO: Jasno!

DRAGO: Stoko prljava.

LUJO: Pederčino stara.

DRAGO: Dobar si... Pijan si.

LUJO: Kako da ovo preseravanje preživim?

DRAGO: Ne budi kreten.

LUJO: Malo je preseravanje. Priznaj!

DRAGO: Preseravanje je pun kurac. Nitko joj neće doći.

LUJO: Jasno. Ali dobro, ona je uvijek znala proizvesti ljubomoru.

DRAGO: Znaš da voli...

LUJO: Hoćeš cug?

DRAGO: Da.

LUJO: Tužno mi je to sve malo... Šta, prije tri godine...

DRAGO: Bili smo divljaci, Lujo.

LUJO: Pa? Pa bar je bilo iskrenosti u tome.

DRAGO: Ma je li?

LUJO: Da. Ovo... Ovo sve... To su neki drugi ljudi.

DRAGO: Svi smo drugi ljudi.

LUJO: Čuo sam da si sad peder.

DRAGO: Uvijek sam bio peder.

LUJO: Prije tri godine nisi bio...

DRAGO: Pa da. Jesi zato prestao zvati?

LUJO: Da. Nekako mi se učinilo bezobrazno.

DRAGO: Jasno. Radi se o tebi.

LUJO: A kako ne? Jebote, ja to čujem od glupe Heike, neke butre... Ono. Treba se pohvali da programira samo plesne predstave s Bliskog Istoka. I ja si mislim, jebote glupače. I onda izvali. Znaš Dragu? On hoda s mojim bratom. Bezobrazno je, Drago, da je to glupa Heike znala prije mene.

DRAGO: Možda.

LUJO: Nekako mi je to posralo sve što smo prošli skupa.

DRAGO: Nisi se baš pretrgao da se nastavimo družiti.

LUJO: Zbog nje...

DRAGO: Aj šuti malo radije. Uvijek nešto zbog nje.

LUJO: To je trebalo presjeći.

DRAGO: Da. Šuti Lujo.

LUJO: Uvijek Šuti Lujo.

DRAGO: Nadam se da ćeš danas biti manji kreten.

LUJO: Promijenio sam se.

DRAGO: Ne sumnjam.

Šute, pijuckaju i gledaju u daljinu, razmišljaju. Pjesma je manje lijepa.

 

FRANO: Bu!

LUJO: Snobiću.

FRANO: Napuši mi se kurca.

DRAGO: Kako si zgodan.

FRANO: Kao da sam ti to sam birao. Jebeno. Kako si došao?

LUJO: Pljunuo sam zadnju kintu na kartu.

FRANO: Hoćeš se ikad promijeniti?

LUJO: Lako je tebi srati.

DRAGO: Kako ćeš se vratiti?

FRANO: Ne brini se za to. Kad si stigao?

LUJO: Upravo.

FRANO: Hvala ti.

LUJO: Kako bih propustio?

DRAGO: Ostali?

FRANO: Ne stižu. Sad je stigla Veri stara pa je gore spektakl. Samo da ne zahladi.

LUJO: Imamo jakne.

FRANO: Zar smo stvarno toliko stari da ćemo se viđati samo na vjenčanjima i sprovodima?

LUJO: Ja sam se javio kad sam bio gore.

FRANO: Da... Taman smo se bili selili. I bilo je... Ne znam. Meni taj Hamburg ne leži. Ne znam. Vera ga voli. Njoj Berlin ne pada na pamet. A jug joj se kao gadi. Ne znam. Depresivno je. Stalno mrak.

LUJO: Jel našla ona posao?

FRANO: Čuj, ona nešto stalno radi. Ne razumijem ti ja to nešto. Ali uvijek nešto sitno. Sad je krenula i na fakultetu nešto... Vas dvojica se viđate u Berlinu?

LUJO: Kako ne...

DRAGO: I ne. Ja puno radim, ali nekako... Nemam stan. Zapravo živim živim kod staraca. Vratio sve stvari starcima. Sve što sam mogao sam prodao. Ne znam. Tako je ispala godina. Nema me u Berlinu do idućeg proljeća. Pa mi nije trebao stan.

FRANO: A ti?

LUJO: Nemam pojma. Svašta radim. Da se.

DRAGO: Jesi spreman ti?

FRANO: Ne znam.

LUJO: Jel' trudna?

FRANO: Vera? Nemoj me zajebavati...

Tri muškarca gledaju u more, razmišljaju. Prizor star gotovo kao i more.

FRANO: Nitko mene ništa ne pita.

DRAGO: Što je smiješno?

LUJO: Sjećate li se prvog dana u Zagrebu?

FRANO: Tramvaja...

DRAGO: Kako se zvao onaj...

FRANO: Mile.

LUJO: Ja sam tad mislio... To je to. Tako to izgleda. I tako će biti.

FRANO : Pa tebi je tako još uvijek.

LUJO: Ne mojim izborom, vjeruj mi.

DRAGO: A kako drugačije? Jedan život maštaš kako bi ovaj koji imaš bio podnošljiviji.

LUJO: Ti svakako znaš o tome.

DRAGO: Puši kurac.

FRANO: Ej! Polako...

VUK: Lujo!

LUJO: Srce moje!

VUK: Lujo! Došao si?

LUJO: Kako ne bih došao?

VUK: Ne znam. Kako mi je drago. Nikad ne dolaziš...

LUJO: Znaš me.

VUK: Di si sad?

LUJO:Posvuda.

VUK: Starcima je prehladno. Ostaju gore. Vera će se još malo podružiti s njima pa silazi. Izgleda da je sve ionako propalo.

LUJO: Tko ih jebe?

VUK: Kako si mi nedostajao.

LUJO: Što nam ne dođeš gore?

VUK:Zaljubio sam se.

LUJO: Jebeš to.

VUK: Jako sam se zaljubio.

FRANO:A on?

VUK:Ostavio sam ga gore nek se prži sa starom.

DRAGO: Jedva čekam da ga upoznam.

LUJO: Ne sumnjam.

FRANO: Možda je vrijeme da počnemo piti.

DRAGO: Neki su već ozbiljno počeli.

FRANO: Ne seri. Dođi sa mnom.

Dva muškarca gledaju u more, čuvaju tajnu i razmišljaju.

VUK: Zašto si došao?

LUJO: Zato jer sam morao.

VUK: Napravit ćeš sranje.

LUJO: Ne zanima me to više.

VUK: Ja vidim da ti je ovo sve glupo.

LUJO: Ne radi se o meni.

VUK: Uvijek se nekako radi o tebi.

LUJO: Promijenio sam se.

VUK: Još ju voliš?

LUJO: Ponekad.

VUK: I to je dovoljno.

LUJO: Nije. Više nije.

VUK: Šteta.

LUJO: Vi ste takvi. Tako ste napravljeni.

VUK: Kakve to veze ima sa mnom?

LUJO: Ne možete biti sami.

VUK: Možda želimo biti voljeni.

LUJO: Tko to ne želi?

VUK: Ti. Tebe je nemoguće voljeti.

LUJO: Jasno. Jer ljudi moraju biti savršeni. Moraju, u pičku, biti posloženi. To su laži Vuko, jebene laži. Ljudi su raspad... I nesretni. Neki si lažu bolje, neki ne uspijevaju.

VUK: Jesi imao još koji napadaj?

LUJO: Odonda? Ne.

VUK: Još uvijek piješ?

LUJO: Danas pijem.

VUK: A jučer?

LUJO: Jučer sam mislio da sam jači. I nisam pio. Bio sam uvjeren da ja to mogu, ali... Danas pijem.

VUK: Samo nemoj napraviti neko sranje. Molim te.

LUJO: Ljudi mene...Ona...Svi vi ste mene koristili da radite sranja i onda bi mene optuživali. Za cuge, za drogiranja, za jebanja... I onda kad ja nisam ni cugao ni drogirao se, nit' jebao... Ja sam samo bio dovoljno glup da vam kažem da je to sve ok.

VUK: Možda.

LUJO: Drago te voli. Zar to ne vidiš?

VUK: Nema se tu što vidjeti. To su njegove fiks ideje. Ja sam zaista sretan sada. Zaljubljen sam.

LUJO: Ti si uvijek zaljubljen. Zato si i zapeo.

VUK: Ne možeš ti to razumjeti. Samoživ si. Uvijek si bio...

LUJO: Zaljubio si se svaki put kada si trebao donijeti neku životnu odluku. Ali tako vas je programirala. Šta ona izvodi?

VUK: Ne mogu svi sami. Ne možemo mi kao  ti, živjeti i čekati.

Val kao da ispljune Veru, mladenku. Duga tišina ispunjena šumovima.

LUJO: Vjenčanica?

VERA: Samo je bijela haljina, Lujo.

LUJO: Vjenčanica... Jel me zajebavaš?

VERA: Nemoj mi ovo zasrati. Molim te.

VUK: Ovo je Mislav.

MISLAV: Mislav...

LUJO: Lujo. Drago mi je.

MISLAV: Stara te traži.

VUK: Zašto?

MISLAV: Ne znam.

VUK: Idemo nešto popiti.

MISLAV: Ma što ćeš sada piti? Poslala me po tebe.

VUK: Idem nešto popiti prvo.

MISLAV: Ponašaš se kao dijete.

VUK: Odjebi.

Muškarac i žena, nekad ljubavnici pa čak i više od toga, gledaju prema grupi muškarca koji nazdravljaju šampanjcem i nekako nespretno plešu. Iza njih more udara o stijene.

VERA: Drago mi je što si došao.

LUJO: Kako bih drugačije?

VERA: Mislila sam da nećeš...

LUJO: Nije samo do tebe. Frano mi je pola života.

VERA: Izgledaš dobro.

LUJO: Dobro sam.

VERA: Drago mi je to čuti.

LUJO: A ti?

VERA: Hamburg je mračan i vlažan. Ja stalno govorim da živim u nedojebanoj pički.

LUJO: Gljupačo.

Val.

VERA: Radiš?

LUJO: Koliko mogu.

VERA: Razjačao si se.

LUJO: Nosio sam nešto...

VERA: Sviraš?

LUJO: Da skupim za kartu.

VERA: Molim?

LUJO: A da. Sviram. Ide nekako.

VERA: Ako želiš, možeš poslije svirati.

LUJO: Možda.

VERA: Puno razmišljam o tebi kad sam gore. Ponekad se brinem.

LUJO: Nema potrebe.

VERA: Jesi usamljen?

LUJO: Izdrživo je.

VERA: Tako sam sretna što si mi došao.

LUJO: I meni.

VERA: Lijepo te vidjeti.

LUJO: Želiš plesati?

VERA: Da!

I muškarac i žena koji su nekad bili tako strastveni ljubavnici koji su se između jebanja svađali, a između svađanja jebali i koji su skupa maštali neki život daleko, možda je bilo i neki otok u igri, ne bi se sad mogli prisjetiti, zaplešu sasvim polako, gotovo umorno. Pokraj njih prođu mladenkin brat i njegov partner, umoran od stalnog prepucavanja i još umorniji od ideje da se mora susresti s majkom i na trenutak, ali samo na trenutak pomisli kako bi bilo lijepo pobjeći od svega ovoga, od pokušaja, od svog dečka, svoje sestre i svih tih uspomena. A tamo negdje u daljini ženin sada već suprug, a muškarčev nekad najbolji prijatelj odloži praznu čašu šampanjca i gleda u njih kako plešu i vidi u svojoj supruzi nešto što nikada prije nije vidio, neki mir i zašto ne, sreću. Njegov brat stane pored njega.

DRAGO: Nemoj.

FRANO: Ma ništa to nije. Svi imaju... Takve ljubavi.

DRAGO: Istina.

FRANO: Uvijek trzneš.

DRAGO: Pa kako ne bi? Propale veze su kontejneri za svo džubre iz života.

FRANO: Mi smo sretni skupa.

DRAGO: Da, to se vidi.

FRANO: I ja ju volim.

DRAGO: Voli i ona tebe.

FRANO: Samo da prođe ovaj dan.

DRAGO: Sve prođe.

FRANO: Mislio sam da će doći još ljudi.

DRAGO: Mislim da je on sasvim dovoljan.

FRANO: Ovo je preseravanje. Htio sam da bude sretna.

DRAGO: Pa je.

FRANO: Nije. Ona je jednostavno nesretna. I iskrena u tome. Zaljubio sam se u njenu nesreću. Mi to ne znamo. Ti i ja... Mi ne znamo biti nesretni.

DRAGO: Što? Zašto bih?

FRANO: A ti ?

DRAGO: Što ja?

FRANO: Kako si ti?

DRAGO: Ja sam se posvetio poslu.

FRANO: Nije ni to dobro.

DRAGO: Zato sam i otišao gore.

FRANO: Lijepo je imati nekoga.

Istovremeno pored mora, njegova sada supruga i njegov nekada najbolji prijatelj.

LUJO: Voliš li ga?

VERA: Da.

LUJO: A mene?

VERA: I tebe.

LUJO: Jesi li sretna?

VERA: Često. A ti?

LUJO: Da.

VERA: Ali nisam mislila da će ovako ispasti.

LUJO: Kako?

VERA: Mislila sam da će uvijek sve biti isto. Da ćemo se zabavljati i nekako biti sretniji. Čekala sam da se stvari malo poslože, a onda me prošla i želja za zabavom i to... Shvatila sam... Shvatila sam da treba odabrati koga voljeti. To je zrelost. Odabrati, a ne čekati.

LUJO: Bojiš li se?

VERA: Ovo sve je moja ideja. Meni treba. Ne njemu. Meni treba papir da si dokažem da sam dobro odabrala.

LUJO: Dobro si odabrala.

VERA: Naučila sam. Ništa ne traje zauvijek.

LUJO: Dobro si odabrala.

VERA: Idemo. Ne želim kuriti frku.

Muškarac ostaje sam, gleda u more i razmišlja o svemu što je bilo. Ona, za koju je smatrao da je ljubav njegovog života, jedina osoba pred kojom nije bio cinik, odlazi svome suprugu da ga poljubi i, vjerojatno, smiri. Uzima ga za ruku i odvodi, daleko, da može natrag u Hamburg. Njezin brat silazi sa svojim dečkom za kojeg tvrdi da je jako zaljubljen, a taj je momak tako odsutan, gotovo krut. Stoje. A more udara o stijene.

VUK: Ovo je Mislav.

DRAGO: Drago.

MISLAV: Drago mi je.

Preko nekoliko valova udari o stijene.

MISLAV: Vuk mi je kaže da režiraš.

DRAGO: Da.

MISLAV: I kako je?

DRAGO: Dobro.

MISLAV: A to... Filmove ili ?

DRAGO: Kazalište.

MISLAV: A, pa lijepo.

DRAGO: Da.

VUK: Mislav je doktor.

DRAGO: Super. Čega?

VUK: Otorina.

DRAGO: Da.

MISLAV: I sad si u Berlinu?

DRAGO: Zapravo ne znam gdje sam.

MISLAV: Pa gdje živiš?

DRAGO: Trenutno nigdje. Tako mi je ispalo da sam cijelu godinu negdje drugdje.

MISLAV: Ali gdje ti je stan?

DRAGO: Nemam ga. Gdje odem daju mi stan, a nemam para da rentam gajbu u kojoj neću živjeti.

MISLAV: Sigurno je naporno.

DRAGO: I nije toliko.

MISLAV: A da, to vi umjetnici tako...

DRAGO: Kako?

MISLAV: Slobodno...

S valovima pokraj njih prostruji hladan vjetar.

VUK: Evo konobara.

Jedino latentni ljubavni trokut može biti ovako neugodan, pokraj mora nema više nikoga. Muškarac koji je tamo stajao i razmišljao o svemu što se prije dogodilo pije svoj viski i uviđa da nema kamo, a podno stijena istovremeno, mladenka i mladoženja šute, gledaju u more i prskaju ih valovi.

FRANO: Jesi dobro?

VERA: Jesam. Nisam ga dugo vidjela.

FRANO: Dobro izgleda.

VERA: On je uvijek tako... No da.

A taj jadni Lujo koji se uvijek osjećao najusamljenijim u tom vrlom društvancetu gleda u par i uviđa potencijalnu nesreću na vidiku, u valovima.  Sasvim malo, nenznatno, mrzi. Tko ga ne bi razumio?

DRAGO: I koliko ste dugo skupa?

MISLAV: Ne znam.

VUK: Pa sve skupa skoro godinu dana.

MISLAV: Tako nekako.

DRAGO: Lijepo.

MISLAV: A ti ?

DRAGO: Što ja?

MISLAV: Jebeš li što?

DRAGO: Ne.

MISLAV: Švabice su gadne.

DRAGO: Ti si kreten.

MISLAV: Što si mi rekao?

DRAGO: Ti si kreten.

VUK: Ej!

MISLAV: Tko si ti? Ha frajeru?

VUK: Nije tako mislio.

DRAGO: Mislio sam tako. Jebena sirovina.

MISLAV: Bi li ti malo po pički dobio ?

DRAGO: Šta je?

VUK: Prestanite odmah!

DRAGO: Šuti!

MISLAV: Kako pričaš s njim? Alo, momak! Oladi malo.

DRAGO: Nabijem te seljačino.

I tako krene. Valovi uporno udaraju o stijene, a prvi od mnogih incidenata ove lažne svadbe krene. Jedna tučnjava u kojoj su oba protivnika ipak podcijenili jedan drugoga jer tko bi rekao da dva homića treniraju borilačke vještine. Mislava, našeg doktora otorine roditelji su rano poslali na džudo jer im je djelovao nekako slabašno, a Drago, koji se u Zagrebu nije osjećao pretjerano sigurnim je dosta daleko dogurao trenirajući krav magu, izraelsku borilačku vještinu. Stoga je i tučnjava precizna i krvava. Mladenku tučnjava zapravo spasi od daljnjeg opravdavanja svome suprugu, a Lujo iz daljine promatra i razmišlja.

LUJO: Bože, kako su ljudi predvidljivi!

FRANO: Stanite. Ej, stani. Drago, odmah prestani!

VERA: Jebem vam mater!

I kreće junak, naš Lujo skladatelj, Lujo muzikaš koji je jedini ovdje upadao i rastavljao tučnjave jer, recimo to tako, jedini dolazi iz radničkog kvarta i nikad nije imao prilike ni obiteljskog kapitala da razvije neku egzotičnu borilačku vještinu. On, naime, zna samo za šaku, pločnik, flašu i psovke.

LUJO: Ajmo mir. Šta je? Frano? Šta ti blejiš? Drži ga. Momak, stani. Dosta. Ajde! Dosta, rekao sam. Frano, drži ga jebote.

VERA: Što je sad?

VUK: Oprosti Vera.

VERA: Šta se ti ispričavaš.

FRANO: Jel' dosta?

LUJO: Idite se oprati. Drži ih razdvojenima.

MISLAV: Ovo nije gotovo.

LUJO: Ajde terminator, ohladi malo. Cuga popodne tako radi. Sad dosta.

VERA: Jeste dobro?

VUK: Oprosti.

LUJO: Prestani se ispričavati i riješi tu dramu koju si zakuhao.

VUK: O čemu pričaš?

LUJO: Ne seri.

VERA: Vodite ih. Svako svog debila. I isperite ih. Iako nema gostiju, ne želim da mi svatovi izgledaju kao neki jebeni mafijaški obračun. Gonite mi se s očiju.

Pa se tako i razdvoje. Dva brata na plažu, dva ljubavnika do šanka, a dvoje koji doduše ni ne znaju koji im je više status (osim te permanentne napaljenosti) ostaju sami među stolovima.

 

VERA: Što je smiješno?

LUJO: Vera, ovo je farsa. Ovo je čista glupost. Laž. Pa pogledaj. Mi se nismo promijenili kurca. Ali glumimo. Svi se pretvaramo. Dolazak ovdje je bio promašaj.

VERA: Meni je važno da si ti ovdje.

LUJO: Zašto? Da mi dokažeš da si pobijedila? U jebote. Čestitam ti!

VERA: Odjebi!

I tako, zbog neugodnih tišina, zapravo laži,  nastaju pauze koje ove paralelne dijaloge stapaju gotovo u pjesmu ozvučene valovima. Jedino more ne odustaje.

FRANO: Koji kurac?

DRAGO: On je počeo.

FRANO: Možeš misliti.

DRAGO: Nemoj me i ti.

FRANO: Ne znam što zapravo pokušavaš postići.

DRAGO: Kako bi to mogao shvatiti? Ti si imun...Ti to ne možeš razumjeti.

 

VUK: Ne možeš tako.

MISLAV: Slušaj me sad, ali dobro me slušaj. Ja ne znam te ljude i izgledaju kao hrpa samodopadnih manijaka. Šta? Ne znam ni tebe u toj situaciji. Drugačiji si. Ti i ja... Mi imamo nešto. I sad me slušaj, vidim li te da pričaš s tim idiotom, ja odlazim.

VUK: Otkud ti pravo da mi postavljaš uvjete?

MISLAV: Svi oni, ali svi do jednog su bahata dječurlija. Ti vidi.

VUK: A možda bi se ti mogao autati svojim starcima.

MISLAV: Kakve to veze ima?

VUK: Nemam snage za ovo.

 

VERA: Oprosti.

LUJO: Nemaš se meni što ispričavati.

VERA: Oprosti. Ja sam te isključila. Prekrižila. Ti... Ti to radiš ljudima. Ti im govoriš strašne stvari. O ljubavi. O nesreći... Razumiješ. To plaši.

LUJO: Poštedi me. Ovo si htjela. Dobro se udati, zar ne? Nisi morala dugo tražiti. On je tu. On je uvijek bio tu. Spreman da ga pogledaš. A onda kada si odustala od svega, onda si mu rekla da.

VERA: Ne možeš ti to shvatiti. Ti misliš da je ljubav nešto... Nešto svemirsko u pičku. A nije. To je mir. To je mir. Ništa drugo.

LUJO: Ti si slaba Vera. Ja te poznam. I ti si slaba i prestrašena tatina curica. I to je to.

 

FRANO: Reci mi iskreno.

DRAGO: Nemam ti što reći.

FRANO: Molim te.

DRAGO: Pusti me na miru.

FRANO: Dođi. Da saperemo ovo.

DRAGO: Peče.

 

MISLAV: Ja sam isto glup. Iskreno glup. Misliš da vas ja nisam viđao po gradu? Takve kao vi. Tako... Kurac moj posebni.

VUK: Hoćeš prestati?

MISLAV: Kurca vi nemate pojma što je to život. Jeste se jebali?

VUK: Tko?

MISLAV: Vas dvojica.

VUK: On je straight.

MISLAV: Mi smo se potukli zbog pičke.

VUK: Goni se.

 

LUJO: Ti i tvoj brat ranjavate ljude.

VERA: Ne razumijem.

LUJO: Vi ne znate biti ni sretni niti nesretni. To je sranje.

VERA: Jasno, svi trebaju rezati žile.

LUJO: Možda. Kad bismo bili iskreni.

VERA: Ja sam te spasila.

LUJO: Možda si me trebala ostaviti u toj kadi.

VERA: Konju!

 

FRANO: Ja znam za vas dvojicu.

DRAGO: Ne želim o tome.

FRANO: On je patio kad si otišao.

DRAGO: Plan je bio da dođe za mnom.

FRANO: On je zaista patio.

DRAGO: Imali smo dogovor.

FRANO: To je bio tvoj plan. Mogao si i njega pitati. Zašto ne možeš o tome razgovarati?

DRAGO: Jer ti to ne bi mogao razumjeti.

 

VUK: Ja sam njega volio. Iskreno.

MISLAV: A mene?

VUK: U tebe sam zaljubljen.

MISLAV: Kamo ćeš?

VUK: Ne znam.

 

DRAGO: Idemo?

FRANO: Molim te nemoj raditi sranja danas.

DRAGO: Mislim da bi to trebao reći svojoj ženi.

FRANO: Nju prepusti meni.

DRAGO: Bože, ti si slijep.

FRANO: Vi svi mislite da sam ja glup. Pa ja sve vidim. Ali meni je za sreću potrebno puno manje nego vama.

 

LUJO: Volim te.

Dva bi se brata zagrlila, ali to nikada nisu naučili. Ni njih nikada nisu grlili pa samo krenu u tišini, prema stolovima, prema mladenki, prema njezinom nesretnom bivšem ljubavniku, prema uplakanom mladenkinom bratu, kao da se ništa nije dogodilo. A sve njih promatra Mislav koji ne razumije nikoga. Mislav, njemu kojemu se život činio toliko jednostavnim sve dok si napokon nije priznao te neugodne erekcije pri pomisli na nago muško tijelo i koji je mislio sve do Vuka da će uspjeti, doktorirati i specijalizirati, kao i njegov otac otorinu, pronaći neku ženu, možda isto doktoricu i samo povremeno drkati misleći na neko drugo tijelo. No, pojavio se Vuk i sve je to propalo, cijeli jedan život koji je za njega bio predodređen, a Vuk to ništa ne vidi. Ne vidi ni da se Mislav autao i da više nema obitelj. Ne vidi ništa. Mislav to sada napokon zna i to ga boli. Stoga krene prema stolovima, krvavih šaka, uzima flašu šampanjca, otvori ga i pruži Dragi. Kao doktor, on zna, da nakon antibiotika ide operacija, a kad ni ona ne uspije valja potpisati otpusno pismo.

MISLAV: Oprosti.

DRAGO: Za tebe.

FRANO: A, lijepo!

Pa čak i u ovom kratkom vremenu mira i tjeskobe iščekivanja, valovi udaraju o stijene.

VERA: Mama! Nemoj sama. Kamo ćeš ti? Idi joj pomoći.

VUK: Mama čekaj.

STELA: Pusti me! Ajde! Pusti me. Sama ću.

I Stela zaista može sama. Ova pomalo nerealizirana glumica je tek u poznijim godinama dobila status kultne glumice, velike dive, iako ona i njena djeca moraju čuvati tajnu njene frustracije, prije svega glumačke, a onda sve ostale. Osim njene djece, tu tajnu bolje od svih ostalih čuvaju dubrovačke stijene na kojima je tako plakala jer je neka mlađa, neka studentica, uvijek dobivala veće uloge.

STELA: Nitko mene neće ovdje držati za ruke. Ha! Pogledajte ovo. E sad... Lujo, srce moje. Šta si zgodan. Dođi da te ljubim. Šta je ova moja isto glupa kako te je spucala.

VERA: Mama!

STELA: Ajde, šuti malo! Još si narastao. Teretana, ha?

LUJO: Namještaj.

STELA: Dajte mi šampanjca.

FRANO: A moji? Silaze?

STELA: Tvojoj staroj puše. Ostat će još malo do večere.

FRANO: Jasno.

STELA: Bože, kako su oni... Ja te doktorske familije ništa ne razumijem. Jao, pa to je to. Gle tamo... E, tu sam ja prvi put cice pokazala. Ha!

VERA: Mama, molim te.

STELA: Bože Vera... Nisam te odgajala da postaneš neka puritanka.

VUK: Dođi mama, idemo do šanka.

LUJO: Dopustite meni.

STELA: Vrlo rado, mladi gospodine.

VERA: Katkad mi dođe da ju ubijem.

VUK: Vera, kad se daš provocirati.

FRANO: Možda ne bi trebala piti.

VERA: Hoćeš ju ti zaustaviti?

VUK: Nju samo treba pustiti.

DRAGO: Dobro da je Lujo tu.

DUNJA: Frano, Drago, dođite nam pomoći. Molim.

DRAGO: Evo. Dođi.

VUK: Jesi li ikada ljubomorna na njih?

VERA: Svaki put. Oni uglavnom šute. Nemaš pojma koja je to blagodat. Cijeli ručak šute. Tu i tamo si nešto dodaju. I to govore tako jasno. Sol! Hvala. I to je to. Po završetka, pitaju dva, tri pitanja o doktoratu i kažu Vrlo lijepo. Bez sranja, bez pametovanja i bez komentara. Mislim da ni njega ne volim toliko koliko tu obitelj.

Dunja nosi bisere i njezino je lice prazno. Ova poznata dječja psihijatrica i njen suprug Tomo, koji su sve ovo dakako platili, stoje na vrhu tog malog brdašca i čekaju pomoć svojih sinova, ne zato jer ne mogu sići već zato što se poznaje neki red. Stoga svi krenu hrliti, u jednom velikom valu pomoći. Jer ljudima koji su distancirani, ostali se nastoje svidjeti. I Vera i Mislav bi pomagali, a Franu i Dragu nitko ionako nikad nije pitao što žele. Na drugom kraju plaže, negdje tik uz more Stela i Lujo gledaju i pijuckaju.

STELA: Sere mi se od toga svega. Hoćeš Xanax?

LUJO: Imam svoje.

STELA: Ti si budala kao i ja.

LUJO: Kako mislite?

STELA: Mi ne pripadamo ovdje.

LUJO: To da.

STELA: I nas se srame.

LUJO: Ja sam se već navikao.

STELA: Sve ovo, ta vjenčanica, ti stolovi, cijeli jebeni Dubrovnik, sve je to jedna gomila sranja. I to sve što si je ona isplanirala s Vukom je jebena pljuska meni. Ja to osjećam. Ali ne dam se.

LUJO: I meni, ne brinite.

STELA: Sve ovo, cijela ova farsa je jedno sranje da mi dokažu nešto. Valjda kako sam sve sjebala.. Ne znam. Zašto si došao?

LUJO: Ne znam. Iskreno ne znam.

STELA: Jer si budala. I ja sam budala. Mi samo čekamo da ljudi progledaju. Molim te mi barem reci da ćeš svirati.

LUJO: Neću.

STELA: Ne budeš li svirao, skočit ću s one stijene, a bog zna da mi ne bi bio prvi put. Jesi se pokušao ubiti još koji put?

LUJO: Ne. Odonda.

STELA: Ova moja koza je to tako osobno shvatila.

LUJO: Sve je to iza mene.

STELA: Bože, sere mi se od tih ljudi.

Istovremeno, na putu do stolova.

DUNJA: Gladna sam. Mislila da će biti poslužena hrana. Ja ne mogu sjediti predugo vani.

VERA: Evo čim sjednemo.

DUNJA: Dosta je tužno ovo ispalo. Vrijeme je nekako tmurno. Gdje su ljudi?

VERA: Nisu mogli doći.

DUNJA: Da. Jasno.

 

TOMO : Sve ide po planu?

FRANO: Da tata.

TOMO: Drago, zašto si krvav?

DRAGO: Pao sam.

TOMO: Nadam se da niste još pijani. Barem ne do kraja večere.

DRAGO: Ne, poskliznuo sam se.

TOMO: Meni izgleda kao udarac.

 

DUNJA: A ti si?

MISLAV: Mislav.

VERA: Vukov prijatelj.

DUNJA: A da...

 

TOMO: Ona žena je komedija.

FRANO: Stela?

TOMO: Da. Naravno, poznaje svakog konobara u hotelu.

FRANO: Pa tu je radila.

TOMO: Gledao sam ju.

 

STELA: Taj me jadnik preko nekoliko puta pokušao pojebati.

LUJO: Ma molim?

STELA: Pa jasno. Ti su mi najgori. Naravno, ponudio mi je i novi nos.

 

TOMO: Šta od Perkovića mali radi ovdje?

DRAGO: Došao je s Vukom.

TOMO: A vidim.

DRAGO: Tata!

TOMO: Što se to mene tiče?

DRAGO: Pusti.

STELA: Mislim da se možemo svi zgurati za jedan stol.

DUNJA: Molim vas, nismo djeca.

STELA: Molim vas, Dunja, nemojte me zajebavati sada.

DUNJA: Ne mislim se gurati za stolom. Večerat ćemo u miru. Evo, mladenci i roditelji za ovaj stol. Barem ćemo se praviti da su ovo pristojni svatovi.

FRANO: Mama.

DUNJA: Vuk, kamo ćeš? Tu ima mjesta, uz Stelu. Vas trojica se nećete ljutiti. Drago, odvedi ih odmah tu pokraj. Eto, riješili smo. Sad možemo večerati u miru.

MISLAV: Vuk?

VUK: Sorry.

LUJO: Idemo, dečki. Hoćete pola eksera?

Ta oluja, koju je Zoran Vakula najavio, kao da dolazi. Ne samo da ju najavljuju valovi nego i ta prokleta tjeskoba koja ih je, ne tako davno, spajala, a sada ostaju negdje u pogledima, u šumovima udaraca o stijene. Nekad su se ponašali kao da nikada nisu imali obitelj, zbog Luje, ali to je socijalni problem druge vrste. Sada su za dva odvojena stola. Za jednim, jedna obitelj koja će preuzeti kapital, a za drugim ostatci. Jedan manje vrijedan sin, jedan bezvrijedan prijatelj kojega nikada nisu voljeli i jedan sasvim nepotreban gost. Stoga raspolove momci jedan ekser kao hostiju na tri djela i pričekaju efekte. Za obiteljskim stolom tišina ispresijecana sve glasnijim valovima. Bolje je da se naviknu na to. Za drugim, alkohol. Nijedan od trojice neće dobiti ono što želi. Nikada. I zato piju. Čekaju. Valovi se dižu, s konobarima.

TOMO: Evo, draga moja djeco. Drago mi je da smo se uspjeli ovdje okupiti nakon te vaše male spačke. Vera, dobro došla u obitelj i želim vam dugu i lijepu zajednicu.

VERA: Hvala Vam!

DUNJA: Ja bih željela nešto nadodati. Živjeli mladenci!

STELA: Molim vas!

VERA: Mama, šuti!

STELA: Lažu. Pizde.

VUK: Mama.

LUJO: Ona je najbolja.

MISLAV: Jel' pijana?

LUJO: Ne. Ne još.

STELA:  Pa vi lažete. Gore...

VUK: Mama!

VERA: Mama, molim te nemoj mi ovo uprostiti.

STELA: Mama, mama... Uvijek mama. Meni je jasno. Djeca uvijek žele pobjeći... I to je u redu, ali ovo je goli kurac moja Vera.

DUNJA: Molim vas.

STELA: Ovo je gola kurčina. Što? Na praznoj smo plaži. Nitko ti nije došao jer si postala bahata.

TOMO: Možda je vrijeme da odete.

STELA: Da, jasno, istjerajte me.

VUK: Mama idemo!

STELA: Pusti me. Prebrzo si postala bahata Vera i zato si tako jebeno usamljena. Što će ti to sve? Šampanjci? Ne može ti život biti jebena fasada.

VUK: Ajmo mama!

STELA: Rekla sam ti da me pustiš. Ovi ljudi, ovi ljudi su pakao. Oni su laž. Cijeli život sam vas učila suprotno, a ovo...

VERA: Goni se. Odlazi odavde.

STELA: Ja ovdje ne pripadam, ali otići ću kad ja poželim.

TOMO: Ipak ste malo pretjerala.

STELA: Odjebi. Ja vidim što je ovo. Jedna farsa.  Najobičnija malograđanska farsa. I laž.

VERA: Makni ju.

STELA: Dotakneš li me još jednom, udarit ću te.

Val se diže.

DUNJA: Koja žena.

STELA: Da, koja žena... Koja sramota za ovu finu obitelj. Stara sam. Prestara da trpim da sranja.

TOMO: Stela, molim vas. Nema potrebe.

STELA: Što nema potrebe. Nemoj da krenem o tebi.

DUNJA: Što ona govori?

VERA: Mama, preklinjem te.

STELA: Što plačeš sad? Ha? Pa to si htjela. Ljubomoru... Evo ti je. Uspjela si. Tvoj život je jebena bajka. Eto. Ti ljudi koji nisu došli... Bože, koliko si bahata postala. Sram me je. Po prvi put mene je sram tebe.

VUK: Mama, pretjerala si.

Val udara o stijene.

LUJO: Pusti ju. Da si ju odmah pustio. Stela ,dođite ovamo. Što je? Otkud vam pravo? Ha? Što, biserna ogrlica? Što vas čini boljima? Vera, nema potrebe za plakanjem. Zaista nema...

DUNJA: Ja ne moram trpjeti ovo. Zaista mislim da nismo zaslužili.

LUJO: Ne, vi ne razumijete. Jasno da žena pizdi. Smirite se, Stela. Kćer joj je potpisala vlastiti strah. Fasadu. A ti, Vera... Ja te poznam. I ovo je... Ovo je tvoja pljuska.

VERA: Što sam vam napravila?

FRANO: Makni se.

VERA: Jebite se.

FRANO: Ljubavi.

MISLAV: Kreće.

DRAGO: Daj mi ruku.

MISLAV: O da...

LUJO: Vera, Frano... Vi to ne možete shvatiti. Vi ne znate koliko ovo iritira. Kako da objasnim? Vi ste po rođenju dobili duplo više... Ja, ona... Mi se moramo toliko truditi da bismo dobili duplo manje od onoga što ste dobili po rođenju. Ništa niste napravili. Izvolili ste se roditi. I to je to. I onda kad to odlučite trljati... Ovako... Ovo je jebeni malograđanski gang bang. Majke mi moje. Bolje bi bilo da mi ste mi gurnuli šaku u dupe.

DUNJA: On je drogiran.

FRANO: Smirite se svi.

MISLAV: Ja to ništa ne razumijem.

DRAGO: Šuti.

MISLAV: Život je toliko jednostavniji od toga svega.

FRANO: Stanite, sad stanite. Mama, tata, stanite tu. Večerat ćemo. Vera, prestani plakati. Nećeš ništa suzama riješiti. Stela, vratite se za stol. Lujo, jebi se.

VUK: Vera, u redu je.

VERA: Ništa nije u redu.

STELA: Draga moja. Oduvijek si bila slaba.

VUK: Jebemu mama. Prekini.

STELA: Da... Prestala sam.

LUJO: I želim vam sreću. Iskreno. Zaslužili ste jedan drugoga. Sada vidim. Ne iz ljubavi, nego iz straha. Vi ste dvoje tinejdžera. I to je to.

FRANO: To ćemo poslije.

MISLAV: Tako je dobro.

DRAGO: Jest. Ruke su ti snažne.

I nešto se dogodi. U svakome od njih. Razbiju se kao što se val razbija od stijene i kao što prva grmljavina protutnji nebom prije oluje. Oni se promijene, svatko od njih. Oni koji moraju odustati, odustanu. Ostali pogledaju prema moru. Malo se toga ima za reći. Zato jedu. I možda samo malo razmišljaju o svemu što je bilo i onom ostalom što nije moguće. Dva se para ruku drže ispod stolova, a jedna, tako usamljena, steže trubu.

FRANO: Volim te.

STELA: Oprosti.

VERA: U redu je...

DUNJA: Možemo li jesti u miru?

FRANO: Mama!

TOMO: Kakav je to ton?

FRANO: Pusti.

STELA: Sretna sam što vas vidim.

VUK: Svejedno nije u redu.

STELA: Jedino želim da budete sretni.

DUNJA: Bože.

FRANO: U redu je.

 

MISLAV: Voliš li ga?

DRAGO: Ne.

MISLAV: Ali zašto onda...?

DRAGO: Svatko ima slabu točku. A ti?

MISLAV: Što ja?

DRAGO: Voliš ga?

MISLAV: Ne znam ni sam više.

 

VERA: Sve sam sjebala.

FRANO: Vera, molim te.

VUK: Ajde jedi malo.

VERA: Sve sam sjebala. Trebam se malo prošetati.

Vera ustane i tako krade svačiju pažnju. Muškarci ustanu u znak novonaučenog poštovanja i bontona. Što je to u njoj tako tragično, tako nesretno, tako sklono odustajanju? Ona odlazi prema stijenama. Zapinje joj vjenčanica. Vera ne razumije, ne shvaća što ona tu dokazuje i zašto je svaka odluka baš toliko žulja.

STELA: Idem ja.

VUK :Mama.

STELA: Pusti.

Jer majka zna ili se barem negdje ispod taštine uvjerava da još uvijek može prepoznati kada je potrebna.

DUNJA: Cijela ta obitelj, Frano, je tako dramatična. Posve nepotrebno.

FRANO: Nešto je lijepo u tome.

DUNJA: Rekla bih, djetinjasto.

TOMO: Dunja, ajde prestani!

DUNJA: Jasno, Dunja prestani.

 

DRAGO: Toplo je.

MISLAV: Ovo nije u redu.

DRAGO: Ništa se ne događa.

Taj val kemijske topline diže se i razbija o obraze trojice odbačenih. Ispod stola, sasvim nevidljivo šlatanje, a Lujo muzikaš stišće trubu, jedino što realno posjeduje.

STELA: Dođi ovamo.

VERA: Mama, što radim?

STELA: Nije važno, zlato.

VERA: Kako nije?

STELA: Vera... Ništa nije uklesano u kamen. Nesigurna si. Pokušavaš. Nije to loše.

VERA: Ali što ako sam krivo odabrala?

STELA: O... Ti... To je djetinjasto, Vera. Ne odabireš. Nisu to tvoji izbori. Samo, lakše je biti nesretan nego sretan. Zapamti to, molim te.

VERA: Mama, ali ja ga volim.

STELA: To je jasno.

VERA: I strah me je.

STELA: Vera...

VERA: I prevarila sam ga.

STELA: Ne glumi tu neku paćenicu.

VERA: I mrzim Njemačku.

STELA: Dođi ovamo.

VERA: Ne mogu više.

STELA: Smiri se.

Val ih zapljusne, kapljice ostanu na uglovima njihova lica. Stela gleda u daljinu, u pučinu, u beskrajno more u koje je gledala kao mlada, pokazivala cice i pitala se, kao njena kći sada, koji je smisao svega toga. A kada odgovor ne stigne iz mora ili knjige, katkad dođe iz alkohola ili sasvim pomalo zabranjenog supstrata. I Mislavu postane jasno, vrati se stara misao, kako je sve jednostavno, jednostavno sretno.

MISLAV: Idemo se kupati.

DRAGO: Molim ?

MISLAV: Idemo, idemo se kupati.

Mislav se skida, jaknu, pa taj sako pa  košulju.

DUNJA: Što radi on?

TOMO: Zašto si tako opterećena?

DUNJA: Večeramo.

TOMO: To su klinci.

DUNJA: To nije opravdanje.

TOMO: Kad si postala tako frustrirana?

DUNJA: Jedi i šuti!

I Lujo odbaci svoju trubu na šljunak i skida jaknu i tako nespretno ispeglanu košulju. A Drago, uvijek tako povodljiv, prati.

DUNJA:  Bože sveti.

FRANO: Mogu li samo pojesti u miru?

Tri se muškarca sasvim svuku i zatrče prema hladnom moru. Vuk izgubi apetit, uviđa svog ljubavnika sretnog, prizor koji nikada nije vidio, koji vjerojatno, u svojim tjeskobama i ljubomorama nije niti dopustio. Frano gleda u svoj tanjur. Tri muškarca skaču u vodu i smrzavaju se u vlastitoj, nenadanoj sreći.

STELA: Vera, pogledaj budale!

VERA: Ne da mi se baviti time.

STELA: Proći će ti sve lijepo...

VERA: Mama...

Ali Stela ju više ne sluša. Ona opet ima nekih dvadeset i pet godina i debitira velikom ulogom i uvjerena je da je to život. Skida haljinu, skida grudnjak i u jednom savršenom skoku ulazi u more, napokon slobodna svake, prije svega osobne, a tek potom glumačke, frustracije.

STELA: Uđi u vodu, molim te.

VERA: Ne mogu.

 

DUNJA: Ovo je nedopustivo.

TOMO : Šuti.

DUNJA: Kamo ćeš?

Tomo ustaje stola prateći GPS svoga penisa prema toj Steli koju kao da vidi po prvi put, kao ono ljeto kad joj je sve ponudio, nedaleko od ove plaže, a ona odbila zbog onog starca i stvorila jednu prazninu na koju je već čekala Dunja u dalekom Zagrebu. Staje tik uz more. More mu namoči cipele. On gleda.

DUNJA: Tako sam sama u ovome svemu.

FRANO: Mama, moraš pustiti.

DUNJA: Ja ću jednom sve pustiti, a onda će...

FRANO: Što?

DUNJA: Ništa.

FRANO: Ništa se neće dogoditi kada sve pustiš.

DUNJA: Jasno. Ja sam glupa.

FRANO: Nisi glupa.

DUNJA: Šuti i jedi! Barem ti.

Lujo dopliva do Vere, popne se na stijenu i sjedne pokraj nje. Dugo gledaju i šute. Nemaju si što reći. A onda ju poljubi. Zadnji put. Zaista zadnji put. Tako da svi vide i svi umuknu. Tako je odlučio oprostiti se od nje, a ona se ne opire. A taj jedan poljubac, taj jedan svijet u kojemu je sve dopušteno je nedopustiv Vuku koji je šutio i nije jeo i krene silovito prema njima. Udari Luju svom snagom, onako kako bi negdje potajno htio lupiti svoju majku ili pak svoga bivšeg ljubavnika koji mu naočigled krade dečka.

FRANO: Zašto ga tučeš?

VUK: Zato jer ga ti ne tučeš.

Vuk nije trenirao borilačke vještine i Lujo ga jednim potezom baci u more. On ostane plutati u nadi da će ga more progutati. Ipak ispliva i udahne punim plućima, kao prvi put. Dunja, sama za stolom, jede. Takav joj je više manje cijeli život. Ona je usamljeno dijete. Zato se uostalom i bavi drugom usamljenom djecom.

Svi, gotovo prešutno, izlaze iz vode. Griju se. Ili barem pokušavaju.

FRANO: Nadam se da si završila.

VERA: Jesam.

FRANO: Hvala ti.

U parovima, zagrljeni i sneni, ljudima je dovoljno zabave. Uhvatili su jednu uspomenu, jedan odbljesak neke sreće i to je sasvim dovoljno da se utope u toplinu rutine. Sjedaju za stol, pomalo sneni, veoma pothlađeni. Lujo uzima svoju trubu, otpuhuje šljunak s nje. Njegov će odlazak ipak biti zapamćen. Jer to je on, Lujo budala, Lujo kapetan, Lujo muzikaš. Funkcija njegove nesreće je da usrećuje druge.

LUJO: A sada moj poklon za mladence. Ostaje vam samo ples. Na noge.

DUNJA: Bože!

I tamo negdje, kod brdašca, kod stijena, na plaži, izađu neki Cigani, a Lujo puhne u  svoju trubu i krene svirati.

DUNJA: Stvarno nisam raspoložena za ovog Emira Kusturicu.

Kaže i ustane. Za njom ustaje Tomo mokrih cipela i sasvim malo ovlaženog rublja i svi muškarci za stolom jer takav je red. Ali oni ne odustaju. Stela krikne. Popne se na stol i krene plesati, udarati, pljeskati. Drago i Mislav poprate, oduševljeni, možda od eksera, možda od nenadane zaljubljenosti, a možda jer je tenzija napokon prošla. Vera ostane sjediti.

LUJO: Pleši Vera. Molim te pleši.

Dunja i Tomo odlaze, njima to ne treba i ovo nisu platili. Mislav krene bacati novčanice, desetice, dvadesetice, pedesetice, po Luji, po instrumentima, po Dragi. Stela je sretna. Frano pogleda u Luju, pogleda u more, između njih nema razlike, između trube i valova nema baš nikakve razlike. I krene, protiv svega, protiv svog odgoja, protiv roditelja, protiv Vere na stol i raširi ruke. Vuk i Vera ostanu sjediti. Ples, ruke, valovi, truba, stijene i osuda jednog tako finog zagrebačkog para. Lujo klekne i svira svoj solo, melodija Verine tuge koja ga je nenadano obogatila, ali to nitko ne mora znati. Pogotovo ona, za koju je odlučio da ju više nikada neće vidjeti. Nikada više. To je to. Gotovo je.

FRANO: Vera, dođi.

Ruka je odbijena. Truba je odbijena. Život je prihvaćen. A jedno dijete, jedna sasvim malena beba biva ubačena u more, beskrajno more prije nego što je stiglo izdahnuti. Sasvim malena bebica, jedan život s puninom smisla putuje tamo negdje s juga Jadranskog mora, vođen morskom strujom, vođen tužnom sudbinom nekih sfera i mreža i odnosa koje nemaju nikakve veze s njim, vođen tugom, ljudskom patnjom, jedan leš bebice u koju je strpan sav smisao ovog svijeta koji je tek udahnuo.

Vera udahne, broji do tri. Ne zna da li da nekog udari šakom ili nastavi plakati. Odluči ustati, prošetati do obale i gledati u more. Cigani sviraju, karavana prolazi, more ne odustaje. Lujo ju prati. Ruke se dižu, i valovi, ruke se miluju, a jedna ruka briše suze.

VERA: Pobijedio si.

LUJO: Nema tu pobjede, Vera. Samo je šteta što ne vjeruješ u ljubav.

VERA: Umukni.

LUJO: Volio sam te.

VERA: Više ne?

LUJO: Više ne.

VERA: U pravu si.

I more ispljune leš jedne malene bebice, tijelo jednog jedinog udaha, bez izdaha i vrijeme stane, more utihne, ruke se spuste, Vera vrisne, zgrabi to dijete kao da će nešto spasiti, možda svoj život, Lujo klekne, a bebica zna, zna bolje od svih drugih na ovome svijetu da je svemir velik i da se stalno širi, a onda će se jednom, u jednom tako kratkom trenutku, kraćem od ovog monologa se skupiti i sve će se vratiti u ništa, u mješinu sila i antisila od kojih je sve nastalo i vrijeme će krenuti unatrag, u svoj početak i sve će biti kao prije. I bebica kaže, nema tu ničega više od onoga što je već u vama i Vera ju može čuti dok ju steže u porub svoje bijele haljine. Bebica šapće, to je to, mješine mira i tjeskobe, ljubavi i beskrajne tuge i malo je pravih istina. Malo toga što se može reći naglas. Možda bi Vera mogla reći, nije bilo, nikada nije bilo između tebe i njega, bilo je između vas i mene, ali sebe nisam mogla izabrati. Možda bi Lujo napokon rekao , moje je srce crno more, u njemu sve pluta. Ne osjećam ljubav, a toliko ju zagovaram. Možda. Možda Vuk ode i više se nikad nikome ne javi. A vrijeme ide unatrag, preko početka ove svadbe, preko neke glumice u Parizu koja je svjedočila terorističkom napadu, preko jednog samoprozvanog pjesnika koji oplakuje svoga oca, preko svega, preko Napoleona i Revolucije, preko zgrada i uspomena, vrijeme sve gazi, od prvog komada željeza i prve vatre, nekoliko mamuta i T-rexa, preko Boga i jezika i preko svakog smisla. Frano oživljava bebicu, pritišće joj još nerazvijeno srce koje je sve osjetilo s tim prvim udahom. Koliko je svijet nepravedan, pomisli, jer bebica je sve u jednom, sva politika i sva filozofija, jedna čitava povijest patnje u toj, iz mora ispljunutoj, bebici. A bebica zna pa mu i kaže, Frano idi, odi daleko odavde, nestani, pobjegni, slobodan si. Za rame ga primi Stela, jedna majka koja je previše voljela i stisne jednog sina koji nikada nije bio voljen, koji je naučio gutati svaku emociju, prihvatiti svaku nepravdu i postati neustrašiv. I taj sin napokon krikne, krikne toliko glasno i toliko jako kao da će umrijeti. Dovoljno da ga zagrli njegov prijatelj Lujo koji se baci na njega, kao i uvijek, da ga zaštiti. I Vuk zagrli svoju sestru. Ponovno su ostali sami, ponovno su im se snovi urušili, ponovno upali u zamku vlastitih nepravdi. Zagrli ih njihova majka i cijela obitelj krvari, a bebica ne diše. Čak i more odaje svoje počasti. A negdje tamo daleko, u hotelskoj sobi, jedan stariji otorinolaringolog ne može prestati razmišljati o jednoj ostarjeloj glumici, njenom tijelu i njegova dugo uspavana erekcija se probudi. Ponudi ju svojoj supruzi, toliko umornoj od naslaga bisera i samoće, koja ju odbije. I Tomo popizdi tako jako, kaže joj da ju ostavlja, istrčava, slobodan kao dijete, protiv hladnoće, protiv smrti i protiv oluje, trči kao da mu cijeli život ovisi o tome i dohvati se te stare glumice čije su cice bile prkosne kao i ona i poljubi ju točno ispred leša bebice.

A negdje tamo, među stolovima, u nekom sasvim drugom vremenu jedna se nova ljubav rađa, oslobođena od bilo kakve ideje i premise, od bilo kakve odluke i plana, jedan sasvim novi osjećaj.

I more se razljuti i vrijeme dođe do svoga početka, do svjetla, i zapljusne ih svom snagom i dopusti im, jednu sasvim malu sreću.

 


[1] «Lijep; sasvim komfororno snabdjeven hotel na rubu bezdana, ništavila, besmislenosti. A svakidašnji prizor ponora usred ugodnih objedovanja i uživanja u umjetnosti može samo povećati radost u tom rafiniranom komforu.» Gyorgy Lukacs, Teorija romana

[2] Mijo Vesović, 1987.

[3] Sanja Iveković, 1975.

[4] Damir Očko, 2014 .

[5] Boban Petrović, Kupatilo je svatilo

[6] Izbjegavanje potencijalnog sukoba interesa.

[7] Ime skriptora teksta, za potrebe natječaja, skriveno. Ipak, možda tako i ostavim.

[8] Pogledati radove Pavlice Bajsić





Facebook! TwitThis