Jedan grad, jedan stadion, pet sportaša i puno kardiovaskularnih bolesti.


GODINA: 2016. 

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 5

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 4

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Moguće je da isti glumci igraju više likova. 

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.



sportsko srce

jasna jasna žmak

sportsko-rekreativna dramska poema


april 2016.

likovi


poljud, stadion,

koji je zapravo kbc split zvan firule

komentator,

koji je zapravo medicinska sestra

olimpijada, igra grčkih bogova,

koja ostaje vjerna sebi

sportsko srce, zdravo srce,

koje je ponekad ipak bolesno, ali je uvijek srce

nadia comăneci, rumunjska gimnastičarka,

koja je zapravo nada, jedna samohrana majka

sergej bubka, ukrajinski skakač s motkom,

koji je zapravo duje, jedan bivši ovisnik

martina navrátilová, čehoslovačko-američka tenisačica,

koja je zapravo ruža, jedna eskort dama

fjodor emalijanenko, ruski boksač,

koji je zapravo saša, jedina splitska tetka


haile gebrselassie, etiopski maratonac,

koji je zapravo ante, jedan navijač hajduka, hajduka, hajduka


sve se događa jednog ni po čemu posebnog dana ove ni po čemu posebne godine

u splitu koji je, pak, po mnogočemu poseban grad


tekst je originalno pisan na dalmatinskom narječju, ali je naknadno preveden na standardni hrvatski jezik


scena prva ili “ovdje smo zbog sportskih srca”


POLJUD

moje ime je poljud, ja sam najveći stadion u splitu,

iako konkurencija nije velika.

puno mi je ime gradski stadion poljud,

ali nitko me ne zove tako.

svi me zovu poljudska ljepotica.

zovu me ljepoticom, iako sam muško.

živim na mjestu na kojem je nekoć živjelo ljekovito blato.

kao i to blato, i ja danas liječim duše,

duše i slomljena srca.

zbog toga sam tu od sedamdeset devete.

na mene stane preko trideset i pet tisuća navijačkih duša,

izmučenih, napaćenih,

na tribinama i na travi.

one dolaze i odlaze, a ja ostajem ovdje.

ne dam se.

NE DAM SE.

preživio sam raspad zemlje, ratove i borbu za samostalnost,

sretan božić, braćo hrvati i smrt komunizmu.

na meni je i spomen ploča, gore, na sjeveru,

ploča koja nosi dvadeset sedam imena pripadnika torcide poginulih za samostalnost

hrvatske, hrvatske, hrvatske.

po mom sjeveru skače najstarija navijačka skupina u europi

i pjeva i vjeruje da hajduk živi vječno,

al ja nisam hajduk, meni nitko ne govori da živim vječno,

meni samo kažu da iz zraka izgledam kao svemirski brod,

svemirski brod ili školjka.

ali ja znam da zapravo izgledam kao ženski spolni organ, kao vulva.

ljepotica sam, znam.

mjesto sam na kojem se križaju emocije i politika,

na kojem žive rasizam i razne druge ljubavi,

kao što je ljubav prema domovini.

ali na mojoj zelenoj pokošenoj travi

danas ne pjevaju samo navijači,

nju danas gaze i oni kojima pjesma dere srca,

na njoj se pjevaju stihovi mate miše kovača i marka perkovića thompsona:

gdje su došli, vječno će ostati, to je zemlja gdje žive hrvati

i

pred nebeskog oca klekne s riječima od zlata,

predao sam zemlju svetu u ruke hrvata.

ovdje teku suze, ovdje pucaju srca,

uglavnom zbog golova.

ali ja golove nikada ne brojim, meni nije stalo do pobjede,

mene zanima samo ljubav velikim slovima.

možda sam manji od maksimira, ako se veličina broji u brojkama,

ali je zato moje srce puno, puno veće.

danas je dan kada napokon postajem olimpijski stadion.


KOMENTATOR

dragi gledatelji, ja sam vaš komentator,

skriven u kućici na vrhu stadiona,

na mjestu najbližem bogovima.

dobrodošli na utakmicu stoljeća na zelenoj travi poljuda.

danas se ovdje održava olimpijada srca,

prvi puta u povijesti ovog stadiona.

ovdje i inače teku suze, ovdje i inače pucaju srca,

ali danas će teći najviše,

danas će pucati najglasnije.

trava je savršeno podšišana,

kao brada pravnika na prvi dan posla,

kao brada mladoženje na dan prve svadbe.

vrijeme nam je naklonjeno, ptice lete visoko iznad niskih oblaka,

kao u kakvoj pjesmi. dolaze li ili odlaze,

teško je reći, ali u svakom ćemo ih slučaju i dalje gledati

kao simbole mira i slobode,

to je sudbina kojoj ne mogu izbjeći.

s nama je danas pet herojskih sportskih srca,

koja su se odavno oprostila od sporta, samo da bi mu se danas vratila.

s nama su nadia, haile, fjodor, sergej i martina.

odabrani su samo najbolji, nikad zaboravljeni.

svatko će se natjecati u svojoj disciplini.

to su: gimnastika, trčanje, tenis, boks i motka.

danas ovdje nema sudaca, ali svejedno ćemo izabrati pobjednika.

između njih petoro presudit će povijest,

povijest će pokazati čije je sportsko srce najveće.

to je bit današnje utakmice,

najveće među svima, jedne i jedine: olimpijade.


OLIMPIJADA

moje ime je olimpijada, igra grčkih bogova

rođena na visinama, stigla i do poljuda.

ja sam atena, pariz, st. louis, opet atena, london, stockholm, berlin, antwerpen, pariz, chamonix, st. moritz, amsterdam, los angeles, lake placid, garmisch-partenkirchen, berlin, sapporo, helsinki, london ponovo, cortina d’ampezzo, ponovo st. moritz, opet london, oslo, helsinki, melbourne, stockholm, opet cortina d’ampezzo, squaw valley, rim, tokio, innsbruck, mexico city, grenobl, drugi put sapporo, munchen, montreal, innsbruck, moskva.

lake placid, sarajevo, još jedanput los angeles, seoul, calgary, barcelona, albertville, lillehammer, atlanta, nagano, sydney, salt lake city, treći put atena, torino, beijing, vancouver, još jedanput london, sochi, rio de janiero, pjongjang i opet tokio,

ja sam sve to.

moja povijest je dugačka, težina mi se broji u gramima zlata.

klonim se dopinga, cigana, terorizma i slamova.

sastavljena sam od pet olimpijskih krugova, više od dvjesto nacija, četrdeset i jednog grada, deset tisuća natjecatelja, nebrojeno mnogo ozljeda, napuklih kostiju, slomljenih srca.

sjedim na hrpi novaca.

nekada sam koštala tek sedamsto šezdeset tisuća funti, a danas sam narasala na pedeset jednu milijardu dolara.

vremena se mijenjaju, kao i valute.

ovdje je inače nacionalnost bitna, tu se inače vijore zastave država,

ali ne danas.

danas će se ovdje vijoriti samo zastave srca.

danas ću baš ja biti tvrđava s jedinom zastavom srca,

kao u onoj pjesmi jure kaštelana kojeg nikad nisam čitala,

ali su mi rekli za njega.

ali dosta o meni,

ovdje smo zbog sportskih srca.


SPORTSKO SRCE

moje ime je sportsko srce, ja sam srce svakog sportaša.

od mene se ne umire, ja ne zahtijevam liječenje.

medicina o meni mnogo zna, puno me istraživala.


NADIA

tjelesnu aktivnost visokog intenziteta omogućuje pravilno funkcioniranje i suradnja niza organa,

a kardiovaskularni sustav u ovom procesu ima glavnu ulogu.

a glavnu ulogu u kardiovaskularnom sustavu ima srce,


SPORTSKO SRCE

to jest ja.


SERGEJ

poznato je da bavljenje sportom dovodi do smanjenja arterijskog krvnog tlaka.

srčana potrošnja kisika u naporu je manja,

a pumpna funkcija srca poboljšana.

povećava se prokrvljenost skeletnih mišića,

poboljšavaju inzulinska rezistencija i status lipida.

MARTINA

da bi se aktivnim mišićima dopremila dovoljna količina kisika pri ponavljanim naporima visokog intenziteta, srce,


SPORTSKO SRCE

to jest ja,


MARTINA

podliježe morfološkim, funkcionalnim i elektrofiziološkim promjenama koje nazivamo sindromom sportskog srca.

dolazi do hipertrofije lijeve klijetke i bradikardije.

sportsko srce nije srce rekreativca.


FJODOR

sportsko srce je veliko srce.

broj otkucaja po sekundi kod sportskih je srca smanjen,

ispod standardnih šezdeset otkucaja

na prosječnih četrdeset, pa sve do mogućih dvadeset.

to se zove bradikardija.


KOMENTATOR

tako naprimjer profesionalni biciklist miguel indurain,

koji danas nije ovdje s nama,

u mirovanju ima frekvenciju srca od dvadeset i osam otkucaja u minuti.


HAILE

pojam sportskog srca prvi je, davne tisuću osamsto devedeset i devete godine,

opisao švedski liječnik henschen.

on je uočio anomalije kod sportaša,

anomalije u veličini srca.


NADIA

do tridesetih godina povećano srce smatralo se štetnom pojavom,

ali danas znamo da je sportsko srce zdravo srce.


FJODOR

sportsko srce.

SERGEJ

zdravo srce.


MARTINA

sportsko srce.


NADIA

zdravo srce.


SPORTSKO SRCE

često me se miješa sa stanjima kao što su kardiomiopatija ili aritmija,

patološka hipertrofija,

karditis, miokarditis, endokarditis, perikarditis.

to je ono što o meni kaže medicina.

a ovo je ono što o sebi kažem ja:

ja nisam ništa drugo doli znak velike ljubavi.

s tim u glavi, i sa mnom u grudima,

proglašavam ove igre otvorenima!


scena druga ili “moje ime je”

NADIA

moje ime je nadia comăneci. ja sam rumunjska gimnastičarka

na dugoročnom egzilu u americi, tamo gdje dugoročno lako postaje doživotno.

dobila sam ime po filmskoj heroini koju je moja majka voljela,

nadia kao umanjenica od nadežda, što znači nada.

moja je disciplina olimpijska, ovdje sam bila već puno puta.

imam sportsko srce.

jedini rekord koji nisam oborila sad me drži u svojim rukama:

moje tijelo, ono me obara svakog dana.

sve što mi ispada iz ruku, što se cijedi niz kičmu:

maksimalna moguća ocjena nekad mi je bila čista desetka,

ali danas ne dosežem ni pola od toga.


FJODOR

moje ime je fjodor emalijanenko. ja sam ruski boksač,

iako sam većinu života proveo u japanu. tako blizu, a tako daleko,

to je priča mog života.

ja sam otišao, samo zato da bih se vratio.

kažu mi da izgledam poput dobroćudnog medvjeda,

ali ja znam da nema takvog.

kad izbijam zube, u glavi oštrim bojice kojima ću, kad dođem doma,

dovršiti reprodukciju munchova krika.

udaram ljude samo da procijenim vrisak, kakav je odnos gornje i donje

usne koje prestravljeno pjevaju sili na putu da ih ušutka.


HAILE

moj ime je haile gebrselassie.

devet slogova i puno više slova kojima me obilježila sudbina.

hai-le

ge-br-se-la-ssi-e,

ne

hai-le

se-la-ssi-e.

ja sam etiopski maratonac, ja nisam reinkarnacija mesije.

gebre znači sluga,

haile znači snaga,

sellasie je sveto trojstvo.

prvo sam trčao za slavu, pa za svoju zemlju,

a sad odmaram, za sebe, u svojoj pustoši.

u meni i dalje kuca sportsko srce.

u posljednje vrijeme potrčim onamo, unutra, ravno u njega,

gdje se još može namirisati

zemlja između otkucaja. prsa mi se tako napnu da pomislim:

jebote, haile, bit ćeš prvi čovjek kojemu su krila izrasla

ravno u bradu.

SERGEJ

moje je ime sergej bubka. ja sam ukrajinski atletičar.

nekada sam bio sovjetski skakač s motkom,

ali sad su neka druga vremena,

moja nekadašnja putovnica nestala je zajedno s mojom nekadašnjom domovinom.

ali to mi ne smeta. olimpijada mi je u krvi,

njen plamen teče mojim žilama.

u ušima mi neprestano zuji brujanje gomile nakon svake moje pobjede.

ipak,

više od toga volim zvuk zlata što se ne slama pod zubima.

vidim se: gore na postolju, umotan u zastavu,

tik do nebesa, grizem ga.

često smo boravili ondje,

u visinama,

moja motka i ja.

tek iznad šest metara osjećam se kao doma.

tek na sedmom nebu, iako ondje ima mjesta samo za jednoga.

zato smo se i skršili, prvo ona, a potom i ja.


MARTINA

moje je ime martina navrátilová. nekad sam bila čehoslovačka tenisačica,

onda sam postala amerikanka, sad sam ponovo oboje.

nekad sam bila prvakinja, oduvijek sam bila lezbijka,

danas sam ponovo i jedno i drugo.

kažu da je lako biti hrabar kad si prvak,

ja im kažem da nemaju pojma.

hrabrost se ne trži niti ne kupuje,

kao što to pjesnik reče.

ja igram protiv mreže, ali lopta je moja najdraža protivnica.

lopta koja je zapravo loptica, teniska.

i danas, kao i inače, igram samo za sebe, sama za sebe,

protiv sebe.

igram sama, ali trebaju mi tuđi pogledi, uvijek su mi trebali,

da bih bila ja, trebam nekog da me gleda.

zato ponekad tijekom meča pogledam u kamere koje nas snimaju

i zamišljam:

možda me sada s druge strane gleda djevojčica kojoj ću

biti uzor, djevojčica koja će jednog dana ispričati svijetu što su sve

moje ruke napravile.

NADIA

na kraju uvijek završim na tlu,

ali najviše se volim u zraku.

zapravo najviše volim trenutak doskoka,

prvo prsti pa onda peta.

znam da me dolje čeka tlo, ali nikada nisam potpuno sigurna.

nitko nikada ne može biti potpuno siguran.

ključ je u očima, u pogledu.

kada skačem, osjećam kao da vodim ljubav s podom,

nekima je on samo PVC, obična plastika,

ali za mene je pod puno više od toga,

toliko više da pred njim ostajem bez riječi.

moje povjerenje u pod

je bezgranično. zato što znam da je ispod njega

zemlja.


SERGEJ

moje puno ime je sergej nazarovich bubka,

pišem se sa ipsilon, čitam se sa i.

prvi sam na svijetu preskočio šest metara visine.

preskočio sam obiteljsku dvokatnicu koju nikada nisam izgradio.

danas sam svoju motku nakon dugo vremena

ponovo izvadio iz podruma.

jesi spremna? pitao sam je dok sam brisao prašinu s nje.

nije mi ništa odgovorila,

ali to je ionako bilo više retoričko,

jer dobro znam da je i ona samo čekala ovaj dan.

čini mi se da sam nešto preskočio, ali možda je to bilo samo

moje sportsko srce.


HAILE

iako više ne trčim, trčat ću danas, samo zbog sebe

i zbog ljubavi.

kao što neki vole miris napalma,

tako i ja volim miris olimpijskog plamena rano ujutro,

sanjam o tome da utrčavam ravno u njega,

da izgaramo zajedno, da se pretvaramo u pepeo.

moto je ovdje: brže, više, jače,

ali ja ću ići samo dalje, samo dalje, i dalje, i dalje, i dalje.

trčim, jer kad trčim

ne čujem srce kako mi kuca,

čujem samo kilometre koje moje noge gaze.

jednom kad krenem, ja ne stajem,

kao forrest gump u istoimenom filmu,

iako sam oduvijek više volio povratak u budućnost

od istog redatelja.


MARTINA

budućnost je oduvijek bila

jedino mjesto kojemu se možemo vratiti.


NADIA
to možda znači da i prema prošlosti možemo krenuti

ako samo nastavimo hodati ravno?


SERGEJ

probao sam i to,

nije mi uspjelo.


HAILE

mislim da je to ono što nam i moderna fizika govori,

sve je stalno u pokretu,


SERGEJ

ergo sve zapravo stalno stoji.


NADIA
i ništa nikad ne nestaje, sve ljudsko stalno je prisutno,

zapisano u našim tijelima.


HAILE

onim zdravim, onim bolesnima.


MARTINA

tijelo pamti,

to sam jednom negdje čula i zapamtila

pomoću tog istog tijela.


FJODOR

i ja samo stojim na mjestu, nikada ne trčim,

samo cupkam

i lupam.

pretrčao sam kilometre tako, uvijek unutar istih ovih četrdeset metara kvadratnih ringa.

toliki nikad zabilježeni maratoni,

jer ovdje se broje samo udarci i krv.

moja disciplina nije olimpijska, ali svejedno sam danas ovdje,

zato što imam sportsko srce.

nakon mnogo, mnogo godina ponovo na nogama između užadi

čiji me zagrljaj jedini može utješiti.

četiri zarez devet sa sedam zarez šest metara boksačkog ringa,

jedino je mjesto na kojem se osjećam kao doma.


MARTINA

ja već imam zlato s olimpijskih igara, znam da nisam jedina.

predugo nisam bila ni ispred ni iza mreže,

oči mi više nisu naviknute na optiku lopte, lopte, loptice,

u retrovizoru mi blješću neke druge slike.

više me nitko ne gleda s druge strane ekrana.

zaboravljena sam, da,

i znam da nisam jedina.

ali danas sam spremna. danas samo ponovo spremna na sve.


NADIA

nikada mi nije bilo potrebno više od dvanaest sa dvanaest metara tla,

i devedeset sekundi vremena.

toliko je dovoljno da se ostvari magija.

danas ću izvesti salto koji je dobio ime po meni,

comăneci salto.

to inače nije salto mortale, ali danas će možda biti.

iz sporta sam se povukla prije puno godina,

povukla sam se iz sporta da bih se mogla posvetiti ljubavi.

ali danas sam ponovo obukla triko, danas sam ponovo napudrala ruke.

opet sam spremna dati sve od sebe,

na parteru i na razboju, ciljam na čistu desetku,

drugačija za mene i ne postoji.

ali danas se ne borim zbog medalje,

nego zbog ljubavi.


SERGEJ

nakon što sam prvi puta preskočio šest metara i deset centimetara,

pitao sam se je li moguće oboriti vlastite rekorde.

a onda sam to i učinio.

točnije, onda smo to učinili,

ja i moja motka, moja motka i ja.

učinili smo to trideset pet puta za redom,

centimetar po centimetar, pomicali smo se prema gore,

sve do šest metara i četrnaest centimetara.

rekord koji je do danas ostao neoboren. zvuči kao kraj,

šest četrnaest,

ali za mene se taj broj odmotava kao pi, sve do beskonačnosti.

danas je dan kada postajem besmrtan.

HAILE

utrčat ću na poljud samo da bih istrčao iz njega.

trčat ću dalje, i dalje, i dalje, i dalje...

ja sam poput onog usamljenog kita, titram na frekvenciji puno višoj od svih ostalih

kitova,

moja su pedeset i dva hertza.

uvijek sâm, tako neutješno sâm,

daleko ispred svih, na čelu kolone koja ne ide nikuda,

trčim.

poput forresta gumpa, trčim a da zapravo ne znam zašto,

dajem drugima nadu koja će umrijeti

ali nada ipak umire poslednja.


NADIA

da, ali i nada ipak na kraju uvijek umre,

na kraju ipak sve umre,

čak i ono drvo staro pet tisuća godina, tamo na granici kalifornije i nevade,

i ono će jednom pokleknuti,

usahnuti,

nestati.


FJODOR

prvo se samo milujem rukavicama,


MARTINA

to mu je omiljena predigra.


FJODOR

ruke su mi nezgrapne u njima,

tako mora da je medvjedima.

u svlačionici, prije izlaska,

izvodim ritualni ples koji nitko nikada ne vidi.


HAILE

i boksači plešu, zar ne?

FJODOR

to su me pitali jednom.

a umjesto odgovora, ja sam se samo nasmijao,

misleći kako se zapravo malo poznajemo.

kad nitko ne gleda i ne čuje, skidam sa sebe jednu pa drugu rukavicu,

milujem se i zamišljam da mi se približava,

i onda nokaut ravno u centar.

sportsko srce?

odavno kuca u meni.

ponekad navečer, kad sve utihne, čujem ga kako bubnja,

kao da govori:


MARTINA, SERGEJ, HAILE, NADIA

pobjeda, pobjeda.


FJODOR

ali znam da je sve to samo moja mašta.

moj sport je olimpijski,

ali ja nikada nisam bio na olimpijadi.

zato sam danas ovdje, da nadoknadim propušteno,

da dokažem samome sebi, da pokažem drugima.

danas se ponovo opraštam od sporta, opraštam se drugi put.


MARTINA

osvojila sam sve što se osvojiti da,

olimpijsko i razna druga zlata, sveukupno sto šezdeset i sedam trofeja pojedinačno

i sto sedamdeset i sedam u parovima.

sve zajedno, to je više od tristo pedeset trofeja,

malih, srednjih i velikih,

svih veličina.

polica iznad kamina je puna, postoji napetost

u svoj toj prašini nagomilanoj na njima.

očekujem dan kada će eksplodirati

sav taj uspjeh


MARTINA, SERGEJ, HAILE, NADIA, FJODOR

u meni.


MARTINA

ali bez obzira na to,

osjećam se kao zauvijek amaterka.


OLIMPIJADA
i ja sam počela kao amaterka, to rijetki o meni danas znaju.

FJODOR

svi smo počeli kao amateri,

ali samo oni najbolji među nama to su i ostali.


MARTINA

to je rekao želimir žilnik, redatelj kojeg sam nekad jako voljela.

ne bih mogla izdvojiti samo jedan film,

ali kad bih morala,

možda bi to bio dupe od mramora.


FJODOR

dupe od mramora, tako su me nekad zvali.

zbog čvrste stražnjice.


MARTINA

nevjerojatno,

ali tako su zvali i mene, iz istog razloga.


NADIA

mene nisu nikako zvali,

samo nada, nada, nadica.


HAILE

mene su zvali samo carem.

SERGEJ

i mene.


FJODOR

očito smo sličniji

nego što volimo misliti.




scena treća ili “dobro da se ne umire od ljubavi”

KOMENTATOR

dragi gledatelji, atmosfera se na stadionu zahuktava,

ring je izglancan, mreža zategnuta, atletska staza ispeglana.

svi smo u iščekivanju,

slatkom iščekivanju početka.

nadia i sergej će skakati, ali tek metaforički. on s motkom, ona bez nje.

fjodor će se jednako tako metaforički boksati,

a haile trčati,

dok martina bude opetovano nabijala lopticu u zid preko puta sebe.

i sve će se to odigrati potpuno metaforički,

jer svi će se oni danas zapravo, umjesto sporta, igrati ljubavi.

znamo da tko ima sreće u kartama, nema u ljubavi,

ali danas ćemo provjeriti vrijedi li to i za sport.

SERGEJ

prvo očima proparam nebo, napravim mali iks

na mjestu na kojem ga želim probiti,

onda se zaletim, to sam dobro uvježbao.

motku ostavim daleko dolje, na zemlji,

dok se ja propinjem poput rakete u kojoj je u novembru

hiljadu devetsto pedeset i sedme izgorjela lajka.

danas ću preskočiti šest metara, preskočit ću i sedam.

preskočit ću i šest i sedam i sve brojeve iznad toga,

preskočit ću granicu neba,

otići ću najviše.

nosi me ljubav prema domovini,

koje doduše više nema.


HAILE

u oproštajnome maratonu utrčao sam, ni ne znajući,

ravno u pakao, pet godina prije dantea. hodao sam kroz krugove, zadivljen.

kad me vergilije upitao:

kralju, zar te nije strah?, odgovorio sam:

ne, zapravo se prilično dobro uklapam. ovo je ono što želim raditi.

OVO.

trčim jer kad trčim ne čujem vlastito srce kako kuca,

ne čujem ga kako puca.

maraton počinje nakon tridesetog kilometara,

sve prije je ništa.

držim šezdeset državnih i dvadeset sedam svjetskih rekorda,

i još puno rekorda između toga,

ali danas ću ih oboriti sve, danas ću trčati do zauvijek.

nosi me ljubav prema cilju,

iako često ne znam gdje idem.


NADIA

moje ime je nadia, kao umanjenica od nadežda, što znači nada.

počela sam trenirati u plamenu,

tako se zvao jedini klub u mojem selu.

trideset i šest tisuća stanovnika,

to u rumunjskoj zovu selom.

trideset i šest tisuća stanovnika,

i samo jedna nada, to jest ja.

sve su oči bile uprte u mene, sve nade položene.

u dvoranu sam prvi put ušla sa šest godina,

to je mjesto na kojem sam se prvi put zaljubila,

prvo u pod, a onda i u njega.

to je mjesto na kojem je počelo kucati moje sportsko srce,

to je mjesto na kojem je, poslije, jednako tako

sve i prestalo.

nosi me ljubav prema ispunjenim očekivanjima,

koja se doduše brzo zaborave.


SERGEJ

a jednom,

jednom sam skočio sve do nebesa.

nisam mislio da je to nešto posebno,

bio sam uvjeren da nisam jedini koji to može.

zbog ljubavi.

probijati nebo, dohvatiti jednu od zvijezda po njezinu izboru.

iz izloga broj tri biram andromedu,

tako mi je rekla u šali i ja sam otišao po nju.

gore sam sreo malog princa,

čekao me na kometu b 612,

baš kao u onoj priči.

bio je veći nego što sam očekivao,

nisi baš tako mali, rekao sam mu, a on je odgovorio

da je to samo metafora.

tek sam poslije saznao da sam ja bio onaj koji je u njegovoj priči

brojao zvijezde, brojao,

misleći da ih nema dovoljno,

ne znajući da je sve što mi treba samo jedna ruža

koju treba pripitomiti.

zato ću danas ostati gore.

iako znam da su joj otpale sve latice.

MARTINA

loptica je samo metafora,

uvijek sam tako na nju gledala, u tome je ključ mog uspjeha.

loptica je za mene sredstvo obračuna,

najdraži mi je trenutak njezina dodira s grubim žicama moga reketa,

trenutak u kojem je šaljem do protivnika.

igrala sam sve podloge, travu, zemlju, asfalt s akrilom,

moje noge dobro poznaju njihova kretanja,

poznajem ih bolje nego neke dijelove vlastitog srca.

ali podloga mi nikad nije bila bitna,

jer u loptici je ključ.

loptica u sebe upija svu mržnju koja se u meni nakupljala godinama,

mržnju koja me izjeda iznutra.

nosi me ljubav prema uspjehu,

iako svi znamo da je uspjeh prolazan.


FJODOR

možda nisam sretan u ljubavi, ali sam barem najbolji u boksu.

možda ću jednom biti sretan u ljubavi ali tad više neću biti najbolji u boksu,

to je sigurno.

možda.


HAILE

pitali su me: haile, od čega ti može puknuti srce u etiopiji?

i ja nisam imao odgovora,

ali sada znam da od ljubavi sigurno ne može,

eventualno od visoke nadmorske visine.

ljubav ne tražim, niti bih vam je dao, kao što to onaj partizan reče.

to je moj ljubavni moto.


SERGEJ

dobro da se ne umire od ljubavi, to uvijek svima govorim,

ja bih u tom slučaju davno umro.

jer jednom sam otišao previsoko,

to je bila moja najveća pogreška,

u tom mi se trenutku smežuralo srce,

postalo je manje od srca one ose za koju kažu da ima najmanje srce na svijetu.

ali zapravo sam to biće s najmanjim svjetskim srcem

ja.


NADIA

ljubav je za mene postala samo riječ koju s vremena na vrijeme upišem

kao točan odgovor u križaljci,

i dok ga ispisujem, pitam se kako je nastalo njeno prvo slovo,

to lj kojim počinju i ljubav i ljubomora,

ljubav i mora.

kako su se ta dva slova spojila u jedno,

kako su se te dve reči spojile u jednu,

što ih je privuklo,

i hoće li ikada razvrgnuti svoje jedinstvo,

kao što ga razvrću ljudi, nakon što svoje brakove sklope čak i u crkvi.


FJODOR

kažu da ljubav nikad ne boli,

a seks ponekad možda malo.

ali moja ljubav je jako bolna, moje tijelo

nosi uspomene svih mojih pogrešaka.


NADIA

jednom sam negdje pročitala da je ljubav šalica pileće juhe,

i to me rasplakalo, zamislila sam komadiće piletine kako plivaju u vodi,

i ljubav zajedno s njima,

malo peršina, malo kostiju, malo ljubavi, u nekoj šalici iz djetinjstva,

dok još nisu bile made in china nego titov veles, jugoslavija.


MARTINA

čini mi se da je teže biti sretan u ljubavi,

nego u nekim drugim stvarima.

pitali su me kako sam postala najbolja.

ja sam im rekla da sam učila od takvih, od najboljih,

baš kako je devedeset i devete pjevala whitney houston,

učila sam od najboljih, učila sam od sebe,

i zato zapravo nisam

naučila ništa.

oni su mislili na tenis, ali ja sam mislila na ljubav velikim slovima.


SERGEJ, HAILE, NADIA, MARTINA

dobro je da se ne umire od ljubavi

prema domovini, cilju, uspjehu i ispunjenim očekivanjima,

inače bismo svi ovdje već bili mrtvi.


FJODOR

mene ljubav ne može ubiti.

možda ljubomora, ali ljubav ne.





HAILE

ono si što jedeš, kažu ovi što ne jedu životinje, ali ja mislim

da je puno točnije reći

da si ono što jebeš.


NADIA

ja onda nisam ništa.


FJODOR

ja sam životinja.


SERGEJ

ja sam dosada.


HAILE

ja sam sve i svašta.


MARTINA

ja sam onda jedina ovdje pička.


scena četvrta ili “moje ime je” drugi puta

FJODOR

ljudi misle da se boriš protiv neprijatelja,

ali ja zapravo ne udaram nikog drugog,

osim samoga sebe,

uvijek i jedino sebe.

a danas ću se udarati do besvijesti.

to će biti moj posljednji meč,

nokautiranje do smrti,

udarat ću se i nakon što padnem na prljavi pod ringa,

sasut ću na sebe gustu kišu aperkata.


HAILE

odakle sva ta autoagresija u nama?


FJODOR

za vas ne znam, ali ja sam rođen s tim,

svaku sam masnicu zavrijedio,

svaki izbijeni zub i raskrvarenu arkadu.

skupljam ozljede kao male trofeje

vlastite bolesti.


MARTINA

autohomofobija je bolest, a ne homoseksualnost.


FJODOR

to sam oduvijek znao,

ali nikada to nisam naučio do kraja.


MARTINA

od malih sam nogu uvjerena da se svi rađamo s određenim i ograničenim

brojem otkucaja srca.

jednom sam i izračunala svoj broj, jedinstveni matični broj otkucaja.

i onda bih, noću, kad ne bih mogla zaspati,

odbrojavala vlastite otkucaje,

dvije milijarde tristo šezdeset i tri milijuna osamsto četrdeset tisuća.

obično bih zaspala već negdje kod

dvije milijarde tristo šezdeset i tri milijuna osamsto trideset tisuća osamsto devedeset i sedam.

uvjerena da ću jednom stići i do nule,

ako ne ja, onda barem moje srce.


HAILE

ja brojim samo prema naprijed,

nikad prema nazad, samo naprijed,

to je i jedini pravac u kojem gledam,

uvijek i jedino naprijed.

ja brojim samo svoje korake, jednog za drugim,

tisuću tristo dvadeset koraka jednog kilometara.

četrdeset puta toliko,

to je duljina jednog maratona.

koraci su kraći kad se trči, nego kad se hoda.


SERGEJ

samo, nije mi jasno kako to da, bez obzira na to,

i ti uvijek ostaješ na mjestu.


HAILE

ovo je bilo retoričko?


SERGEJ

da.


MARTINA

ako je ruža je ruža je ruža je ruža,

kako je tek onda samo srce je srce je srce je srce je?

NADIA

ne,

ja nemam ni sportsko srce, skoro da i nemam srce,

ostalo je možda samo to jedno s od cijelog tog srca,

rascjepkala sam ga na komadiće,

uzela mu a kao aritmiju,

i c kao cirozu,

i r kao rak.

lako je navući drugo kad već imaš prvo,

i treće kad je drugo već u tebi.


FJODOR

bolesti se slažu kao kockice, tijelo počne govoriti jezicima koji se međusobno ne razumiju,

ali se svejdno isprepliću i streme k visinama,

kao kula babilonska,

samo što one ne odlaze do boga,

nego urastaju duboko ispod kože,

prodiru do posljednjeg dobro skrivenog organa,

da zahvate i posljednju zdravu stanicu,

ako takve još uopće i ima.

HAILE

čujem ga,

čujem ga noću kako kuca,

nijedna onomatopeja nije dovoljno točna,

da prenese taj osjećaj užasa,

kad čujete svoje srce

kako kuca.


SERGEJ

i ja čujem svoje srce,

čujem ga kako kuca,

kao da odbrojava

koliko nam je još ostalo,

meni i njemu.


NADIA

moje je napuklo i prepuklo,

već previše puta.


KOMENTATOR

dragi gledatelji, kao što znate, u sportu se uvijek nešto događa,

od uzbuđenja i navijanja do razočaranja ili pobjede.

ali ovo što ćete sada čuti,

nikada nećete čuti s razglasa ili preko vaših malih televizijskih ekrana,

ovo su stvari koje nikad neće proći zakon o elektronskim komunikacijama,

možda će se nekad naći na nekoj stranici žutog tiska,

možda petoj ili šestoj, ali nikad na naslovnoj strani.

ovo su stvari koje nikad neće proći cenzorske škare reality programa,

od ovakvog sadržaja nitko neće stvoriti profit,

a olimpijada uvijek mora stvoriti profit.

olimpijada je mjesto za proizvodnju nula, onih koje novac znače.


OLIMPIJADA

prošli put sam koštala pedeset jednu milijardu dolara.

milijarda ili bilijun je naziv za pozitivan prirodan broj koji se zapisuje kao:

jedan nula nula nula točka nula nula nula točka nula nula nula točka nula nula nula točka.

ukupno: dvanaest nula.

RUŽA

moje ime je ruža,

ja nisam nikakva martina.

koštam između sedamsto i tisuću i po kuna,

ne znam koliko to đe u eurima ili dolarima,

nikad nisam bila dobra s računanjem valuta.

zato operiram samo po domaćim tržištima.

nikad nisam bila dobra s brojkama, ali se zato zovem ruža,

poput najljepšeg cvijeta,

i nedostaje mi samo jedno n

da bih iz ruže postala ružna.


NADA

ni ja nisam nadia, ja ne koštam ništa.

mogla sam koštati dvadeset pet tisuća dolara po medalji,

ali život je imao drugačiji scenarij.

moje pravo ime je nada, ona koja umire posljednja.

ali ipak umire,

tako sam uvijek govorila onima koji bi mi govorili

drugačije.


RUŽA

možda sam jednom davno i mogla postati ona, martina,

da sam bila hrabra i prvakinja,

da sam bila hrabra prvakinja.

ali sam umjesto toga završila ovdje,

na ulicama oko poljuda. to je moj kvart, tu sam odrasla,

tu mi ne može nitko ništa,

osim ponekog nasilnog muškarca.

tu sam imala svoje prve mušterije,

purgere kad dinamo izgubi tekmu, domaće kad hajduk dobije,

pa dođu kod mene da izbace stres i višak hormona,

nekad plate, a nekad ne,

nekad su nježni, a uglavnom ne.

znaju me i u apoteci,

kad dođem s masnicom ispod oka, ne pitaju ništa,

jer znaju da, bez ikakve diplome,

u jednu večer zaradim više nego što one zarade u čitavih mjesec dana.

jer sada više ne operiram po ulicama,

sada dolazim isključivo na poziv,

i to nogometašima i vođama navijača.

da, sad sam takozvana eskort dama,

plaćaju me i vlasnici klubova.

ne sramim se vlastitih korijena,

zato što se takve korijene teško zaboravlja.

nikada nisam shvatila zašto nisu muškarci ti koji daju,

nego oni koji samo uzimaju.


SAŠA

dosta.

moje ime nije fjodor, ja sam samo saša,

saša čije prezime nije bitno.

isto kao fjodor, borim se sa svojim predrasudama

i nagonima.

isto kao fjodor, samo malo drugačije, kada vidim muško tijelo,

osjetim bol u jajima.

i odmah ide šaka.

uvijek sam pasivan, veličina xl.

svoje protivnike i svoje ljubavnike, koji su zapravo jedno te isto,

uvijek nalazim preko interneta.

na mojim se profilima vidi samo moj torzo,

prepun masnica, od udaraca i ugriza.

udarci su moji, a ugrizi tuđi,

i zajedno ispisuju krvave zemljovide moje kože.

kažu da ljubav nikad ne boli,

a seks ponekad možda malo.

ali moja ljubav je jako bolna, moje tijelo nosi uspomene svih mojih pogrešaka,

svih tijela koja sam volio u mračnim parkovima,

prljavim zahodima, nepoznatim stanovima,

po spinutu i po gripama.


ANTE

u gradu podno marjana teško je biti tetka.

moje ime je ante, ja nisam haile

iako se svjetski trudim da budem

i radim na tome svakodnevno.

trčim krugove oko stadiona i pjevam:

o hajduče, o hajduče, samo tebe volim ja,

o hajduče, o hajduče, ti si moja sudbina.

ko ne voli, joj ko ne voli, hajduka iz splita,

da bog da mu, joj da bog da mu, ćaća pomanita.

evo zore, evo dana, evo splitskih huligana,

huligani sa poljuda, napraviće ovdje čuda,

maksimir smo pregazili, a kantridu zapalili.

i nema veze što hajduk nije prvak,

i nema veze što sam pijan ja,

i nema veze što nema moje kurve,

uz torcidu sretan sam ja.

RUŽA

dosta.


ANTE

zora rudi, dan se bijeli, mortus pijan sjever cijeli,

sve pijano, drogirano, za hajduka navijamo.


DUJE

dosta.

ja nisam nikakav sergej,

moje ime nema nikakvog ipsilona, ima samo jedno j.

moje ime je duje,

kao sveti dujam. latinski: domnius, doimus,

popularni splitski sveti duje, mučenik iz trećeg stoljeća naše ere,

duhovna vertikala grada splita.

ja sam samo znao povuči crtu horizontalno,

ušmrkati ju i tako se vinuti u visine,

sve do iznad poljuda.

gledao bih ga od gore, kao ptica.

a onda me je jednom umalo progutao, kao crna rupa usisao,

i nakon toga sam prestao.

sveti duje i sergej bubka propinju se do visina,

a ja, iako nosim njihova imena,

ja sam duhovna rupa grada splita,

njegov bermudski trokut u kojem sve dobro nestaje.

da su samo znali, kad su me imenovali,

u što ću se pretvoriti.

jer ja sam dokaz nemoći imenovanja,

dokaz da sadržaj nema veze sa koricama.


NADA

radim kao biljeterka na poljudu, svake nedjelje,

a ponekad i preko tjedna,

prodajem karte.

samohrana sam majka.

ja, za razliku od nadije, nikada nisam otputovala izvan splita,

iako sam jednom skoro stigla do bosanske granice,

ali tada je zapravo nije bilo,

nije bilo granica od vardara pa do triglava,

tada je sve bila samo jugoslavija,


SAŠA, RUŽA, NADA, ANTE

socijalistička federativna republika jugoslavija,


NADA

tako da zapravo nisam stigla ni do čega.


RUŽA

dosta.


NADA

razmišljala sam i ja da odem na ulicu,

ali nije mi odgovaralo radno vrijeme,

ne bi mi imao tko uspavati dijete navečer.

a nekad sam davala, to se tako kaže?

davala sam, ali besplatno,

davala sam zbog ljubavi, jer ljubav navodno ništa ne košta

i da zbog ljubavi sve radiš besplatno.

kuhaš, čistiš, spremaš i odgajaš djecu,

i tako svaki dan sve ispočetka,

dok muž navija, navija,


ANTE

za hajduka, za hajduka.


NADA

a tebi za utjehu donosi medalje,

ne one zlatne, nego od bižuterije.

one s tržnice.

sad se zato više ne dajem.

ljudi se mijenjaju, promijenila sam se i ja.


RUŽA

i ja.


DUJE

i ja.


SAŠA

ja nisam.


ANTE

ni ja.


NADA

ja nisam nadia comăneci, ali ponekad ipak postajem ona.

noću, prije nego što usnem,

u mašti odijevam triko, pudram ruke,

i postajem netko tko nikad nisam bila,

to je mojih pet minuta slave

koju nikada nisam osvojila.


ANTE

ne razumijete, ja stvarno svake noći postajem on.

noću nisam više ante, ne nosim najčešće dalmatinsko ime,

noću postajem haile,

oblačim tenisice i trčim.

zapravo sam ih obuo samo jednom, u tom prvom snu, kad sam počeo trčati,

i otada trčim neprestano, svake noći, postojano,

s tenisicama na nogama.

i svejedno ostajem tu, na mjestu.

ti su snovi moj pravi život, ovo preko dana proguram,

samo zato što znam da ću u snovima opet postati

olimpijski pobjednik

koji stoji na mjestu.


SAŠA

i ja se noću pretvaram u njega, fjodora,

a ponekad i preko dana,

kao u kakvoj bajci poprimam njegova obilježja,

postajem krvoločni borac koji jedva čeka da prebije protivnika,

to jest sebe.


NADA

nikada nisam dobila deset,

nikada nisam dobila ni pet.

malo šepam na desnu nogu,

zbog urođene displazije kukova.


SAŠA

šepanje je svako odstupanje od normalnog hoda

koje rezultira asimetričnom uporabom nogu,


NADA

zato nikada nisam mogla biti gimnastičarka.

moja kralježnica ispisuje prvo slovo vlastitog oboljenja,

s kao skolioza.

s kao sportsko srce koje nikada nije zakucalo u meni,

zato što nisam nikada ništa trenirala.

s kao samohrana majka koja živi u četrdeset kvadrata stana koji prokišnjava.

siromašna četvrt u kojoj sam se rodila bit će i moja zagrobna postelja.

kada me sin pita: tko mi je otac?

ja ostajem bez odgovora.

prazno polje njegove rodovnice mjesto je koje me razara,

to je praznina zbog koje se često budim usred noći.

možda bi netko od vas mogao biti otac moga djeteta?

trenutno je bez očuha.


ANTE

mogao bih ja, da nemam već previše svojih sinova.


RUŽA

a možda bih ja mogla biti nečija ruža?


SAŠA

mogla bi biti moja,

kada bih samo volio žene.


ANTE

i ja bih mogao biti nečije nešto?

svejedno čije, svejedno što.

samo da sam nečije, samo da sam nešto.


RUŽA

moj uvijek možeš biti. za tebe:

pola sata, petsto kuna.


SAŠA

moj si bio, ali se praviš da se to nikad nije dogodilo.


ANTE

dosta.


DUJE

ja jesam nečiji, i ovim je putem pozdravljam,

ako nas gleda.


SAŠA

zašto svi stalno sanjamo o pripadnostima?


RUŽA
na to pitanje ja sliježem ramenima.


ANTE
i ja.

SAŠA

zato što je i to bilo retoričko.


NADA

na kraju dana, retorika je sve što nam preostaje,


DUJE

dobro uvježbane rečenice čije nam značenje

neprestano izmiče.

POLJUD

moje ime je poljud,

ni ja ne mogu zaboraviti svoje početke.

moje ime dolazi

od latinskog palus što znači močvara.

u meni u svakom trenutku postoji mogućnost stvaranja živog pijeska.

da, ja svakoga tko po meni gazi,

u svakom trenutku,

mogu progurtati.

prosječna osoba će najvjerovatnije potonuti do razine struka,

ili eventualno do razine ramena,

ovisno o tome koliko je teška i kako je obučena.

ljudi koji upadnu u živi pijesak

stoga gotovo nikad ne umiru zbog toga što potonu cijelim tijelom,

već zato što iz pijeska ne uspiju izaći dovoljno brzo

te ih dokrajče prirodne sile,

poput niskih temperatura, nadolazeće plime ili kakvog predatora.

ali uprkos svojoj učestalosti na malim i velikim ekranima,

smrt prouzrokovana potonućem u živi pijesak

u stvarnom životu se u principu ne događa.

ukoliko ipak ugazite, počet ćete tonuti,

tonuti,

tonuti.

iako ne nužno do svoje smrti.

osim ako niste u hollywoodu.

a mi nismo.

hollywood definitivno nije ovo mjesto na kojem mi sada jesmo.


scena peta ili “pobjeđuje onaj ko se najbolje pretvara”

ANTE

ovdje se samo pretvaramo, pretvaramo se svjetski,

da smo netko drugi, netko ko nema bolesno

već sportsko srce.


RUŽA

sportsko srce.


DUJE

zdravo srce.

SAŠA

sportsko srce.


NADA

zdravo srce.


ANTE

zdravo, zdravo, zdravo srce.


DUJE

skupimo se tako pa se igramo, pravimo se da smo netko drugi,

igramo jedni protiv drugih.

RUŽA

to je jedino što nam preostaje.


SAŠA

inače bi sve što imamo bio jedan uništen život protiv drugog.


RUŽA

inače bismo se mogli natjecati

samo da vidimo tko manje vrijedi.


NADA

zato nosimo sa sobom radost nacije,

suze i smijeh,

bitke i pobjede,

zdravlje i radosti,

zato mi postajemo:


ANTE

haile.


NADA

nadia.


RUŽA
martina.


SAŠA

fjodor.


DUJE

sergej.


ANTE

pobjeđuje onaj ko se najbolje pretvara.


RUŽA
ili ona.


SAŠA

biti netko drugi,


DUJE

to jedino ima smisla.


SAŠA

vidiš kako lijepo možemo surađivati,


DUJE

dok god se pravimo da to nismo mi.


ANTE

haile, fjodor, sergej, martina i nadia,


RUŽA

ključ su našeg uspjeha.


NADA

tako naša srca prestaju biti bolesna,

i postaju



NADA, ANTE, RUŽA, DUJE, SAŠA

sportska.


NADA

ozdravit ćemo

zahvaljujući ovoj prozirnoj igri pretvaranja.


DUJE

i ne samo mi, nećemo biti jedini koji će ozdraviti.


SAŠA

ozdravit će cijela nacija,

pretvarat ćemo se kolektivno da smo neka druga država.


RUŽA

izvući ćemo se iz recesije,


NADA

iz depresije,


ANTE

iz kredita,


RUŽA

iz krize,


DUJE

iz ksenofobije,


NADA

iz netrpeljivosti,


SAŠA

iz homofobije,


NADA

zahvaljujući toj prozirnoj igri pretvaranja.


ANTE
ali taj ćemo film, da ne kažem: to ćemo kazalište,

ipak gledati nešto poslije.

vratimo se sada k sebi, vratimo se sada nama,

na putu k zdravim srcima.


RUŽA

ja sam ruža, o meni je pisala gertrude stein,

zbog nje su me mnogi citirali.

slažem se s njom,

to je prva rečenica u kojoj je ruža na papiru postala crvena,

ona u kojoj je ruža postala i ostala samo ono što i jest,

četiri slučajno spojena slova,

arbitrarna poput jednako četveroslovnog srca.

ruža sam koja nikada zapravo nije procvala,

ostala sam zauvijek u pupoljku, zgrčena.


NADA

želim ti raditi ono što proljeće radi trešnjama,


RUŽA

tako je išla jedna španjolska pjesma,

tako nikada nije išao moj život,

zato više volim biti martina.

martina je uspješna,

martina je udata,


ANTE

martina je lezbijka.

RUŽA

martina je uspješna, udata lezbejka.

ja sam neuspešna neudata ništa.

moj jedini uspjeh je u brojevima.

i povremenom bakšišu.

ANTE

ti nisi ruža, ti si kurva.

kurve je kurva je kurva je kurva.

zbog takvih kao ti ova zemlja propada.

RUŽA

kao uvele latice što padaju na zemlju.


ANTE

ja sam onaj koji uvijek prvi odlazi,

živim u uvjerenju da moje srce ne može biti slomljeno.

iza sebe sam ostavio dvije žene i četiri sina.

moje sjeme daje samo mušku djecu,

testosteroni koji rađaju testosterone,

ne može drugačije, nikada i nije moglo.

ponekad razaram brakove,

uvijek tuđe, a i poneki svoj,

pogađam u sridu kao onaj alkar koji je tri godine zaredom

osvajao alku.


SAŠA

i mene si jednom pogodio, ante, isto tako, u sridu.

ali se sad praviš da se to nikada nije dogodilo.


ANTE

pogodio sam te dvaput, fjodore,

ali to nisam bio ja, to je bio haile.


SAŠA

pogodio si me prvi put poljupcem, a drugi put pepeljarom,


ANTE

to si sada spomenuo i sada ćemo to svi zajedno,

zauvijek zaboraviti.

kao što svi zaboravljaju gdje su bili devedeset prve.


DUJE

ja sam duje, ali sam i sergej,

moje oruđe nije motka nego motika,

uzgajam travu splitskog stadiona. motika,

grablje i, najčešće, kosilica.

naslijedio sam posao od svojeg oca,

on je onaj koji je ovdje izrezbario svastiku, prije nekoliko godina,

kao što sam je ja urezao na koži svoje ruke šestarom,

u osmom razredu osnovne. sjedio sam u zadnjoj klupi,

kao što je i moj otac, kao što će i moj sin.

a samo sam tražio ljubav.


RUŽA

ja sam ljubav tražila na krivim mjestima, znam.

oduvijek sam to znala,

sto maraka za pola sata.

samo bez ljubljenja, uvijek bez ljubljenja,

ali kao julia roberts u zgodnoj ženi, nikada nisam pristajala

na išta što uključuje i najmanju dozu intimnosti,

oduvijek sam dobro pazila da ne pomiješam stvarnu ljubav

s putenom.


SAŠA

ali to se ne može pomiješati.

nema druge ljubavi doli one tjelesne.

na kraju dana, srce je samo dobro napumpan mišić,

homonim malog miša.


ANTE

mišić, mišić, mišić, mišić.


SAŠA

moje pogotovo, moje je srce uplašeno,

čeka me doma ispod stola, kad dođem umoran nakon radnog dana,

namjerno ga ostavljam doma jer znam da bi ono bilo moj kraj,

da ga uzmem sa sobom, da ga ponesem među ljude,

da prošetam s njim po rivi,


ANTE

prvo bi zaklali tebe, a onda i njega,


SAŠA

ne bi bacili samo pepeljaru,


ANTE

nego i cijelu saksiju.


SAŠA

na dan splitskog prajda zato sam ostao doma, čuvati to smežurano srce u sebi.

znao sam da nisam jedini.

statistika govori da nas uvijek ima barem deset posto,

u svakoj populaciji,

deset posto od sto sedamdeset osam tisuća sto devedeset i dva stanovnika grada splita je


ANTE

sedamnaest tisuća osamsto devetnaest ili možda dvadeset.


SAŠA

toliko nas ima u gradu podno marjana,

nas lezbi i pedera.

toliko je pedera i lezbi u splitu, a na prajd ih dovoze

autobusima iz zagreba, kao devedesetih hdz svoje članove na svoje skupove.

kao, uostalom, i hajduk torcidu na veliki derbi protiv zvezde davne pedesete.



RUŽA

nekada, dok brišem prašinu, pretvaram se da sam ona,

pretvaram se da sam martina.

dok glancam porculanske figurice, gipsane, savršene,

u glavi mi zabljesne taj broj: tristo četrdeset i četiri.

toliko sam trofeja u životu osvojila.

moja supruga, bivša ruska miss univerzuma, poredala ih je po policama naše nove vile u miamiju i izjavila:

gledam ih i mislim se, o moj bože, donijela je kući sav svoj uspjeh.

i ja donesem kući sav svoj uspjeh, ali nemam policu da ga poredam,

imam samo brojeve, to nas spaja,

martinu i mene. i lijeva ruka.

želim istaknuti da i sve radim lijevom rukom,

martina i ja,

tristo četrdeset i četiri pogodaka lijevom rukom,

drito u centar.


ANTE

ja sam onaj koji je na tebe bacio pepeljaru na prvom prajdu,

pepeljaru i saksiju.

samo hajduk vječno živi,

svi u napad, naprid bili.


SAŠA

je l ti žao što i saksija nije pogodila mene?

misliš da je gore voljeti muškarca nego nogometni klub?


NADA

ali nogometni klub čine muškarci.


SAŠA

znam, to su opet samo školski primjeri retoričkih pitanja,

koja nikada neće dočekati svog odgovora,

jer su već previše puta odgovorena.


RUŽA

ali sada već znamo da i ne postoje drugačija

od retoričkih pitanja,

u ovom gradu pogotovo,

ovdje nitko ne postavlja pitanja na koja već unaprijed ne zna odgovor.

ovdje se ne vode razgovori, ovdje se samo u prazno priča.




SAŠA

čitav im život pokušavam objasniti da nisam zarazan,

samo to.

da sam barem zarazan,

da je barem pederluk zarazan,

to bi značilo da nas je u splitu više,

ovako ispada da sam ja jedini splitski peder.


RUŽA

martina je bila jedina autana lezba među tenisačicama,

pa je to nije spriječilo da osvoji zlato

tristo četrdeset i četiri puta.

tristo četrdeset i četiri.

a mene ponekad jedna jedini misao spriječi da izađem iz kuće.


ANTE

bila boja je na spomen tebi,

vječnoj ljubavi sa torcidom,

za hajduka spreman sam i umrijeti.

u slobodno vrijeme navijam,

za hajduka, za hajduka,

a kako je slobodno vrijeme sve vrijeme koje imam,

onda navijam stalno.

odrastao sam na ovim tribinama, s njih se orila pjesma moje duše,

mišo i hajduk teku mojim venama,

oni održavaju ovo srce živim godinama.


DUJE

zapravo smo mi najveća splitska manjina,

mi, bivši i sadašnji ovisnici.

ali nas nitko ne broji kao takve,

broje samo one seksualne i nacionalne.

ali ja kažem da mi imamo manje prava od njih.

možda mi zapravo i nismo manjina,

jer nas se zapravo ne može prebrojati, zato što nas ima previše.

ima nas svugdje,

prelijevamo se preko statističkih tablica,

u redovima ljekarni i domova zdravlja,

ovisni o igli i o metadonima.


SAŠA

ovdje se prava nikad ne zbrajaju,

ovdje se prava samo oduzimaju,

tako se možemo praviti da smo ih nekada barem imali.

NADA

i ja sam jedina iz srbije, ne u splitu nego ovdje,

iako bi netko mogao pomisliti da sam i jedina srpkinja u splitu,

prema popisu stanovništva.

devedeset i prve bilo nas je dvanaest zarez četrdeset i pet posto,

nas ostalih, nas koji nismo hrvati,

dvadeset godina poslije samo četiri zarez osamdeset pet posto.

baš su nas lijepo očistili, ušutkali, uklonili, začepili, što se već sve

s manjinama radi.

o tome sve znam, o tome sam čitala,

svake noći prije spavanja.


RUŽA

pjesme iz lore njezina su najdraža uspavanka.


NADA

uspavanka za snove pune noćnih mora,

pogotovo otkad mi je muž otišao

bez traga, iako sam sigurna da je negdje u srbiji, živ i zdrav,

da je rat samo iskoristio kao priliku

da me ostavi samu s trogodišnjim djetetom.


ANTE

na poljudu, na poljudu, sa one strane marjana,

navijamo, navijamo, navijamo za hajduka.


SAŠA

a noću, noću nas ima puno,

parkovi vrve nabijenom spermom koja samo čeka da se izlije.


RUŽA

baš me zanima tko se više jebao, saša, ti ili ja.


NADA
ja sigurno nisam,

sama sam već godinama.


ANTE
svejedno tko se više jebao,

svi smo ionako već odavno najebali.


SAŠA

u toj igri ti si sigurno pobjednica, ružo moja,

novac je moćniji od muda,

a muda su sve što imam,

a i njih imam samo ponekad, njih zapravo imam samo materijalno,

ali u metafori ostajem bez njih.

kad jebem, pravim se da sam najbolji boksač na svijetu,

kad jebem, postajem fjodor.

ali onda se borim samo poljupcima,

milujem muška tijela ovim istim nesigurnim rukama,

dahom prebrojavam trepavice, kao u onoj pjesmi R.E.M.-a,

čekam njega da se nasmije,

ali sa svakom trepavicom ja izgovaram samo: mrzim te.


NADA, ANTE, RUŽA, DUJE

mrzim te, mrzim te, mrzim te,


SAŠA

sve dok mržnja ne postane moje najjače oružje.


RUŽA

nikada nisam propupala, nikada procvjetala.

martinu sam upoznala jednom davno,

još pamtim taj stisak ruke.

ja sam one oči koje su je odmalena gledale preko ekrana,

kojima je slala svoje poglede pune snage.

još pamtim taj stisak, kao da mi je rekla, možeš ti to, ruža.

ali nisam mogla, ipak nisam mogla.


DUJE

moje oruđe motika, nego igla.

kao i sergej, jedino tada osjećam se živim.

a iglu nisam takao već mjesecima,

zato mi se čini da više i nisam među vama.


RUŽA

neki misle da je srce samo metafora,

ali ja znam da ono upija sve što mu se nikad nije dogodilo,


NADA

to je ono najgore,

ono čega nikad nije ni bilo.


SAŠA

a izgleda, kao da je još uvijek tu.



DUJE

za mene je intimnost samo naslov filma koji sam jednom davno gledao u splitskoj kinoteci.


ANTE

sveti duje fala ti,

šta smo uvik sritni mi.



scena šesta ili “kakav obrat”

KOMENTATOR

dragi gledatelji, kakav obrat prije kraja prvog poluvremena.

moje ime nije mladen delić, ali svejedno ću to reći:

ljudi moji, je li to moguće?

sve je ovo bila samo fikcija,

jamačno ste iznenađeni koliko i ja,

sve je ovo bila samo fikcija.

ali sada su maske pale,

sada znamo da pred nama nisu nadia, martina, fjodor, haile i sergej,

nego obični ljudi, obični kao vi i ja,

nada, ruža, saša, ante i duje,

opća mjesta hrvatske tranzicije,

koja traje toliko dugo da, čini se, još uvijek nije završila.

a u što će se pretvoriti hrvatska, jednom kada ta tranzicija napokon završi,

to nitko ne može znati.


SAŠA

ali mi ćemo i dalje čekati,


DUJE

mi samo čekamo da ta tranzicija završi,


NADA

to je sve što činimo,

sjedimo i čekamo,


RUŽA

kao oni likovi u onoj drami koji čekaju boga da se vrati,


ANTE

iako ga nikad zapravo nije bilo,


MEDICINSKA SESTRA

oni se prave da je, baš kao ona teta iz dućana,

samo otišao na zahod u kafić do,

i stavio onu poruku da se vraća odmah.

čekaju kao što danas ovdje čekaju saša, nada, ruža, duje i ante,

čekaju na pregled u čekaonici ambulante za bolesti srca

na firulama.

znali smo da ovo nije obična olimpijada,

ali da će biti ovako neobična, to nitko nije mogao ni sanjati.

da, mi nismo na poljudu,

mi smo na firulama.

ja nisam komentator,

ja sam samo medicinska sestra.

da, dobro ste čuli, ovi su ljudi zapravo na samrti,

ne igraju se ni sporta ni ljubavi,

njihova je igra samo loša imitacija života.

njihova srca nisu ni sportska ni zdrava, nego beskrajno bolesna,

patologija je u njih odavno upisana.


SAŠA

svi su ljudi stalno na samrti.

život nije ništa drugo nego dugačak proces umiranja.


ANTE

čekanje u mjestu.


DUJE

slušanje otkucaja.


RUŽA

brojanje dana.


NADA

svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.


SAŠA

svi govore o ljubavi, a ljubavi nema nigdje.


MEDICINSKA SESTRA

za njih svijet ima samo dvije boje,

crnu i još crnju. ali poslušajmo što o tome svemu imaju za reći

firule.

KBC SPLIT

moje ime je klinički bolnički centar split,

ali svi me zovu firule,

po dijelu grada u kojem se nalazim.

firule.

zvuči kao fritule, ili frula, ili nešto jednako bezbrižno,

kilometrima udaljeno od onoga što ja zapravo jesam,

mjesto gdje su tisuće umrle,

gdje stotine umiru svake godine,

a jednako ih toliko dolazi i u nadi da će ozdraviti,

kao ovih petero koji sjede ovdje.

dolaze u nadi da će im izvaditi onaj jedan truli organ koji prijeti da će zaraziti čitav organizam.

samo, nezgodno je to što je njihov truli organ

trulo srce.


ANTE

znaj da nikad nećemo okrenut leđa mi,

znaj da mi te volimo, hajduče ljubavi.


KBC SPLIT

nekad sam nosila ime svetog lazara, zaštitnika gubavaca,

to mi je ime bolje pristajalo, mislim.

iako je guba odavno istrebljena, barem u europi,

istrebljena je kao što su istrebljene zmije na nekim otocima, kao što je naprimjer

korčula, koja je zato sada puna mungosa.

ali kuga je iza sebe ostavila brojne još gadnije rođake koje nemaju svoje svece.

poslije zmija, došli su mungosi,

poslije mugosa, došla je kuga,

došli su sida i biološko oružije,

došli su rak i njegove podvrste.

jer rak je samo ime žanra, kao gogoljeva kabanica,

nadređeni pojam ispod kojeg se skrivaju mnoga druga imena.


ANTE

karcinom, sarkom, limfom, blastom,


DUJE

i to je samo za početak.


SAŠA

a može ga se podijeliti i po predjelima tijela koja zahvaća,


RUŽA

rak pluća, rak jetre, želuca, dojke ili prostate naprimjer,


NADA

a moguće su, naravno, i kombinacije.


KBC FIRULE

ja sam pravo mjesto održavanja ove olimpijade,

moji hodnici, moje čekaonice, zidovi mojih ordinacija i zahoda.

na mojim se ambulantama nikada nije održavala olimpijada,

ali rekordi se obaraju često,

u smrtnosti i glasnoći jauka što noću paraju

nebo iznad splita.


NADA

drugi se bolesnici mjerkaju pogledima, uspoređuju debljinu fascikala

koje nose u rukama,

težinu anamneza, užas prognoza,

to je ta perfidna igra bolesnika,

pobjeđuje onaj čija bolest ima više slogova.

zato se mi pretvaramo da smo netko drugo,


SAŠA

umjesto bolesti,

nas drže rekordi.


NADA
obaramo rekorde jedan za drugim,

dižemo ljestvice.


ANTE

znamo da nam drugo ne preostaje,

u ovoj zemlji u kojoj nema ljubavi, a uskoro neće biti ni

mirovinskog, ni socijalnog, ni zdravstvenog.


SAŠA

tonemo, tonemo, tonemo dolje,

bez obzira na one naše maske. bez ljubavi se ne može živjeti,

čak i kada držiš sve svjetske rekorde.


DUJE

ja se jedini ovdje sjećam ljubavi,

ali to mi nimalo ne pomaže u borbi protiv bolesti.


NADA

i mene moje dijete voli,

i moje je srce puno.


DUJE

ali ni to ništa ne pomaže.


SAŠA

jer naša su srca drugačije bolesna,

bolesna su ondje gdje više nema metafora.


MEDICINSKA SESTRA

nikada ih ne gledam u oči, dok ih uvodim unutra, kod doktora.

ali svejedno osjećam taj strah koji živi u njima,

to je ona vrsta preplašenosti kojoj ne treba ogledala,

jer iza ovih vrata čeka ih presuda,

iako je već nose u nalazima ispod svojih mišica,

ali nemaju jezika kojim bi mogli prevesti

sve te latinske izraze u kojima piše koliko im još dana preostaje.

necrosis coagulationis, carcinoma transitiocellulare, fibrosis interstitialis diffusa pulmonis, defectus septi interventricularis cordis, infractus myocardii in cursu organisationis.

ja sam jedina zdrava osoba

ovdje,

ja sam samo bezazlena aritmija.

jer svima su nam bolesna srca, samo oni imaju papire za to,

dokazni materijal da su bolesni.


ANTE

ja nisam bolestan,

ovamo me natjerala žena koju nemam.

bolesni su ovi kao što si ti,

pederi.


SAŠA

rekli smo da ćemo o tome zauvijek šutjeti.


DUJE

ni ja ne vjerujem da sam bolestan,

ne vjerujem tim ekranima na kojima se ocrtavaju linije mojeg života.


RUŽA

kad prozivaju brojeve, i ovdje i u banci,

ja uvijek zamišljam da prozivaju brojeve lota,

i onda se pravim da imam dobitnički broj u rukama,

iako dobro znam da idu po redu,

tu jednu sekundu odagnam sve to što znam,

pravim se da ću biti pobjednica,

pravim se da sam ja ta.

kao martina.

martina je pobedila rak.

i autohomofobiju.




NADA

zato smo ovdje,

to smo već zaključili, ružo,

da postanemo zdravi usprkos bolestima.


DUJE

ali ne možemo ipak pobijediti svi.

to tako ne ide na olimpijadi,

pobjednik je uvijek samo jedan,

na postolju nema dovoljno mjesta za svih.


SAŠA

ali mi smo kao jedno. stisnut ćemo se,

to je ono što ja predlažem.


ANTE

može, sale.

jedna duša, a nas dvoje,


NADA

ili petero, svejedno.


RUŽA

zajedno do pobjede, slažem se.


DUJE

jedino tako možemo sve.


KBC FIRULE

pa i umrijeti, ako treba.


scena sedma ili “ovdje ipak neće biti pobjednika”

MEDICINSKA SESTRA

dragi gledatelji,

sada već dobro znamo da ovdje ipak neće biti pobjednika,

u borbi protiv smrti ne može pobijediti nitko drugi,

osim nje same. samo je pitanje vremena.

sljedeći, molim,

to su jedine riječi koje izgovaram pred njima,

ne pamtim im lica, pamtim samo njihove kartone.

za mene su oni samo njihove bolesti,

tako su me učili u školi.

DUJE

moje ime je hipertrofijska opstruktivna kardiomiopatija.

previše slogova,

baš kao i ti, haile.

NADA

moje ime je angina pektoris.


RUŽA

moje ime je ishemijska bolest srca.


MEDICINSKA SESTRA

to je stanje karakterizirano smanjenim protokom krvi kroz srčane krvne žile,

najčešće zbog ateroskleroze,

što dovodi do smanjene opskrbe srca kisikom i hranjivim tvarima

te oštećenja srčanog mišića,

a samim time i funkcije srca.


SAŠA

moje ime je dva srčana udara.


MEDICINSKA SESTRA

objašnjenja, vjerujem, nisu potrebna.


ANTE

moje ime je bradiaritmija,


MEDICINSKA SESTRA

to jest usporeni srčani ritam.



ANTE

atrijska fibrilacija i spori ritam srčanih klijetki također žive u meni.


MEDICINSKA SESTRA

među rizične čimbenike,

za koje je utvrđena povezanost s većom učestalosti razvoja srčanih oboljenja,

ubrajaju se:

muški spol,


DUJE, ANTE, SAŠA

da.


MEDICINSKA SESTRA

dob iznad četrdeset i pet godina,


DUJE, ANTE, NADA, RUŽA, SAŠA

da.

MEDICINSKA SESTRA

prisutnost srčanih bolesti u obitelji,


DUJE, ANTE, NADA, RUŽA, SAŠA

da.

MEDICINSKA SESTRA

pušenje,

DUJE, ANTE, NADA, RUŽA, SAŠA

da.


MEDICINSKA SESTRA

šećerna bolest,


DUJE, NADA, RUŽA

da.


MEDICINSKA SESTRA

povišeni krvni tlak,


DUJE, ANTE, NADA, RUŽA, SAŠA

da.

MEDICINSKA SESTRA

poremećaji masnoća u krvi,


DUJE, NADA, RUŽA, SAŠA

da.

MEDICINSKA SESTRA

pretilost,


DUJE, NADA, SAŠA

da.


MEDICINSKA SESTRA

te smanjena fizička aktivnost.


DUJE, ANTE, NADA, RUŽA, SAŠA

da.


DUJE

sve ih imam,

to je bila križaljka koju je bilo lako riješiti,

nisam ni navršio četrdeset petu, a već sam bio tu.

a vodio sam uravnotežen život. dobro ajde,

osim tog pušenja, i igle, šta sad.

ali bavio sam se sportom, u mladosti,

naganjao sam lopticu po istim ovim firulama,

onu tenisku, kao martina. divio sam se sportskim velikanima,

sergej ili haile, bilo mi je svejedno.

sanjao da ću postati jedan od njih.

ali zov igle bio je jači od svih svjetskih trofeja.


NADA
nije bilo vremena ni za šta, između posla i djeteta,

kako da još brinem o sebi?

to je bila nemoguća misija,

malo drugačija od one od one toma cruisea.


RUŽA

znala sam da sam bolesna, i prije nego što sam dobila potvrdu od liječnika,

nešto me čitavog života peklo u grudima

još od djetinjstva, iako nisam bila sigurna,

što imam, znala sam

da nešto imam.


SAŠA

a ljubav, zašto nitko ne spominje ljubav

koja je zapravo naš tihi ubojica?

i sada nas ubija,

ubija nas jer je nema ovdje s nama, na ovim hodnicima,

to je ono što nas zapravo ubija,

u stopu nas prati njezino nepostojanje, na poljudu i na firulama,

nema je,

na rivi i prokurativama, u getu, nigdje je nema.

nedostatak ljubavi izjeda tkivo ovog grada,

kao što bolesti izjedaju naša tijela,

baš poput nacionalizma i raznih drugih izama,

među kojima se nađe i poneki koji je ok,

iako ih većina ipak nije.


RUŽA

kako si samo patetičan, saša.


ANTE

sa hajdukom sve do neba, i do pakla ako treba.

da života imam dva, ja bi oba tebi da.


MEDICINSKA SESTRA

uz lijekove, ponekad je potrebna i invazivna terapija,

koja uključuje ugrađivanje stenta u srčane krvne žile radi osiguravanja ponovne prohodnosti krvnih žila.


SAŠA

ja ih imam već dva,

ja mogu hodati, ali moje srce više ne može, sužava se kao što je suženo i moje vidno polje.

dao sam im i imena, kad već neću imati djece,

ali nisam bio inventivan,

stent jedan i stent dva, to su njihova imena,

beznačajna i obična kao što sam beznačajan i ja.


ANTE

meni su ugradili pacemaker, umjetni elektrostimulator srca,


MEDICINSKA SESTRA

to je elektronička naprava koja djeluje umjesto prirodnog srčanog elektrostimulatora i programirana je tako da oponaša normalan srčani slijed

električnog provođenja.


DUJE

tik-


ANTE

tak.


RUŽA

tik-


NADA

tak.


SAŠA

tik-


MEDICINSKA SESTRA

poput sata ili dobro tempirane bombe, koja samo čeka da eksplodira

u grudima.


ANTE

tako se osjećam,

tako sam se osjećao i prije pacemakera.

zato sam ga i dobio, ovdje, odmah ispod kože prsnog koša,

elektrodom je povezan s mojim s srcem.


MEDICINSKA SESTRA

zbog sposobnosti štednje energije i zbog novog dizajna, elektrostimulatori srca mogu danas trajati oko osam do deset godina.

u novim su modelima gotovo sasvim isključeni rizici interferencije s automobilskim uređajima,

radarom,

mikrovalovima i

sigurnosnim detektorima u zračnim lukama.


ANTE

ionako nigdje nikad nisam putovao,

osim do zagreba na tekmu protiv dinama.

avionom svakako ne,

detektori svakako ne,

osim onog novog na poljudu,

ali njega izbjegavam,

dovoljno je da namignem policajcu.

nikad nisam nosio pištolj, samo baklju.


DUJE

moje ime je mijektomija,


MEDICINSKA SESTRA

kirurško uklanjanje prekomjernog mišićnog tkiva.


DUJE

bilo je preveliko, to moje srce, ne znam kako,

ali nabildalo se, kao da je previše toga ušlo u njega.

ponekad mislim da sam u sebe upio sve ono što ovom gradu smeta,

kroz vršak igle u mene su ulazile sve tuđe boli,

sve naopake privatizacije i pronevjereni novci,

ilegalne građevinske dozvole i korupcija, rasprodaja imovine i sva podmićivanja,

sve propale sudbine i užasi, loše obiteljske priče, prebijene žene i propucani muškarci,

djeca bez doma, beskućnici, napušteni psi,

svi isusi i nestala radna mjesta.

karepovac i ja, dva gradska smetlišta.


ANTE

nije ti srce veliko od toga, duje,

veliko je jer si ti velik čovjek.

to je naš problem, problem nas petoro koji ćemo se popesti na postolje,

veliki smo ljudi,


SAŠA
čak i kad bacamo saksije.


ANTE

čak i tad, jer velik je čovjek koji se pokaje.


DUJE

zvuči kao neka katolička pizdarija.


NADA

možda jest katolička,

ali svakako nije pizdarija.


RUŽA

previše opraštanja,

to je naša sudba kleta, kao što to pjesnik reče. u nama živi previše razumijevanja,

tako se dobivaju bolesti srca.




ANTE

možda smo nekad i bili pizde,

ali sada više sigurno nismo.


NADA

moje je srce tuklo nenormalno sporo.

ne-nor-ma-lno

spo-ro,

k

a

o


d

a


o

v

u


r

e

č

e

n

i

c

u


i

z

g

o

v

a

r

a

m


s

l

o

v

o


p

o


s

l

o

v

o,


t

o

l

i

k

o


j

e


t

u

k

l

o


s

p

o

r

o.

ja svoj zahvat tek čekam. to će biti angioplastika ili aortokoronarno premoštenje srčane arterije presađivanjem tkiva,

MEDICINSKA SESTRA

odnosno kirurški postupak olakšavanja protoka krvi,

češće zvan bypass.

postupak se najčešće obavlja kada srce

prestaje raditi,

zbog čega se koristi takozvana

kardiopulmonarna premosnica,

odnosno uređaj koji preuzima funkciju pluća i srca.


RUŽA

uvijek povratim prije pregleda, rijetko poslije,

to je ta nervoza koje me iznutra izjeda,

ona koja se liječi na nekim drugim odjelima,

onima do kojih nikada ne stignem, jer važnije je liječiti tijelo nego glavu,

iako je glava dio tijela, znate na što sam mislila

kad sam to rekla.


SAŠA

sve je puno srca po zidovima, zato volim boraviti ovdje,

ponekad namjerno dođem ranije,

naručen sam u podne,

ali ja dođem u deset,

izvučem se iz ureda pa zamišljam da iz tih slika izlazi ljubav,

zamišljam da to nisu reklame za lijekove nego za ljubav,

iako ljubavi ne treba reklame, svi je reklamiraju tako da mi je zlo,

zlo mi je od ljubavi

koje mi toliko fali.


NADA

ja sam svoju ljubav zamijenila konjima,

dala sam srce nekome tko je otišao,

kao vasa ladački. nije me sram te reference,

nije me sram što je srpska,

balašević je uvijek znao kako najbolje staviti riječi u slike.

bolje od miše kovača.

a na kraju sam, baš kao vasa,

ostala bez oboje.


ANTE

što ga više lome, to ga volim jače.


SAŠA

na kraju ovog meča, na kraju sljedeće scene, srušit ću samoga sebe,

srušit ću se na pod udarcima.

i onda ću nastaviti samo padati sve niže.

doslovno i metaforički,

napuklo rebro i natučena glava, par modrica i puno krvi.

završit ću na istom ovom mjestu, samo par katova niže,

zašit će me, neće trajati dugo.


ANTE

da barem srce mogu zašiti tako brzo kao kožu.




NADA

pa i mogu,

moja operacija nije trajala dulje od tri sata.


SAŠA

ali ne to pravo, nado,

nego ono metaforičko.


NADA

to ne mogu, ne, saša,

ne baš tako lako.


RUŽA

peklo me u grudima, i dalje me peče,

ujutro, odmah nakon buđenja, to mi je inače bila najdraža minuta,

ono prvo otvaranje kapaka koje znači da sam još uvijek tu,

da nisam otišla usred sna.

nekad ga je pratio ushit zbog te spoznaje,

danas je na njegovom mjestu samo

gađenje, i nada

da se sutra neće dogoditi isto.


ANTE

zato ja postajem haile,

bježim od toga u sebi unutra.


NADA
zato ja postajem nadia,

skačem umjesto svoga srca.


SAŠA

zato ja postajem fjodor,

ubijam zlatnim šakama.


RUŽA

zato ja postajem martina,

osvajam sve što se osvojiti da.


DUJE

zato ja postajem sergej,

gubim se u visinama.


scena osma ili “izlazak iz kadra znači smrt”

MEDICINSKA SESTRA

sljedeći, molim.


SAŠA

a to bih bio ja.

jednom sam negdje pročitao da,

na filmu,

izlazak iz kadra znači smrt,


ANTE

mislim da je to bila misao našeg teoretičara ante peterlića.


SAŠA

i on je bio iz splita.


DUJE

zapravo iz kaštela.


RUŽA

zapravo iz kaštel novoga.


NADA

nije li svejedno?


SAŠA

kad bih negdje mogao staviti kameru, to bi bilo ovdje,

u ovu čekaonicu,

a smrt bi označavao prolazak kroz ova vrata kroz koja ću upravo sada proći,

na kraju svog posljednjeg meča,

u kojem sam samoga sebe ubio aperkatima.


ANTE

sva pretvaranja ovog svijeta nisu ti pomogla.


SAŠA

kome je ikada pomogla ta prozirna kazališna igra?


NADA

retoričko?



SAŠA

da.


RUŽA

nije bilo dovoljno biti netko drugi,

jer rijetka su danas zdrava srca, čak i kad su sportska.


NADA

rijetka su danas srca puna ljubavi,


DUJE

a ljubav je jedino zbog čega bismo mogli ozdraviti.

SPORTSKO SRCE

u posljednjih nekoliko godina svjedočili smo mnogim iznenadnim smrtima vrhunskih mladih sportaša koje su se povezivale

sa mnom.

zbog toga neki misle da sam ja isto što i iznenadna srčana smrt,

ali to nisam ja, to je mors cardiaca subita.

ona je najčešće udružena s nekim od srčanih oboljenja, kao što su:

kongenitalne srčane anomalije, hipertrofična kardiomiopatija, aortalna stenoza, kardiomiopatije, poremećaji ritma, kongenitalne i stečene anomalije koronarnih arterija.

ali to nisam ja.


NADA

to ću biti ja,

večeras kad se vratim s pregleda,

srušit ću se nasred kuhinje, s pet deka zimske u rukama,

dok budem sinu slagala sendvič da ga pojede kad se vrati s treninga.

hokej, trenira hokej na travi.

moj sin najviše voli zimsku,

ja ne, ja parizer,

pa uvijek zamišljam da je tu ljubav naslijedio od oca,

onog koji je otišao s konjima.

srušit ću se i neće biti nikoga da me podigne,

bit će to moj posljednji salto, salto mortale nadie comăneci.

ukupna ocjena: čista desetka.

ostat ću tamo sve dok on ne dođe iz škole

i ugleda moju krv na pločicama, iznenađen što je više smeđa

nego crvena.




SPORTSKO SRCE

iznenadna srčana smrt je prirodna, ali neočekivana smrt uzrokovana srčanim oboljenjem,

u odsustvu drugih potencijalno smrtonosnih uzroka.

iznenadna srčana smrt manifestira se

gubitkom svijesti

i drugim simptomima nastalim unutar jednog sata od početka akutnih promjena u funkciji kardiovaskularnog sistema.

to je prirodna, brza i neočekivana reakcija

srca,

bez obzira na to je li već postojalo neko oboljenje.

češće se pojavljuje u ranim jutarnjim satima,

češće ponedjeljkom nego ostalim danima,

češće u zimskim mjesecima.


DUJE

možda je sada pravi trenutak da priznam da sam ja umro još prošlog ponedjeljka,

iako nije bila zima, bio je ponedjeljak, bilo je jutro,

tako da nisam previše pokvario statistiku.

bilo je iznenadno,

ali nije bilo srčano,

bilo je magično, bilo je zlatno.

moj posljednji šut odnio me sve do nebeskih visina,

više od sergeja i njegove motke.

napokon sam dosegnuo ono o čemu sam godinama samo maštao,

napokon sam bio gore, TAMO gore

gdje nema ničega osim

praznine.


RUŽA

takvo što moguće je samo u fikciji.


ANTE

zato i jesmo ovdje, na mjestu koje je zapravo izmišljeno.


NADA

čekaonice su oduvijek bile savršene metafore.


SAŠA

čekanje ili smrt, svejedno je.


ANTE
zato ja trčim, kao haile.


MEDICINSKA SESTRA

i kao u nekoj bajci, umjesto na firulama,

evo nas opet na poljudu, s kojega nikada zapravo nismo ni otišli.

kamere su upaljene, utakmice odigrane.

fjodor je ubio samoga sebe, ubio se udarcima,

nije bilo šanse za njega.

sergej je proparao nebo i napustio smrtničke nizine.

nadia se skršila pod težinom nemogućnosti da izvede nešto

što nosi njeno ime.

ali haile zato nastavlja trčati, haile bi mogao biti apsolutni pobjednik,

maratonac koji trči počasni krug,

jer svi su ostali već otišli ili umrli, barem metaforički.


RUŽA

ja sam samo nestala, na mene ste zaboravili.

to nije bilo teško, ionako se osjećam nevidljivom

još od početka.


OLIMPIJADA

ne brini, ružo, ili da radije kažem: martina?

i mene su svi već odavno potpuno smetnuli s uma,

postala sam nebitna, kao da nisam ja ta koja je bila prvo

mjesto njihova susreta,

kao da nisam ja bila ta koja ih je sve izmislila.

ali i moje je srce veliko poput njihova,

oprostit ću im i to,

kao i sva druga sranja.


MEDICINSKA SESTRA

pobjeda je sada sigurna,

nikada zapravo nije ni bila upitna, ova utakmica je ona jedina, posljednja,

koju haile igra.

četrdeset pretrčanih kilometara davno je iza njega, pitanje je samo dokle će trčati:

do etiopije ili do beskraja?


SPORTSKO SRCE

možda.


MEDICINSKA SESTRA

do etiopije ili do abesinije, svejedno je,

ono što je bitno je da pobjedničko postolje neće ostati prazno,

ali na njemu on neće biti sam,

na njemu će biti i svi ostali, kao što su si davno obećali.


ANTE

jedna duša, a nas petero,

tako je.


SPORTSKO SRCE

i ja ću biti gore s njima, na poljudskim visinama, nastavit ću kucati,

usprkos tome što aparati na firulama kažu da me ondje

više nema,

ja nastavljam kucati u mašti,

brzinom od nevjerojatno preciznih šezdeset otkucaja u minuti.

tik-tak,

tik-tak,

kao najtočnija mašina,

kao najzdravije srce,

kao besprijekorna bjelina stolnjaka na TV reklamama,

održavam na životu ovu i razne druge fikcije ispisane riječima

koje su retoričke.

ANTE

hajduče, poginut ću za te,

ka stjepan radić za hrvate!


MEDICINSKA SESTRA

jedino što se sada može dogoditi jest

da i njega srce iznevjeri.

i to se upravo, čini se, sada i događa,

haile se ruši,

haileova koljena klecaju,

on posrće i pada,

a poljudska zemlja prima ga kao svog jedinog sina.


ANTE

pobjeda ipak neće biti naša.


MEDICINSKA SESTRA

i on se slomio,

i on je samo od krvi i mesa.


SAŠA

naravno da se slomio, bio je slomljen kada je došao ovamo,

slomljen od ljubavi, kao i svi ostali.


RUŽA

zato smo i mogli samo tako nestati,

DUJE

naša su sportska srca bila samo fikcija,


NADA

slatka fikcija koja nam je pomogla da poživimo i ovih malo dana.


SPORTSKO SRCE

to nije istina, vi nastavljate živjeti u meni.

ova igra pretvaranja pomogla vam je da se nastavite igrati

na ovim daskama

koje nikad nisu značile ništa drugo doli goli život.

recite nam zato istinu, recite nam da ste i dalje tu,

likovi na pozornici koju nitko ne gleda.

priznajte sada i priznajte zauvijek!


HAILE

ante je možda umro, ali ja sam i dalje tu.


NADIA

i nada, to nastavljam biti ja.


MARTINA

ja ću zauvijek živjeti u ružinim kostima.


SERGEJ

dok god ima mene ni duje neće biti mrtav.


FJODOR

saša je pokojan, ali ja to nisam.

SPORTSKO SRCE

o tome vam govorim,

iako ste umrli,

pobjedu je odnijela vaša mašta,

pobjedu su danas odnijela vaša sportska srca.

pobjeda smo danas patetika i ja,

zajedno jače od svih vaših cinizama.


POLJUD

ja sam poljud.

ali mogao bih biti i old trafford, ruski luzhniki, stades des martyrs, kineski guangdong ili giuseppe meazza popularno zvan san siro.

mogao bih biti estadio monumental antonio vespucio liberti u argentini, santiago bernabéu ili stade de france u parizu,

ljudske sudbine posvuda su iste,

jedino bi bolesti možda bile malo drugačije, kao i stanje zdravstvenog sustava,

ali smrt bi i dalje bila neizbježna.

mogao bih biti signal iduna park ili brazilska maracana,

ma mogao bih biti čak i ona beogradska,

ja nikada nikome nisam brojao krvna zrnca.

mogao bih biti i borg el arab, wembley, camp nou ili rungrado may day u sjevernoj koreji,

da, mogao bih biti najveći stadion na svijetu, sto pedeset tisuća sjedećih mjesta.

ali nisam. ja sam samo poljud.

mali stadion velikog srca, koji ipak, na kraju svega,

kao elton john nastavlja stajati,

na travi koja život znači.

I’m still standing.

ja sam jedini koji ostaje stajati,

usprkos ovoj močvari.

ja sam zgrada pa ne mogu ni umrijeti, mene eventualno mogu srušiti,

ali ja se već i sam urušavam,

bilo da sam stadion ili bolnica,

poljud ili firule, svejedno je,

i jedan i drugi urušavamo se od sedamdeset i neke.

jer sagrađeni smo u vremenu u kojem je vremena bilo više

od ičega,

a živimo u vremenu u kojemu ga više

nema.

zato nam trebaju srca poput ovoga, sportska, herojska, patetična,

spremna da pobjede, iako su svjesna da su već izgubila sve.




Facebook! TwitThis