Lica:


Emil Lahotski, 82

Ema, 25

Polak, 35


1. Njemu je svejedno


Podrum. Znamo po visokom prozoru s rešetkama, kroz koji se vide noge u prolazu.

Emil Lahotski sjedi u fotelji koja je vidjela i bolje dane. Ema sjedi na običnom stolcu.

LAHOTSKI: Znači, izabrao je vas.

EMA: Eto. (Kao da se ispričava.) Mene.

LAHOTSKI: Je li vam provjerio dikciju?

EMA: Ne. Nije.

LAHOTSKI: Niste morali nešto pročitati?

EMA: Gospodinu Polaku? Ne.

LAHOTSKI: Pa kako je onda odlučio?

EMA: Zbilja ne znam. Samo je rekao da sam dobila posao.

LAHOTSKI: Jeste li vidjeli druge?

EMA: Druge?

LAHOTSKI: Kandidate.

EMA: Ne. Nikoga.


Stanka.


LAHOTSKI: Možda su bili u neko drugo vrijeme.

EMA: Moguće.

LAHOTSKI: Iako… nisam čuo zvono ovih dana.


Stanka.


LAHOTSKI: Nešto mu se na vama svidjelo. Sigurno ste lijepi.

EMA: Pa ne znam, nije mi izgledalo…

LAHOTSKI: Tako je to s njim. Nikad nije onako kako izgleda.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: On uvijek ima neku svoju računicu.

EMA: Ne bih htjela…

LAHOTSKI: Niste vi krivi. Samo ste tražili posao.


Stanka.


LAHOTSKI: Ali tako je mogao uzeti bilo koga.

EMA: Ako vi mislite da ja nisam dobar izbor…

LAHOTSKI: Ne, ne. Nema veze s vama. Vjerojatno mu se nije dalo gubiti vrijeme.


Stanka.


EMA: Ustvari, rekao je nešto. Rekao je da je presudilo to što u pismu…

LAHOTSKI: Pismu?

EMA: Ne znate za pismo?

LAHOTSKI: Ne.

EMA: U oglasu je bilo navedeno da za prijavu treba napisati pismo. Minimalno jednu stranicu. Rukom.

LAHOTSKI: I vi ste napisali tu jednu stranicu?

EMA: Dvije.

LAHOTSKI: O čemu ste pisali?

EMA: Bila sam uvjerena da vam ga je pročitao.

LAHOTSKI: Nije. (Stanka.) A očito je to pismo presudilo.

EMA: Tako je i rekao. Da je presudilo to što sam bila jedina koja u pismu nije rastavljala riječi na kraju retka.


Stanka.


LAHOTSKI: To je rekao?

EMA: Da. Tim riječima.

LAHOTSKI: Znači, ovdje ste zbog onih crtica koje niste upotrebljavali.

EMA: Čini se.

LAHOTSKI: Niste vi krivi. Uostalom, svejedno je.

EMA: Svejedno?

LAHOTSKI: Bolje je da mi čita itko, nego nitko, je li tako?

EMA: To sigurno.

LAHOTSKI: A zašto niste rastavljali riječi na kraju retka?

EMA: Uvijek to ne radim. Hoću reći... nikad to ne radim.

LAHOTSKI, šuti.

EMA: Ne volim cjepkati riječi bez potrebe.


Stanka.


LAHOTSKI: Ionako je svejedno.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: A glas vam je ugodan.

EMA: Da vam sad nešto pročitam?

LAHOTSKI: Ima vremena.

EMA: Gospodin Polak je rekao da smijem ostati najdulje jedan sat.

LAHOTSKI: Njega se ne tiče što taj jedan sat radimo.

EMA: Možda bih vam ipak trebala čitati. U oglasu je pisalo…

LAHOTSKI: Pustite to. A što ste napisali u tom pismu?

EMA: Predstavila sam se, onako općenito.

LAHOTSKI: Pa predstavite se i meni. Rekao mi je jedino da se zovete Ema.

EMA: Imam dvadeset pet godina. Magistrirala sam književnost.

LAHOTSKI: Magistrirala?

EMA: Da.

LAHOTSKI: I javljate se na oglas za čitanje slijepcu?

EMA: Teško je naći pravi posao. Hoću reći... redovan, stalni posao.

LAHOTSKI: Znači, napustit ćete ovaj kad ga nađete?

EMA: Uvijek se može naći sat vremena, čak i da se zaposlim negdje. Za čitanje pogotovo.


Stanka.


LAHOTSKI: Čitanje. (Stanka.) Rekli ste da ste napisali dvije stranice. U pismu.

EMA: Jesam, da.

LAHOTSKI: Duplo više nego je trebalo.

EMA: Nije to bilo namjerno. Jednostavno...

LAHOTSKI: Ne morate se ispričavati.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: (Samoironično.) Dobar sam u nevidljivome.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Evo, sad njušim vaše književne ambicije.

EMA: Pa… istina je da pomalo piskaram u slobodno vrijeme.

LAHOTSKI: Možda ćete i o ovome jednom pisati.

EMA: Možda.

LAHOTSKI: Budete li ikad pisali o djevojci koja čita slijepcu, napišite da je prema istinitom događaju.

EMA: Mogla bih.

LAHOTSKI: Imate slijepog starca, njegovog skrbnika koji ga se želi riješiti i djevojku koju skrbnik unajmljuje da starcu čita, kako se on ne bi morao njime baviti. To je dobra istinita priča.

EMA: Gospodin Polak vas se želi riješiti?

LAHOTSKI: Njemu je svejedno.

EMA: Gospodine Lahotski, ja zbilja ne bih htjela…

LAHOTSKI: Ne morate se vi ništa brinuti.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Govorim vam to samo zato da vas poštedim iluzija. Ljudi nisu uvijek onakvi kakvima se čine. Ni ljudi ni puno toga drugoga.

Stanka.


EMA: Želite li da vam sad nešto pročitam?

LAHOTSKI: Ne.

EMA: Možda ipak… gospodin Polak je rekao…

LAHOTSKI: Ne morate se vi njega bojati. Naposljetku, ja vas plaćam. Odnosno, on vas plaća mojim novcem.

Stanka.


LAHOTSKI: A nešto ste donijeli?

EMA: Kako mislite?

LAHOTSKI: Neku knjigu.

EMA: Nisam. Mislila sam da ću vam čitati knjige po vašem izboru. Gospodin Polak nije rekao…


Prekine je kucanje.

2. Ni čekić ni knjigu


Ulazi Polak.

POLAK: Sve u redu?

Lahotski šuti.

Netko ipak mora nešto reći.


EMA: Da, sve je u redu.

POLAK: Ne čitate?

EMA: Evo, baš se dogovaramo oko toga.

POLAK: Slobodno uzmite nešto s police. Njemu je svejedno.


Odlazi.

LAHOTSKI: (Oponaša Polaka.) Njemu je svejedno.

EMA: Slobodno vi izaberite.

LAHOTSKI: Vama je svejedno?

EMA: Ja sam ovdje zbog vas.

LAHOTSKI: I zbog honorara.

To nije dobro zvučalo.


LAHOTSKI: Oprostite.

EMA: Sve je u redu.

LAHOTSKI: Nisam to trebao reći. Sigurno vam je teško, tako bez posla, nakon svih tih godina školovanja.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Ja nemam tih briga. Ne sjećam se da sam ih ikad imao.

EMA: Skladate li još uvijek?

LAHOTSKI: Vi znate za moju glazbu?

EMA: Znam.

LAHOTSKI: Mislio sam da tamo vani više nitko ne zna za mene.

EMA: Nemojte tako. Mnogi znaju.

LAHOTSKI: Iznenadilo me da vi znate. Premladi ste.

EMA: Kad sam bila mala, majka me tjerala da sviram. Neke su vaše skladbe bile u programu kod moje učiteljice klavira.

LAHOTSKI: Znate ih odsvirati?

EMA: O, nemojte, molim vas, nisam svirala sigurno deset godina.

LAHOTSKI: Sigurno ste me mrzili, tada.

EMA: Mrzila sam učiteljicu klavira, ali vaše su mi se skladbe sviđale. Nisam mogla vjerovati kad sam vidjela ime na vratima.

LAHOTSKI: Ha! Sad mi je jasno. Vi ste se meni došli osvetiti.

EMA: Molim?!

LAHOTSKI: Ne budite tako ozbiljni. (Stanka.) Zar ne bi i to bila dobra istinita priča? Djevojčica po kazni mora svirati nečije skladbe, i onda se, kad odraste, dolazi osvetiti autoru. Dođe s čekićem i razbije mu klavijaturu.

EMA: (Smije se.) Nisam ponijela čekić.

LAHOTSKI: Ni čekić ni knjigu.


Stanka.

LAHOTSKI: Kad već mogu ja birati pisca, izabrat ću vas.

EMA: Kako mislite – mene?

LAHOTSKI: Pa rekli ste da pišete.

EMA: Ma to vam je sve nedovršeno. Same skice.

LAHOTSKI: Nema veze, napravit ćemo razmjenu. Ja ću vama svirati svoje nedovršene skladbe, a vi ćete meni čitati svoja nedovršena djela.

EMA: Pošteno.

LAHOTSKI: Pa možda nešto i dovršimo.

EMA: To bi bilo lijepo.

LAHOTSKI: Sljedeći put svakako nešto donesite.


Mrak.



3. Samo je moram nekako zvati


Polak je došao po poslužavnik s tanjurom i priborom za jelo. Lahotski ubrusom briše usta.

POLAK: A salata? Ništa?

LAHOTSKI: Podmornica.

POLAK: Molim?

LAHOTSKI: Ova soba u podrumu. Kao podmornica je.

POLAK: Pa nije baš da ti treba soba pogledom.

LAHOTSKI: Ne žalim se, samo je moram nekako zvati.


Stanka.


POLAK: Znači, četiri koraka do klavira. Desno od naslonjača. Do kreveta isto četiri, nalijevo. Radio ti je tu na stoliću kod naslonjača. Zapamtio si?

LAHOTSKI: Danas dolazi Ema?

POLAK: Četvrtak je. Ema dolazi ponedjeljkom, srijedom i petkom. Danas dolazi patronažna.

LAHOTSKI: Ona gnjavatorica.

POLAK: Ne gunđaj. Ni jedna ti ne valja. Patronažna ti je gnjavatorica, spremačica nosi parfem koji te iritira, Ema preskače poglavlja dok čita. Tko bi tebi ugodio.

LAHOTSKI: Mihaela je prespavala?

POLAK: Prespavala.

LAHOTSKI: Čuo sam je jutros kad je silazila.

POLAK, šuti.

LAHOTSKI: A bogme i sinoć. Dobro bi joj došao prigušivač, toj tvojoj curi.

POLAK: (Smije se.) Lakše je da tebi nabavimo čepiće za uši.

LAHOTSKI: Čepići za uši, čepići za oči. Još jedan malo veći za usta, i mirni ste.

POLAK: Ne zanovijetaj. Ja se ne bunim zbog klavira. Ni ja ni Mihaela. A i odozdo je preglasan.


Lahotski napipa radio. Uključi ga i odmah pojača. Njemu je razgovor završen.

Polak uzima pladanj i izlazi.


POLAK: Drugi put pojedi salatu.


Mrak.



4. Stopalo stranca

Lahotski svira. Ema na prstima ulazi i sjeda. Ne pozdravlja ga da ne prekine melodiju. Koja traje neko vrijeme.

LAHOTSKI: (Još uvijek svirajući.) Jeste li napisali kraj onoj priči?

EMA: Čuli ste kad sam ušla?

LAHOTSKI: (Prestaje svirati.) Čuo sam vas još na ulici. Koračate ovako.


Odsvira joj njezin hod. Dinamičnu, gotovo vedru koračnicu. Ema se smije, očito je da je iza njih već nekoliko susreta i da više nisu stranci.


EMA: Napisala sam nešto, samo ne znam je li to kraj.


Lahotski ustaje od klavira i polako prevali ona četiri koraka do naslonjača.


LAHOTSKI: To se mnogima događa. Da ne znaju kad je kraj. Općenito, ne samo u literaturi. (Stanka.) Slušam.

EMA: (Čita.) „Nije mu rekla ništa. Pustila ga je samo na površinu. Bez svega onoga. Bez važnog. Ako ima sluha za nju, znat će. Dovoljno će biti da pomisli kako svatko koga sretnemo vodi neku bitku o kojoj ništa ne znamo, i da se zapita koja je njezina. Ako se ne zapita, opet će to biti nešto plitko, nešto isto. Nešto čemu se može čuditi i sama.“


Stanka.

LAHOTSKI: Zašto pišete u trećem, a ne u prvom licu?

EMA: Valjda trebam pripovjedača.

LAHOTSKI: Svaljujete svoju priču na drugoga. Ionako će biti jasno da ste to vi.

EMA: Možda i nisam.

LAHOTSKI: To vidim čak i ja, koji ne vidim. Da ste vi.

Ema se nasmije.


LAHOTSKI: Opet se smijete. To vam je drugi put danas.

Stanka.


LAHOTSKI: Meni ponekad dođe da se smijem, a onda se sjetim da nema nikoga. Nije li glupo smijati se sam?

EMA: Jeste li i prije bili sami?

LAHOTSKI: Bilo je davno. Kad nisam bio.

EMA: Shvaćam.


Stanka.

LAHOTSKI: Obzirni ste, ne pitate što se dogodilo.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Bojite se odgovora. S pravom.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Umrla je. Točnije, poginula pod kotačima.

EMA: Žao mi je.

LAHOTSKI: Imala je dvadeset i sedam, malo više nego vi sad.

Ništa se tu ne može reći.


LAHOTSKI: Zamislite da sad umrete i da vas se pedeset i dvije godine kasnije netko još uvijek sjeća.

EMA: Zvuči kao lijepa smrt.

LAHOTSKI: Kao lijep život u smrti.

EMA: Kako se zvala?

LAHOTSKI: Dunja.


Trenutak tišine.

LAHOTSKI: „Nešto čemu se može čuditi i sama.“ To je bila zadnja rečenica?

EMA: Mislim, da.

LAHOTSKI: Što ide dalje?

EMA: Stopalo.

LAHOTSKI: Čije stopalo?

EMA: Njegovo.

LAHOTSKI: Slušam.

EMA: „Ležala je na desnom boku, a on je prebacio lijevu nogu preko njezinih koljena. Imala je pogled na njegovo stopalo. Izgledalo je kao stopalo drugog čovjeka, a ne toga koji je priljubljen uz njezina leđa. Stopalo stranca. Bojala se da će, ako on progovori, čuti nepoznat glas, ili se samo bojala da se ionako uvijek radi o neznancu.“


Stanka.

LAHOTSKI: On nema pojma koliko je dobro izabrao.

EMA: Vlasnik stopala?

LAHOTSKI: Ne. Polak. Moj skrbnik. Iako… obojica su izabrali isto.

EMA: Možda ja nisam bila u tom krevetu.

LAHOTSKI: Ema, meni ne morate muljati.

EMA: Muljam sebi. Valjda.


Stanka.

LAHOTSKI: A ja sam mislio da sam ja usamljen.

EMA: Ja sam mislila da nisam.

LAHOTSKI: Čeka li vas kod kuće?

EMA: Tko?

LAHOTSKI: Taj… koji ima stopalo stranca.

EMA: Da.

LAHOTSKI: Nije dobro biti sam s nekim.


Stanka.


LAHOTSKI: Pročitajte sad taj dio u prvom licu.

EMA: Sigurni ste?

LAHOTSKI: Posve.

EMA: „Ležala sam na desnom boku, a on je prebacio lijevu nogu preko mojih koljena. Imala sam pogled na njegovo stopalo. Izgledalo je kao stopalo drugog čovjeka, a ne toga koji je priljubljen uz moja leđa. Stopalo stranca. Bojala sam se da ću, ako on progovori, čuti nepoznat glas, ili sam se samo bojala da se ionako uvijek radi o neznancu.“

LAHOTSKI: Ako se poželite odseliti, a nemate kamo, vrata moje podmornice su vam širom otvorena.

EMA: (Smije se.) Hvala.

LAHOTSKI: (Šapatom, vragolasto.) Samo prije toga moramo ubiti mog skrbnika.

EMA: (Također tiho.) Skuhat ćemo mu čaj od oleandra.


Stanka.

LAHOTSKI: Završili ste priču. Stavite točku na nju, gotova je. Možete još nadopisati jednu rečenicu. Recimo: „Ustala je iz kreveta, spakirala stvari i odselila slijepcu koji je bolje vidi.“


Ema se smije.


Buka odozgo. Ema podigne glavu prema plafonu.

LAHOTSKI: To vam je Mihaela.

EMA: Mihaela?

LAHOTSKI: Njegova djevojka.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Ta voli premještati. (Stanka.) I namještaj i ljude.


Stanka.

LAHOTSKI: Čitajte mi još malo.

EMA: Isteklo nam je vrijeme, on će svaki čas pokucati.

LAHOTSKI: Nikad mu se ne omakne.

EMA: Nikad. Ni minutu.

LAHOTSKI: (Tiho.) Oleandar.

EMA: (Još tiše.) Oleandar.


Kucanje.



5. Držite se toga


Polak Emu ispraća s novčanicom.

POLAK: Dogovor je bio da ćete mu čitati. Za to ste plaćeni.

EMA: Pa i čitam mu.

POLAK: Ema, nisam glup. A bogme ni gluh.

EMA, šuti.

POLAK: Jasno mi je što pokušavate.

EMA: Pokušavam?!

POLAK: Već mi je prepisao kuću, ne trudite se.

EMA: Ne zanima me nikakva kuća.

POLAK: Plaćeni ste za čitanje, a ne za uvlačenje pod kožu. Držite se toga. Doviđenja.


Mrak.




6. Iza kapaka


Lahotski u svojoj fotelji. Ema sjedi na podu pored njegovih nogu.

LAHOTSKI: Čujete li?

EMA: Što?

LAHOTSKI: Korake.

EMA: Da, netko je upravo prošao.

LAHOTSKI: Žena.

EMA: U visokim potpeticama.

LAHOTSKI: Nailazi još jedna. Zatvorite oči.


Posluša ga. Koraci se približavaju, ulaze u kadar rešetki i udaljavaju se.

EMA: Ova je hodala brže.

LAHOTSKI: Biste li o njoj mogli napisati priču?

EMA: O ženi koja je prošla?

LAHOTSKI: Da.

EMA: Ne znam čak ni kakve su joj cipele. Zatvorila sam oči.

LAHOTSKI: Ja to nikad ne znam. (Stanka.) Otvorenih očiju možete vidjeti samo vidljivo.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Iza kapaka ima svega. Evo, na primjer.


Sjeda za klavir.


LAHOTSKI: (Svira.) Prva žena. Ona ide ljubavniku. Nije da ga voli, to je muškarac iz osvete.

EMA: Stopalo drugog stranca.

LAHOTSKI: Upravo tako. U torbi nosi vadičep.

EMA: Vadičep?

LAHOTSKI: (Melodija traje.) Da. Naći će se u hotelu. On je rekao da će donijeti vino, a ona ima mozak koji predviđa muške pogreške. Sigurna je da nije mislio na to čime će otvoriti butelju.

EMA: Taj otvarač je njezin mali ženski adut. Jedan od.

LAHOTSKI: Neće mu odmah reći da ga ima.

EMA: Pustit će ga da se uzruja. Da zaključi kako je glup.

LAHOTSKI: Reći će mu tek kad primi kvaku na vratima.

EMA: Uznemiren jer mora opet proći pored recepcije.

LAHOTSKI: „Čekaj!“ reći će mu tada.

EMA: „Dodaj mi torbicu.“

LAHOTSKI: Bio je toliko očaran što se sjetila ponijeti vadičep da su preskočili vino.

EMA: Da im vadičep nije ni trebao.


Melodija usporava.

LAHOTSKI: Sad vi. (Započinje novu melodiju, bržu.) Druga žena.

EMA: Druga žena žuri kući. Ne zbog muškarca. Ne zbog djeteta. Zbog mačka. Zadržali su je na poslu i sad se brine da je mačak pregladnio.

LAHOTSKI: Na kakvom su je poslu zadržali?

EMA: Radi u Zavodu za javno zdravstvo. Voditeljica je tečaja higijenskog minimuma.

LAHOTSKI: Higijeničarka. Živi sama?

EMA: Samo s mačkom. Mačak se zove Adriano, po Adrianu Celentanu. Danica – tako joj je ime – zna sve njegove kancone.

Lahotski počinje svirati „Nata per me“[1] Adriana Celentana. Ema ustane i pleše.


EMA: (Pjeva.) Non so

Non mi importa perchè

Tu sei

Ritornata da me

Sei qui ora sono con te

Questo conta per me

Tu sei qui

Accanto a me, accanto a me.[2]


LAHOTSKI: Accanto a me, accanto a me.

EMA: Tako pjeva kod kuće. Sama. S dezodoransom umjesto mikrofona. I mačak već zna sve Celentanove, mijauče ih po svome.

LAHOTSKI: Što još znamo o Danici?

EMA: Voli pitu od višanja. Jednom tjedno ide na frizuru. Skuplja vrećice šećera iz kafića. Ima ih punu košaru, a sve različite. Ima pedeset i šest godina, bivšeg muža i odraslu kćer koja živi u Edinburgu.

LAHOTSKI: I susjeda koji ostavlja smeće pred vratima.

EMA: Koji ne zadovoljava higijenski minimum.


Lahotski se glasno smije. Prestaje svirati.

LAHOTSKI: Eto vidite. Imate već dvije priče.

EMA: Iza kapaka.

LAHOTSKI: Sve je iza kapaka. Kaže li vam ikad netko da ste slijepi kod zdravih očiju, shvatite to kao kompliment.


Stanka.

LAHOTSKI: Plesali ste maloprije.

EMA: Malo.

LAHOTSKI: Treba plesati, Ema. Svaki dan.

Stanka.

EMA: Gospodine Lahotski…

LAHOTSKI: A zašto vi mene ne zovete imenom?

EMA: Emile.

LAHOTSKI: E tako je već bolje. Dugo to nisam čuo. Ovaj moj me zove Stari već petnaest godina. (Stanka.) Emile… što?

EMA: Što kažete na šetnju? Možda bi nam gosp… ovaj vaš… dopustio da koji put čitamo vani umjesto unutra?

LAHOTSKI: A što nam fali ovdje? Vani sigurno neću vidjeti ništa što ne mogu i ovdje.

EMA: Mislila sam… malo zraka, razgibavanja… zbog zdravlja.

LAHOTSKI: Draga ste vi djevojka.

EMA: On vas nikad ne izvede?

LAHOTSKI: Nekad me je izvodio. Sad jedva dođem od naslonjača do klavira.

EMA, šuti.

LAHOTSKI: Sjećam se svijeta, i mogu vam reći da mi nimalo ne nedostaje. Bolje ga je zamišljati po svom.

EMA: Iz podmornice.

LAHOTSKI: Da. Iz dubine.


Stanka.

LAHOTSKI: Imamo sreće, nas dvoje. Ja sam slijep, a vi ste pisac.

EMA: Možemo zamisliti što hoćemo.


Stanka.


LAHOTSKI: Čitajte mi malo.

EMA: Pisala sam o vama. Ustvari, o nama.

LAHOTSKI: O, uobrazit ću se.

EMA: Bilo je i vrijeme.

LAHOTSKI: Čekajte da popravim frizuru.

EMA, smije se.

LAHOTSKI: Jesam.

EMA: (Čita.) „Hodali su satima.“

LAHOTSKI: Prvo lice, Ema.

EMA: „Hodali smo satima. Prva ulica, druga, peta. Sto ulica. Tržnice i čekaonice. Dvorane i arene. Parkovi i trgovi. Tisuće ljudi, tisuće nogu i cipela, a mi nevidljivi. Isprobavali smo promatranje svijeta iza kapaka, otvorenih očiju. Na njegov način, iz mrtvog kuta u kojem je sve postojeće što nije vidljivo. Note u koracima drugih. Tuga u sadržaju svijeta. Neotplesani plesovi ljudi koje smo susretali. Sve se vidjelo.

Putem mi je ispričao stotinu priča između redaka, a najdulja je bila ona o meni. O djevojci u trećem licu koja se u snu pravi da je budna, a budna se pravi da spava. Koja pleše rijetko, a piše još češće. Ispričao me bez ispričavanja, kao da je moje prvo lice oduvijek poznavao. Kao da smo tugovali istovremeno.“


Glas se stišava dok se prostor zamračuje.

Dok se zamračuje, snop svjetla, tu negdje, osvijetli Polaka.



7. Demonstrativno


Polak na izlasku Emi šutke pruži novčanicu. „Hvala“, kaže Ema hladno i ode.

Polak ulazi k Lahotskom.

POLAK: Što ti je čitala danas?

LAHOTSKI: 'Idiota'.


Polak demonstrativno odlazi.



8. Da hoda mojim ulicama i njuši


Lahotski svira. Uđe Ema. Lahotski prestaje svirati, zaustavlja kasetofon, vadi iz njega kasetu i pruža je Emi.

LAHOTSKI: Snimio sam vam nešto. Imate kakav stari kasetofon?

EMA: Imam, vjerovali ili ne. Hvala vam.

LAHOTSKI: Nova skladba. Prema koracima one vaše, Danice. One što žuri svome mačku i skuplja vrećice šećera.

EMA: Jednom ću o njoj napisati priču.

LAHOTSKI: Onda ćete mi je pročitati.

EMA: Kome ću ako ne vama?

LAHOTSKI: A ne znam, možda onom vašem sa stopalom stranca.

EMA: Ostavila sam ga.

LAHOTSKI: O?

EMA: Da.

LAHOTSKI: (Šeretski.) Ne valjda zbog mene?


Ema se smije.

EMA: Zapravo da. Zbog vas. Napravila sam test.

LAHOTSKI: Test?

EMA: Da. Zapitala sam se: „Bih li bila s ovim čovjekom da sam slijepa?“ Čim sam zatvorila oči, nestalo je sve što nas je povezivalo.

LAHOTSKI: Znači, bio je zgodan?


Ema se glasno smije.

LAHOTSKI: Možda će sljedeći proći na tom testu.

EMA: Možda.


Stanka.


LAHOTSKI: Hvala vam što niste stavljali one crtice. Što niste rastavljali riječi na kraju retka.

EMA: (Razdragano.) Da sam znala da će me to dovesti do vas, patentirala bih metodu još i ranije.


Buka odozgo. Oboje dignu glave.

LAHOTSKI: Barem znamo da nije iza vrata, naćuljenih ušiju.

EMA: Polak?

LAHOTSKI: Da. Svaki put kad odete, gunđam.

EMA: Ja bih mogla ostati i duže, ali…

LAHOTSKI: Ma ne, nisam to mislio. Gunđam njemu. Protiv vas.

EMA: Protiv mene?

LAHOTSKI: To je taktika. Kad bi vidio da ste mi dragi, sigurno bi vas otjerao. Nije sto dvadeset kvadrata mala stvar.

EMA: Znači, draga sam vam?

LAHOTSKI: (Vragolasto.) A eto, podnosim vas.

EMA: Već vam je netko čitao, ovako kao ja?

LAHOTSKI: Nitko osim njega. Ali to nije dugo trajalo. Brzo mu je dosadilo.

EMA: Gospodin Polak vam je rod?

LAHOTSKI: On mi je ništa.

EMA: Kako onda…

LAHOTSKI: Zatekao se ovdje kad sam izgubio vid. U sobi koju sam iznajmljivao studentima. Nanjušio je priliku i zgrabio je.


Stanka.

LAHOTSKI: To je bilo dok sam se još osjećao bespomoćnim u mraku. I dok je on još bio kao med i mlijeko. Kao sin kojeg nisam imao. Prije ugovora.

EMA: Sto dvadeset kvadrata? A vi živite ovdje dolje, u petnaest.

LAHOTSKI: Rekao sam vam, Mihaela voli premještati stvari. (Stanka.) Klavir joj je bio prvi na popisu.


Stanka.


LAHOTSKI: Ali nemaju pojma kakvu su mi uslugu napravili kad su me smjestili ovdje dolje. Nije da mi se sluša što rade u drugoj sobi. A imam i televizor. (Pokazuje na prozor.) S izravnim prijenosom. Doduše, nemam sliku, ali imam ton.

EMA: I rešetke.

LAHOTSKI: Rešetke su samo u glavama.


Stanka.

LAHOTSKI: Svaki dan nešto. Znate što se jučer dogodilo?

EMA: Što?

LAHOTSKI: Zastala su dvojica, baš tu, kod prozora. Ljudi ne pomisle da ima nekoga u podzemlju pa razgovaraju slobodno.

EMA: Znači, opet imamo priču?

LAHOTSKI: Da, samo istinitu. „Ne mogu je više smisliti“, rekao je prvi drugome. Drugi ga je pitao što će onda. Prvi je pitao može li mu osigurati alibi za petak. Smije li reći toj svojoj, koju ne može smisliti, da njih dvojica idu zajedno van. Jer on ima planove s nekom drugom, koju može smisliti. Drugi je onda bio duhovit. Rekao je da može, i pitao: „Moram li onda u petak doma zamračiti prozore?“

EMA: (Smije se.) Vidim, svega se vi ovdje naslušate. I stvarnosti i fikcije.

LAHOTSKI: Moja mala podmornica. Puno je mulja na dnu.


Stanka.

LAHOTSKI: Baš mulja. I prekjučer. Prekjučer je jedna žena drugoj ogovarala rođenu kćer, kao da bi je htjela zamijeniti. „Jede previše slatkog. Ne mogu joj izbiti taj šećer iz glave“, rekla je. „A kad izlazi, našminka se kao da će je netko htjeti tako debelu.“


Stanka.

LAHOTSKI: Da, svega se naslušam. Ali nešto im je svima zajedničko.

EMA: Što?

LAHOTSKI: Misle da im se ništa ne može dogoditi. Da će živjeti sto godina pa imaju pravo biti nezadovoljni bar pedeset.


Stanka.

LAHOTSKI: Nećete mi ništa čitati danas?

EMA: Hoću, ali ne svoje. Donijela sam knjigu koju čitam.

LAHOTSKI: Protestiram!

EMA: Svidjet će vam se. A i nisam napisala ništa novo.

LAHOTSKI: Dat ću vam otkaz.

EMA: (Razdragano.) Samo se usudite.

LAHOTSKI: No, no, čitajte.

EMA: (Čita.) „Katkad imam želju da si odrežem nos. Pa da, odrežem i pošaljem preko nekoga kući, da hoda mojim ulicama i njuši. Kod Gogolja odbjegli nos nijednom ništa nije pomirisao. A moj bi hodao i udisao poznate mirise. Ipak je čudno što mirisi koje sam nekoć zapamtio ne slabe, nego postaju jači. Prolazim kroz park, a ondje se od procvalih lipa nakon kiše ne osjeća miris, nego miris i pol! Evo naše slastičarnice – vanilija, cimet, čokolada. Mirisi što dopiru kroz otvorene prozore – svježe samljevena kava. A tu peku ribu. A ondje je iskipjelo mlijeko. Netko je sjeo na prozorsku dasku i guli naranču. Tako bih beskrajno hodao i mirisao i mirisao.“[3]

LAHOTSKI: To vi mene hoćete nagovoriti na šetnju.

EMA: Pročitali ste me.

LAHOTSKI: Najbolje da ja lijepo odrežem svoj nos pa da ga vi izvedete.

EMA: Bez vas ne bi bilo zanimljivo.

LAHOTSKI: Važno je da vi njušite. Vi ste pisac.


Stanka.


LAHOTSKI: Poklonit ću vam nešto.

EMA: Meni?

LAHOTSKI: Pa neću valjda Mihaeli. Tamo… u ladici kraj kreveta.


Ema ide do ormarića, otvara ladicu.

LAHOTSKI: To je zadnja knjiga koju sam čitao sam.

EMA: Poezija?

LAHOTSKI: Priznajem. Nemojte me odati.

EMA, smije se.

LAHOTSKI: Otvorite na trideset trećoj stranici.

EMA: (Čita.)

„Opet zvona, stepenice za sviranje,

pojedinosti na velikom putu,

sve zajedno, sve isto.


Vrata ulice vjetar odnosi.

Dobro je što je život bio

sjena haljine u kojoj se okretalo tijelo.“[4]


LAHOTSKI: „Sjena haljine u kojoj se okretalo tijelo.“

Opet to kucanje.


LAHOTSKI: (Tiho.) Ponesite knjigu. Vaša je.


Mrak.

9. To je samo posao


Polak Emi na odlasku šutke pruža novčanicu.


POLAK: Nažalost, moramo vam smanjiti honorar.

EMA, šuti.

POLAK: Teška su vremena.

EMA: (Prkosno.) Nema problema. Ako treba, mogu ostajati duže. Ili dolaziti češće. Bez dodatne naknade.

POLAK: O-ho. Vi ste ono rekli da ništa ne pokušavate?

EMA: On treba društvo. Usamljen je.

POLAK: To nije vaša briga.

EMA: Zašto ne bi bila? Žao mi ga je.

POLAK: Žao? Žao vam ga je? Što želite reći? Ima najbolju moguću skrb. Svaki dan stavim mu tri obroka na stol. Svaki dan dobije lijekove za tlak, za prostatu, za želudac. Patronažna sestra dolazi ga okupati. Spremačica pospremiti sobu. Što mislite, tko se o tome brine? Pojavite se dva puta tjedno sa svojim žvrljotinama i mislite da prije vas nije ni živio. Ne umišljajte si da ste mu važni.

EMA, šuti i mrzi ga.

POLAK: Ne unosite se previše. To je samo posao, gospođice. (Stanka.) A posao se, kao što znamo, može izgubiti.


Mrak.

10. Taj svrab


Ema stiže. Lahotski svira sjetnu melodiju. Kad odsvira, zaustavi kasetofon i daje Emi kasetu.

EMA: Nova priča? Hvala. I ja sam vama nešto donijela. Pružite ruku.


Stavlja mu u ruke dunju. Lahotski je prinosi nosu i njuši. Onda je spusti na prsa.

LAHOTSKI: Miris i pol. Hvala vam, Ema.

EMA: Nema na čemu, Emile.

LAHOTSKI: Dobra ste vi djevojka.


Stanka.

EMA: Slušala sam onu skladbu koju ste mi prošli put snimili. I napisala nešto.

LAHOTSKI: O Danici?

EMA: Meni to nije bila Danica.

LAHOTSKI: Nije?

EMA: Nije.


Malo tišine.

EMA: Bila mi je Dunja.


Još malo tišine. Lahotski sjeda u fotelju šutke, ali daje Emi znak rukom da počne čitati. Ema sjedne na pod pored njegovog naslonjača.

EMA: (Čita.) „Imala sam dvadeset i sedam.“

LAHOTSKI: O-ho! Prvo lice.


Stanka.

EMA: „Te večeri obukla sam haljinu na zakopčavanje, onu koju sam imala kad smo prvi put plesali. Zakopčala sam pažljivo svaki gumb, ne sluteći da mi je to posljednje odijevanje. Tko zna kako bih da sam znala. Možda bih obukla nešto što se navlači preko glave. Možda se uopće ne bih obukla. Možda bih izašla na ulicu gola i grlila svakoga koga sretnem. Piljarice, studente, uplakane djevojčice, oznojene tvorničke radnike i žene u niskim cipelama. Sve redom.“

LAHOTSKI: Bila je krenula k meni.

EMA: „Zamisli, ima ljudi koji se osjećaju iznevjereno zbog nevažnih stvari. Zbog pogrešne vremenske prognoze. Zbog cijene povrća. Ima ljudi koji se zakopčavaju kao da im je to gnjavaža. Kao da je moći se zakopčati mala stvar.“

LAHOTSKI: Nazvala je prije nego je krenula.

EMA: „Kad sam krenula, živcirao me svrab na nadlanici. Dosadan svrab. Pomislila sam da je zbog sintetike, a onda se sjetila da ga nije bilo kad sam prvi put obukla tu haljinu. Onda, kad smo plesali. Kad smo plesali kao da nam se ništa loše ne može dogoditi.“

LAHOTSKI: Trebali smo više plesati.

EMA: „Taj svrab, stvarno me živcirao. A on je zadnje što sam osjećala. Svrab na nadlanici, dok prelazim ulicu, prije nego sam osjetila hladnoću pločnika na leđima. Mogla sam osjećati tisuće drugih, ljepših, pravednijih stvari, koje će me tamo ugrijati. Tamo na pločniku, gdje sam se samo još uspjela zapitati kako se s onog svijeta nekome tko te čeka javlja da ne možeš doći. Da nećeš doći nikad više.“


Ema odlaže bilježnicu. Stanka.


LAHOTSKI: Ema draga, možemo li sad malo šutjeti?

EMA: Možemo.


Nasloni se na njegova koljena.

Nakon nekog vremena.

LAHOTSKI: Možete li mi je snimiti? Na kasetu?

EMA: Dunjinu priču?

LAHOTSKI: Da.

EMA: Naravno.

LAHOTSKI: Presnimite slobodno neku moju. Imate ih već previše.

EMA: Ne pada mi na pamet. Presnimit ću Celentana.

LAHOTSKI: Ha! Nata per me?

EMA: Nata per me.


Lahotski počne pjevušiti. Ema mu se priključi.

EMA i LAHOTSKI: Non so

Non mi importa perchè

Tu sei

Ritornata da me

Sei qui ora sono con te

Questo conta per me

Tu sei qui

Accanto a me accanto a me.


LAHOTSKI: Netko bude rođen za tebe, a onda…

Kucanje, opet.



11. Od sira je


Polak s poslužavnikom. Odozgo se čuje glasna muzika. Nešto plesno.

POLAK: Mihaela je napravila tortu.

LAHOTSKI: O. Vi gore nešto slavite?

POLAK: Trudna je.

LAHOTSKI: Trudna. (Stanka.) Čestita li se to?

POLAK: Postat ću tata. Trebalo bi ti biti drago.

LAHOTSKI: Znači, imat ćemo bebu.

POLAK: Mi ćemo imati bebu.

LAHOTSKI: Ali ona i beba će biti tu, s nama, gore?

POLAK: Hajde jedi. Dolazi ti Ema uskoro.

LAHOTSKI: Hoće li i za nju biti torte?

POLAK: A tvrdiš da ti nije draga.

LAHOTSKI: I ti si mi bio drag.

POLAK: Mihaela kaže da ste pjevali.

LAHOTSKI: To je bio radio.

POLAK: Previše vjeruješ ljudima, Stari.


Stanka. Buka odozgo. Polak kao da je htio još nešto reći, ali odustaje.

POLAK: Idem gore. Pojedi tortu. Od sira je.


Odlazi.


12. Kad se pojaviš


Ema i Lahotski stoje ispod prozora s rešetkama, leđima oslonjeni na zid. Šute i osluškuju. Čuju se koraci i glasovi u prolazu.

LAHOTSKI: Jeste li nešto ulovili?

EMA: Samo tipfelere.

LAHOTSKI: I ja. „VjeroVatno.“

EMA: „SumLjam.“

LAHOTSKI: „BitI će.“

EMA: „Najoptimalnije.“

LAHOTSKI: „Zato jer.“

EMA: „Često puta.“

LAHOTSKI: „Otprilike oko.“

EMA: „Voliti.“

LAHOTSKI: „Obzirom.“

EMA: Da su barem tipfeleri.

LAHOTSKI: Znam.

EMA: Slušajte!


Na neko vrijeme utihnu i naćule uši.

LAHOTSKI: Još jedna koja je ostala bez posla.

EMA: Klasika. Poštenog junaka ni za lijek.

LAHOTSKI: Morat ćemo opet nešto izmisliti, nema nam druge.

EMA: Ma samo ćemo zamisliti. Možda uopće neće biti izmišljotina.

LAHOTSKI: Brzo učite.

EMA: Učila sam od najboljih.


Stanka.

LAHOTSKI: Mislim da je ovaj već prošao maloprije.

EMA: Vraća se istim putem.

LAHOTSKI: Zaboravio je ponijeti kišobran.

EMA: Ali neće padati.

LAHOTSKI: On uvijek očekuje samo najgore. Uvjeren je da će padati ako ne ponese kišobran. Ako ga ponese, e onda neće.

EMA: Poslije će biti ljut što nije padalo.

LAHOTSKI: Što se uzalud vraćao.

EMA: To je ozbiljan tipfeler.

LAHOTSKI: A možda se vraća iz sasvim drugih razloga.

EMA: Da još jednom poljubi ženu.

LAHOTSKI: Da je iznenadi.

EMA: To bi svi trebali raditi.

LAHOTSKI: Nikad ne znaš.


Stanka. Buka odozgo.


LAHOTSKI: Ona je trudna.

EMA: Tko?

LAHOTSKI: Mihaela. Mislim da se uselila.

EMA: To znači da ostajete ovdje, u podrumu?

LAHOTSKI: Podrum… to zvuči kao da sam u zatvoru. Podmornica je ljepše. Od milja.

EMA: Vaša mala podmornica.

LAHOTSKKI: (Zamišljeno. Loše prikriva zabrinutost.) Moja mala podmornica.


Stanka.


LAHOTSKI: Čitajte mi malo.

EMA: Iz one knjige?

LAHOTSKI: Ne. Iz buduće knjige.

EMA: Vi baš vjerujete u mene.

LAHOTSKI: Pa neću valjda u sebe. Pogledajte me. Hodajući rekvijem.

EMA: Ma vi ste elegija.

LAHOTSKI: To je samo malo manje tužno.

EMA: Dobro, onda budnica. Meni svakako jeste.

LAHOTSKI: Dokažite. Da čujem što ste pisali.

EMA: Prilično je intimno.

LAHOTSKI: Bilo je i vrijeme.

EMA: (Čita.) „Upozoravam te: spremna sam te jako zavoljeti. Kad se pojaviš. Ponekad mislim da nije važno, da te ne čekam, a ponekad, opet, da ne radim ništa drugo nego se osvrćem da mi ne promakneš. Vrebam tvoju signalnu raketu. Pokret koji te odaje. Rečenicu koju ću čuti u prolazu i onda se na mjestu ukopati, znajući da si ti.

Kad se pojaviš, trebali bismo plesati. Puno bismo trebali plesati. Voljet ću te na opip. Na njuh. U mraku. U četvrtoj dimenziji. I pisat ću ti pisma, kao sad, i onda kad budeš na centimetar od mene.“


Nakon nekog vremena.

LAHOTSKI: A jeste li vi za jedan ples, Ema?


Dirljiv prizor plesa djevojke i starca koji se jedva kreće, uz valcer s radija. On ne može vidjeti da ona plače.

Nisu svjesni toga da je Polak tu negdje, a možda i viri kroz odškrinuta vrata.


Mrak.

13. Možda baš onaj valcer


Polak ulazi u podrum. Kao, premeće stvari. Posprema nevidljiv nered. Oklijeva s razgovorom.

Lahotski drži radio u krilu. Čuje se glazba, možda baš onaj valcer.

POLAK: Što ti je čitala danas?

LAHOTSKI, šuti.

POLAK: Više ne preskače poglavlja?


Lahotski pojača radio.

Polak pri izlasku zalupi vratima.



14. Nema potrebe

Polak dočekuje Emu na ulaznim vratima.

POLAK: Ne trebamo više vaše usluge.

EMA: Molim? Ne vjerujem da se gospodin Lahotski slaže s tim.

POLAK: On ne treba više vaše usluge.

EMA: U redu. Ali želim se oprostiti s njim.

POLAK: Nema potrebe.

EMA: Ima.

POLAK: Zbogom, Ema.

EMA: Molim vas. Pet minuta.

POLAK, šuti.

EMA: Minutu?


Polak joj zatvara vrata pred nosom.

Ema lupa po vratima. Uzalud.



15. Kad ti bude bolje


Lahotski svira. Ulazi Polak. Možda mu je i neugodno, ali Mihaela ovo od njega očekuje.

POLAK: Javila je da više neće dolaziti.


Lahotski šuti, ali počinje jače udarati po klavijaturi.


POLAK: (Glasnije.) Da je našla pravi posao.


Polak ide prema prozoru s rešetkama, zatvara okno i navlači zastor. Zavrće termostat na radijatoru.

Lahotski svira sve glasnije.

POLAK: (Sad već mora vikati.) Naći ćemo ti drugu. Još bolju. Kad ti bude bolje.


Lahotski nemilice udara po klavijaturi. Polak izlazi. Čim zalupi vratima, Lahotski prestaje svirati. Ustaje i na polici napipa kutiju s kasetama. Sjeda u naslonjač i stavlja jednu u kasetofon. Začuje se Emin glas.

EMIN GLAS: „Tko zna kako bih da sam znala. Možda bih obukla nešto što se navlači preko glave. Možda se uopće ne bih obukla. Možda bih izašla na ulicu gola i grlila svakoga koga sretnem. Piljarice, studente, uplakane djevojčice, oznojene tvorničke radnike i žene u niskim cipelama. Sve redom.“


Prostor se zamračuje.

Kad se opet osvijetli, vidimo Emu izvana na prozoru s rešetkama. Viri u podrum u kojem Lahotskog nema.



16. Kojih nije bilo i neće


Druga prostorija. Tijesna i mala. Krevet, stolić i radio – ništa više. Nema prozora s rešetkama. Kad Polak uđe, Lahotski sjedi na krevetu.

POLAK: Opet ništa nisi pojeo.

LAHOTSKI, šuti.


Polak uzima pun tanjur i krene prema vratima.

LAHOTSKI: Hoću dolje!

POLAK: Hladno je u podrumu, treba popraviti radijator.

LAHOTSKI: Trebam klavir. Vrati me dolje.

POLAK: Strpljenja, Stari. Strpljenja.


Polak odlazi. Lahotski napipa kasetofon i pokrene kasetu.


EMIN GLAS: „Kad bi se moglo posthumno pisati pisma. Nastaviti prekinute razgovore. Nadživjeti smrt na  papiru. O svemu bih ti pisala. O vrućim kestenima koji su mirisali na uglu Ilice i Gundulićeve kad si me pozvao u kino, o tome što sam poželjela kad smo bacali novčiće u zdenac ispred kazališta. Ima dana koje bih ti prepričala kao da ih nismo proveli zajedno. Ali ima i dana kojih nema. Kojih nije bilo i neće. Dana koji postoje samo u pismima koja nikad neće biti pročitana.“

LAHOTSKI: Kojih nije bilo i neće.


A onda ide zakašnjela glasna reakcija na Polaka, prema vratima.


LAHOTSKI: Lažeš, idiote! Lažeš!


Mrak.


17. To nije moguće


Ema na prozoru s rešetkama, izvana.


EMA: Emile!


Nema odgovora. Podrum je prazan. Pokušat će još koji put.

A onda će zvoniti na vratima.

POLAK: Što vi opet hoćete?

EMA: Vidjeti Emila.

POLAK: O, Emila?

EMA: Gospodina Lahotskog.

POLAK: To nije moguće.

EMA: Što ste mu učinili?

POLAK: Učinio? Prestanite nas uznemiravati. Zvat ću policiju dođete li još jednom.

EMA: Ja ću pozvati policiju.

POLAK: Da? I što ćete im reći? Prijavit ćete me jer sam vam dao otkaz kad sam vas ulovio u krađi?

EMA: U krađi?!

POLAK: Da. Recimo… primijetio sam da fali nešto zlatnine. Žličice od srebra. Nekoliko vrijednih knjiga. Mihaela ima popis svega što nedostaje. Slijepca je lako pokrasti, ili ste samo vi tako mislili.

EMA: Vi ste zlikovci!


Polak se kiselo nasmije.



18. Je li to uopće kuća


Ema sluša jednu od kaseta s glazbom koju joj je snimio Lahotski. I piše. To što piše dolazi nam u glasovima, ili ekran koji je 'glumio' prozor s rešetkama sad 'glumi' monitor na kojem se ispisuje tekst – ili se kombinira jedno s drugim.

Prepoznajemo dijaloge koje smo već čuli, i neke koje nismo.

LAHOTSKI: Možda ćete i o ovome jednom pisati.

EMA: Možda.

LAHOTSKI: Budete li ikad pisali o djevojci koja čita slijepcu, napišite da je prema istinitom događaju.


***


EMA: Poslušajte ovo. Nije moje, nego iz 'prave' knjige. (Čita.) „Je li netko tko je mrtav nekoliko tisuća godina jednako mrtav kao netko tko je umro prošle godine? Postoji li u carstvu sjena hijerarhija u kojoj stariji mrtvaci imaju drukčiji status od došljaka koje još nije dotaknula vječnost, nego još mirišu na vrijeme, na život? Ima li strateške razlike između mumije i trupla?“[5]

LAHOTSKI: Što vi mislite o tome? Ima li razlike?

EMA: Mislim da umrli ostaju zauvijek mladi. Ako su mladi umrli.

LAHOTSKI: E onda sam zakasnio s umiranjem!

EMA: Baš mi je drago da jeste.


***


LAHOTSKI: Imamo sreće, nas dvoje. Ja sam slijep, a vi ste pisac.

EMA: Možemo zamisliti što hoćemo.


***


EMA: Ovo ćete prepoznati. Iz knjige je koju ste mi poklonili.

(Čita.) „Dobro bi bilo da ova kuća ima vrata,

dobro bi bilo da ova kuća ima prozore.

Jer da ima vrata i da ima prozore,

u nju bi se moglo ući i iz nje izaći,

pogledati kroz prozore, otvoriti ih i zatvoriti.“

Lahotski zna pjesmu pa joj se pridružuje.


LAHOTSKI i EMA: (Zajedno ili naizmjenice.)

„Bila bi to svijetla, zračna

i prostrana kuća, po potrebi i tamna.

Ovako, bez vrata i prozora, u velikoj

smo neprilici. Gledamo je i ne znamo

je li to uopće kuća ili nešto drugo

s nepoznatim imenom i oblikom.“[6]


Glazba ih nadglasava.

19. Što ne kažeš


Lahotski s kasetofonom u krilu, i dalje u mrskoj prostoriji koja nema prozor s rešetkama. Tanjur pred njim je opet netaknut. Ulazi Polak.


POLAK: Opet ništa?

LAHOTSKI, šuti.

POLAK: Tebi se baš žuri. Što ne kažeš. Pa da ti lijepo skuham čaj od oleandra. (Naceri se nervozno.)


Polak uzme poslužavnik i ode.

Čim ode, Lahotski uključi kasetofon.


EMIN GLAS: „Mogla sam osjećati tisuće drugih, ljepših, pravednijih stvari, koje će me tamo ugrijati. Tamo na pločniku, gdje sam se samo još uspjela zapitati kako se s onog svijeta nekome tko te čeka javlja da ne možeš doći. Da nećeš doći nikad više.“


Zaustavi kasetofon. Stanka.


LAHOTSKI: Nikad više.


Mrak.



20. U dva svijeta


U dva svijeta, paralelno, pratimo Lahotskog i Emu. Ona piše, a kod Lahotskog Polak u nekoliko navrata iznosi netaknute tanjure s hranom.

Ema zatim stavlja kasetu u kasetofon i snima.


EMA: Napisala sam je, Emile.



21. Oleandar


Polak ulazi sa žutom poštanskom omotnicom. Lahotski je ispružen na krevetu. Nepomičan, otvorenih očiju. Možda nas je napustio, a možda je još uvijek tu.


POLAK: Stigla ti je pošta, Stari.


Polak otvara omotnicu. Izvadi kasetu.


POLAK: O, pa to je od tvoje prijateljice! Šteta. Mogao si još malo pričekati.


Polak stavlja kasetu u kasetofon.

EMIN GLAS: Napisala sam je, Emile. Priču o djevojci koja čita slijepcu. Ustvari, priču o slijepcu kojemu djevojka čita.


Polak zaustavlja i malo premota.

EMIN GLAS: Putem mi je ispričao stotinu priča između redaka, a najdulja je bila ona o meni. O djevojci u trećem licu koja se u snu pravi da je budna, a budna se pravi da spava. Koja pleše rijetko, a piše još češće. Ispričao me bez ispričavanja, kao da je moje prvo lice oduvijek poznavao. Kao da smo tugovali istovremeno.

Opet zaustavlja i malo premota.

LAHOTSKI: Znači, izabrao je vas.

EMA: Eto. Mene.

LAHOTSKI: Je li vam provjerio dikciju?

EMA: Ne. Nije.

LAHOTSKI: Niste morali nešto pročitati?

EMA: Gospodinu Polaku? Ne.

LAHOTSKI: Pa kako je onda odlučio?


Još malo premota.

EMA: Gospodin Polak vas se želi riješiti?

LAHOTSKI: Njemu je svejedno.


Polak bijesno zaustavi kasetu. Izvadi je i baci na pod. Onda se ushoda po sobi, gledajući povremeno kasetu na podu kao da s njom nijemo komunicira.

Podigne je, vrati u kasetofon i još malo premota.


LAHOTSKI: Ako se poželite odseliti, a nemate kamo, vrata moje podmornice su vam širom otvorena.

EMA: (Smije se.) Hvala.

LAHOTSKI: (Šapatom, vragolasto.) Samo prije toga moramo ubiti mog skrbnika.

EMA: (Također tiho.) Skuhat ćemo mu čaj od oleandra.


Polak stisne STOP.

POLAK: (Usiljeno, kao da sumnja u vlastitu zlobu.) Ha, ha. Oleandar.


Vadi kasetu iz kasetofona i povuče iz nje vrpcu. Stotinu takvih vrpci, kao kiša, pada na pozornicu.


Zastor



[1] Rođena za mene

[2] Ne znam / Nije mi važno jer / Ti si / Mi se vratila / Sada si ovdje, s tobom sam / To mi je važno / Ti si tu / Pokraj mene, pokraj mene.

[3] Mihail Šiškin, Pismovnik

[4] Danijel Dragojević, Razdoblje karbona

[5] Cees Noteboom, Pisma Posejdonu

[6] Danijel Dragojević, Negdje



Facebook! TwitThis